Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2463/09 (S. T.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 220
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2463/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2463/09, rješavajući apelaciju Samira Tuholjakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Tuholjakovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp- 08-000430 od 7. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-Pr-07-002281 od 18. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Tuholjaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Višće, Živinice, podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp- 08-000430 od 7. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Pr-07-002281 od 18. novembra 2008. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj 033-0-Pr-07-002281 od 18. novembra 2008. godine apelanta proglasio odgovornim što je 29. augusta 2007. godine, oko 3,30 h, u mjestu pobliže navedenom u izreci rješenja, upravljao vozilom marke „Audi“, registarskih oznaka 567-T-999, i prilikom kontrole davao znakove alkoholiziranosti, te što je, na zahtjev ovlaštenog službenog lica da se podvrgne alkotestiranju pomoću alkotesta marke „Dreger“, to energično odbio, nakon čega je isključen iz saobraćaja, čime je počinio prekršaj iz člana 220. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 6/06 i 44/07; u daljnjem tekstu: ZOOSS), u vezi sa članom 235. st. 1, 2. i 4. tačka 33. navedenog zakona. Općinski sud je, na osnovu člana 220. stav 2. ZOOSS-a i člana 10. Zakona o prekršajima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/06) apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM i obavezao ga da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM. Pored toga, Općinski sud je, na osnovu člana 235. stav 2. ZOOSS-a, apelantu izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, te mu je, na osnovu člana 235. stav 4. istog zakona, odredio dva kaznena boda.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je utvrdio da je Policijska stanica Banovići apelantu izdala prekršajni nalog zbog učinjenog prekršaja iz člana 220. stav 2. ZOOSS-a. Dalje, navedeno je da je apelantu prekršajni nalog dostavljen 29. augusta 2007. godine, a da je apelant 6. septembra 2007. godine Općinskom sudu dostavio zahtjev za sudsko odlučivanje. Dalje, navedeno je da je sud proveo dokazni postupak saslušanjem apelanta koji je potvrdio da je 29. augusta 2007. godine oko 3,30 h prilikom upravljanja vozilom marke „Audi“ iz pravca Banovića prema Zavidovićima primijetio da se iza njega kreće vozilo koje naizmjenično pali duga i kratka svjetla, da bi poslije bila uključena i rotacija, te je zaključio da se radi o policijskoj patroli koja ga je zaustavila, a što su svojim iskazima potvrdili i policajci Mustafa Ikanović i Rasim Okačić. Dalje, utvrđeno je da su navedeni policajci prilikom kontrole kod apelanta primijetili znakove alkoholiziranosti i da su od njega tražili da se podvrgne alkotestu. Međutim, budući da kod sebe nisu imali aparat za alkotestiranje, trebalo je da se sačeka jedno izvjesno vrijeme dok druga policijska patrola ne donese aparat (prema apelantovim navodima, oko pola sata a prema navodima policajaca oko 10-15 minuta). Također, navedeno je da su ovlaštena službena lica apelantu, nakon što je odbio da se podvrgne alkotestu, oduzela vozačku dozvolu, te o tome sačinili potvrdu o privremenom oduzimanju vozačke dozvole i saopćili mu da je isključen iz saobraćaja i da ne smije da dalje vozi, što je apelant ispoštovao. Općinski sud je naglasio da je navedeno činjenično stanje utvrdio na osnovu iskaza dva policajaca koje je doveo u vezu sa apelantovim iskazom, koji je, također, potvrdio da je odbio da se podvrgne alkotestu kao i da nema primjedbi na ponašanje policajaca koji su bili „veoma korektni“. Prilikom odlučivanja o visini novčane kazne, sud je naveo da je ocijenio sve okolnosti iz člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije BiH, težinu učinjenog prekršaja i stepen apelantove odgovornosti.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Pžp-08- 000430 od 7. jula 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je, u smislu člana 65. stav 3. u vezi sa članom 61. Zakona o prekršajima Federacije BiH, ispitao prvostepeno rješenje i utvrdio da je apelantova žalba neosnovana, te je stoga i potvrdio rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepeno rješenje u okviru žalbenog osnova povrede materijalnog prava o prekršajima i utvrdio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na način što je radnje apelanta pobliže opisane u izreci rješenja kvalificirao kao prekršaj iz člana 220. st. 1. i 2. ZOOSS-a jer su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen odgovornim. Stoga, i prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije povrijedio odredbe materijalnog zakona o prekršajima. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za odluku o prekršajnoj sankciji i da su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja kroz izrečenu novčanu kaznu apelantu, zbog čega su neosnovani navodi da je izrečena novčana kazna previsoka za učinjeni prekršaj
5. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da izrečene kazne same po sebi nisu previsoke ali su neosnovano izrečene i mogu dovesti do „znatne štete po imovinu i ličnost apelanta i njegove porodice“. Naime, apelant tvrdi da on nije počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim jer on „alkohol uopće ne konzumira“. Dalje, apelant tvrdi da navedene odluke direktno utječu na njegov posao i imovinu, te predlaže da Ustavni sud razmotri sadržaj osporenih odluka i poništi ih, te naloži prvostepenom sudu da donese pravilnu i zakonitu odluku, u skladu sa stvarnim činjeničnim stanjem.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOOSS-a i Zakona o prekršajima Federacije BiH u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović