Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2402/09 (M. L. i M. T.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2402/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2402/09, rješavajući apelaciju Milene Letić i Milice Trifković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Letić i Milice Trifković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 295 od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-365/03 od 8. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Letić i Milica Trifković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bijeljine, koje zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnijele su 23. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 295 od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-365/03 od 8. februara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-365/03 od 8. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 295 od 17. juna 2009. godine, usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev Milana Mitrovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na osnovu Ugovora o poklonu zaključenog u Bijeljini 10. februara 1983. godine i ovjerenog kod tadašnjeg Općinskog suda u Bijeljini Ov. Broj 853/83 između njega kao poklonoprimca i njegovog oca Obrena Mitrovića kao poklonodavca na nekretninama bliže navedenim u dispozitivu presude, te da je time stekao i pravni osnov za uknjižbu prava svojine na navedenim nekretninama a što su apelantice dužne priznati i trpjeti da se na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik na navedenim nekretninama sa obimom prava od 1/1. Apelantice su obavezane da tužitelju nadoknade troškove spora u iznosu od 1.400,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su tužitelj, koji je brat apelantica, kao poklonoprimac, i prednik parničnih stranaka Obren Mitrović (u daljnjem tekstu: otac stranaka), kao poklonodavac, zaključili 10. februara 1983. godine ugovor o poklonu, da je Ugovor o poklonu ovjeren kod tadašnjeg Općinskog suda u Bijeljini pod brojem Ov-853/83 od 17. marta 1983. godine kojim je otac stranaka tužitelju kao svom sinu poklonio nekretnine bliže navedene u dispozitivu presude. Također je nesporno da nekretnine koje su bile predmet tužbenog zahtjeva odgovaraju nekretninama koje su bile predmet ugovora o poklonu, mada je od dana sačinjavanja ugovora o poklonu došlo do promjena katastarskih i gruntovnih podataka vezanih za naziv čestica, te njihov položaj a zbog izvršene komasacije. Među strankama je sporno da li ugovor o poklonu i dalje postoji, odnosno da li je tužitelj poklon, kako tvrde apelantice, «vratio».
4. Odlučujući o prigovoru stvarne nenadležnosti koji su istakle apelantice, Osnovni sud je naveo da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom ne traži poništenje rješenja katastra, pa se ne može govoriti o upravnom postupku i sporu, već traži utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu ugovora o poklonu, te upis tog prava u zemljišnim knjigama. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da među strankama nije sporno da ugovor o poklonu na osnovu kojeg tužitelj traži utvrđenje prava svojine na predmetnim nekretninama nikada nije raskinut, odnosno opozvan ili poništen osim što apelantice tvrde da je tužitelj poklon vratio. Osnovni sud je, dalje, istakao da je za pravnu valjanost ugovora o poklonu nužno da je sačinjen u pismenoj formi, da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda, a pravnu valjanost samog ugovora u smislu sposobnosti za zaključivanje i volje ugovornih strana niko nije ni dovodio u pitanje. Takav ugovor bio bi valjan pravni osnov za sticanje prava svojine sve dok se eventualno ne poništi ili raskine, ali se to može učiniti u tačno određenim slučajevima koje zakon predviđa, i to sudskim putem, tj. tužbom za raskid, opoziv ili poništenje ugovora. Dakle, kako je dalje naveo Osnovni sud, ugovor o poklonu se ne može opozvati, odnosno raskinuti osim u slučajevima koje predviđa zakon a to su slučajevi kada je u samom ugovoru predviđena mogućnost opozivanja, zatim, zakonsko opozivanje po samom darodavcu zbog osiromašenja ili zbog neblagodarnosti daroprimca prema darodavcu, te zbog poništenja ili razvoda braka sa daroprimcem, kao i zakonsko opozivanje darovanja po trećim licima zbog povrede nužnog dijela, zbog povrede dužnog izdržavanja i zbog oštećenja povjerioca-darodavca. Dakle, valjanost ugovora o poklonu nije osporena, tj. poklon nije opozvan, a nije ni raskinut voljom, jer bez obzira što je u postupku izlaganja tužitelj prihvatio da se nekretnine i dalje vode na njegovom ocu, takav stav se ne može tumačiti kao saglasna izjava o raskidu ugovora ugovarača. Osnovni sud je zaključio da tužitelj ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na nekretninama koje su bile predmet ugovora, odnosno nekretninama koje odgovaraju nekretninama iz ugovora a koje su predmet tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Osnovni sud, apelantice nisu ponudile nijedan pravno valjan dokaz da je predmetni ugovor o poklonu osporen, opozvan ili raskinut, te i dalje egzistira i kao takav, shodno odredbama čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03), predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na ugovornim nekretninama od tužitelja i upis njegovog prava svojine na ugovornim nekretninama u zemljišnim knjigama.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je u cijelosti prihvatio činjenično i pravno utvrđenje prvostepenog suda. U odnosu na žalbene navode apelantica da prvostepeni sud nije dao ocjenu zapisnika Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) od 9. januara 1991. godine, kao i rješenja te komisije od 28. januara 1991. godine i 27. oktobra 1991. godine, Okružni sud je istakao da nepostojanje ocjene navedenih dokaza od prvostepenog suda nije bitno uticalo na pravilnost odluke. Naime, predmet spora je pravna valjanost ugovora o poklonu i njegova podobnost kao osnova za sticanje prava svojine na poklonjenim nekretninama, što nije bilo predmet raspravljanja u postupcima koji su se vodili pred Komisijom i u kojima su donesena navedena rješenja i zaključak, kao i u postupku upravnog spora koji je vođen pred Vrhovnim sudom Republike Srpske u kojem je donesena Presuda broj U-165/98 od 9. maja 2000 godine. U navedenom upravnom postupku i sporu rješavalo se o pitanju valjanosti upisa prava vlasništva u katastarskom operatu, a ne pitanje pravne valjanosti predmetnog ugovora o poklonu kao osnova za upis prava vlasništva. Okružni sud je, također, istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelantica u dijelu u kojem navode da nekretnine koje su bile predmet tužiteljevog tužbenog zahtjeva u ovom sporu nisu identične nekretninama koje su bile predmet ugovora o poklonu s obzirom na to da su apelantice pred prvostepenim sudom učinile nespornim da su nekretnine koje su predmet spora nekretnine iz ugovora o poklonu zbog čega je tužitelj odustao od predloženog dokaza vještačenja i identifikacije predmetnih nekretnina.
6. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantice su navele da su osporene presude suprotne Presudi Vrhovnog suda RS broj U-165/98 od 9. maja 2000. godine na koji način je i došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Na taj način, kako su dalje navele apelantice, došlo je do povrede i njihovog prava na nužni nasljedni dio iz člana 28. Zakona o nasljeđivanju. Predložile su da Ustavni sud usvoji apelaciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović