Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2390/09 («Borton» d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2390/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2390/09, rješavajući apelaciju «Borton» d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Borton” d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 002906 09 Gž od 18. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Borton» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Dragomir i Miroslav Prerad advokati iz Banja Luke, podnio je 23. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 002906 09 Gž od 18. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 002906 04 P od 26. marta 2009. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta pa se Čedo Bidak (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezao da apelantu plati na ime štete iznos od 7.664,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. jula 2004. godine pa do konačne isplate kao i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.068,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. marta 2009. godine. Sa dijelom zahtjeva od dosuđenog iznosa od 7.664,73 KM do traženog iznosa od 8.364,73 KM na ime glavnog duga i sa zahtjevom za naknadu troškova preko dosuđenog apelant je odbijen.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da se 18. juna 2004. godine na raskrsnici magistralnog puta Derventa-Prnjavor sa regionalnim putem Prnjavor-

Kulaši dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali tuženi kao vozač i vlasnik traktora sa prikolicom i vozilo apelanta kojim je upravljao B.B. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Z. M. Osnovni sud je utvrdio da se predmetna nezgoda dogodila na ukrštanju magistralnog i regionalnog puta u dnevnim uslovima vidljivosti i da je do kontakta došlo na način što je teretno vozilo apelanta svojim prednjim dijelom udarilo u lijevi bočni dio traktorske prikolice. Također je utvrđeno da se teretno vozilo apelanta kretalo iz pravca Dervente ka Prnjavoru zadržavajući pravac kretanja dok je traktor vršio prelazak preko magistralnog puta, da se vozilo apelanta kretalo brzinom od 62,5 km/h, dok je brzina traktora iznosila oko 20km/h te da je do sudara došlo što je vozač traktora propustio da zaustavi svoje vozilo i da propusti vozilo apelanta. Osnovni sud je zaključio da je osnovni uzrok nastanka predmetne saobraćajne nezgode postupanje tuženog suprotno odredbi člana 50 stav 4. tada važećeg Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službeni list SFRJ», br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91). Navedenom odredbom je propisano da vozač koji ulazi vozilom na put koji je označen kao put sa prvenstvom prolaza dužan je da propusti sva vozila koja se kreću tim putem.

4. Na okolnost visine štete na vozilu Osnovni sud je proveo dokaze uvidom u zapisnik o oštećenju vozila apelanta, uvidom u službenu zabilješku o saobraćajnoj nezgodi te čitanjem nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Z.K. i saslušanjem navedenog vještaka na glavnoj raspravi u svojstvu svjedoka. Osnovni sud je zaključio da je apelant dokazao da mu je šteta pričinjena i da je štetu počinio tuženi a tuženi nije dokazao da je šteta nastupila bez njegove krivice. Također je apelant dokazao da je na njegovom vozilu nastala šteta u visini od 7. 414,73 KM (predračun visine štete za slučaj popravke koji je sačinjen od vještaka Z.K. na zahtjev apelanta) dokazujući da je ovaj iznos novca neophodan da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala. Sud je prihvatio i zahtjev apelanta da mu tuženi na ime obične štete isplati iznos od 150,00 KM koliko je platio sačinjavanje predračuna visine štete za slučaj popravke i 100,00 KM na ime šlepanja vozila koje izdatke je dokazao čitanjem računa od 18. juna 2004. godine. Tuženi sa druge strane nije dokazao da uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće jer popravak vozila nije ekonomski opravdan odnosno da je na vozilu nastupila totalna šteta i koliki je iznos štete u tom slučaju na koje okolnosti je mogao predložiti odgovarajuće dokaze te je primjenom čl. 154. stav 1., 165, 178, 185, 186, i 277. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u dispozitivu.

5. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je presudom broj 78 0 P 002906 09 Gž od 18. juna 2009. godine, žalbu tuženog djelomično uvažio, preinačio u dosuđujućem dijelu presudu Osnovnog suda broj 78 0 P 002906 04 P od 26. marta 2009. godine, tako što se obavezuje tuženi da plati apelantu na ime naknade štete iznos od 100,00 KM umjesto iznosa od 7.664,73 KM i na ime troškova postupka iznos od 40,57 KM umjesto iznosa od 3.068,10 KM. Dužan je apelant da nadoknadi tuženom na ime troškova žalbenog postupka iznos od 600,00 KM.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je odredbom člana 150. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 I 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži ime i prezime i zanimanje vještaka, predmet spora obim i predmet vještačenja te rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja. Međutim u predmetnoj parnici, kako je naveo Okružni sud, nalaz i mišljenje vještaka je pribavio apelant što je suprotno navedenoj zakonskoj odredbi. Pored navedenog vještak prilikom saslušanja nije bio u mogućnosti da pojasni sporna pitanja na šta žalba osnovano ukazuje. Vještak je na zahtjev apelanta sačinio kalkulaciju kolika je visina štete na vozilu apelanta u slučaju popravke u nekom od servisa u Republici Srpskoj uz upotrebu originalnih dijelova te je primjenom navedene metodologije mišljenja da visina štete na teretnom vozilu iznosi 7.414,73 KM a nije mogao da pojasni da li je opravka vozila ekonomski opravdana. Prvostepena presuda se zasniva kako je istakao Okružni sud na nalazu i mišljenju vještaka Z.K. koji se isključivo svodi na predračun visine štete na vozilu apelanta. Apelantu pripada pravo na naknadu štete u visini stvarnih izdataka učinjenih za popravku vozila sa zakonskom kamatom od dana izvršenja popravke. Predračun troškova ne može se prihvatiti kao relevantan dokument za razrješenje parnice tim prije što navedeni vještak nije mogao dati odgovor da li je popravka navedenog vozila uopšte ekonomski opravdana ili je predmetnu štetu trebalo riješiti na bazi tzv. totalne štete. Kako apelant nije dokazao u smislu člana 7. i 123. stav 1 ZPP činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev to je Okružni sud primjenom odredbe člana 126. ZPP o postojanju relevantnih činjenica donio zaključak primjenom pravila o teretu dokazivanja. Taj sud je zaključio da je apelant imao izdatak za šlepanje odnosno prevoz havarisanog vozila sa mjesta nezgode do svog sjedišta i da taj izdatak iznosi 100,00 KM a što je dokazano uvidom u račun broj 22/04 od 18. marta 2004 godine dok u preostalom dijelu apelant nije dokazao visinu materijalne štete nastale na teretnom vozilu.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da su se parnične stranke saglasile da se imenovani vještak pozove pred sud i da odgovori na prigovore tuženog pred sudom a što je vještak i učinio na šta tuženi nije reagovao tj nije opovrgao vještakov obračun djelomične štete. Apelant je dalje naveo da je tuženi mogao tražiti od vještaka obračun na bazi totalne štete ali nije niti je tražio da to učini drugi vještak. Apelant smatra da je vansudski pribavljen nalaz valjan dokaz u pogledu visine štete te predlaže da Ustavni sud osporenu odluku ukine i meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je drugostepeni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom te izveo zaključak da je tužbeni zahtjev apelanta djelomično osnovan. Redovni sud je naveo da apelant nije u smislu člana 123. stav 1. ZPP dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev te je primijenio član 126. ZPP prema kojem ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je drugostepeni sud istakao da je odredbom člana 150. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 I 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži ime i prezime i zanimanje vještaka, predmet spora obim i predmet vještačenja te rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja. Međutim, u predmetnoj parnici (kako je naveo Okružni sud) nalaz i mišljenje vještaka je pribavio apelant što je suprotno navedenoj zakonskoj odredbi a pored navedenog vještak prilikom saslušanja nije bio u mogućnosti da pojasni sporna pitanja. Dakle, drugostepeni sud je u smisli člana 126 ZPP izveo drugačiji pravni zaključak i na osnovu člana 229. ZPP preinači prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu na način što je obavezao tuženog da apelantu plati na ime naknade štete iznos od 100,00 KM i na ime troškova postupka 40,5u7KM, dajući za to logičko i uvjerljivo obrazloženje a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2390/09 («Borton» d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio