Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2526/09 (S. V.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2526/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2526/09, rješavajući apelaciju Steve Vidakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Vidakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000669 09 U od 29. maja 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu Banja Luka broj 1105082565 od 25. decembra 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Bijeljina broj 1105082565 od 10. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevo Vidaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 17. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000669 09 U od 29. maja 2009. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 1105082565 od 25. decembra 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Fond PiO) broj 1105082565 od 10. novembra 2008. godine.
2. Rješenjem Fonda PiO broj 1105082565 od 10. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa uprave broj 1105082565 od 25. decembra 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za nastavak isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje.
3. U obrazloženju rješenja Fond PiO je istakao da apelant nije bio korisnik novčane naknade za tjelesno oštećenje, te je, u smislu člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO («Službeni glasnik RS» broj 33/08), njegov zahtjev odbijen. Fond PiO je citirao član 10. navedenog zakona kojim je propisano da licu koje je pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje ili pravo na novčanu naknadu za pomoć i njegu ostvarivalo u Fondu prije stupanja na snagu zakona, Fond će na njegov zahtjev, nakon stupanja na snagu ovog Zakona, nastaviti isplatu od dana podnošenja zahtjeva pod uslovom da to pravo nije ostvareno po drugom propisu i zaključio da se navedeni propis na koji se apelant u svom zahtjevu pozvao odnosi na bivše korisnike.
4. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ uprave je istakao da je u cijelosti prihvatio činjenično i pravno utvrđenje Fonda PIO.
5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa uprave, Okružni sud je Presudom broj 12 0 U 000669 09 U od 29. maja 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je, također, citirao odredbu člana 10. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o PIO kojom je izmijenjena odredba člana 236. Zakona o PIO-prečišćen tekst («Službeni glasnik RS» broj 106/05). Navedenom odredbom, kako je dalje naveo sud, propisano je da će Fond na zahtjev takvih lica a nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO nastaviti isplatu naknade od dana podnošenja zahtjeva. Stavom 2. člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO određen je i iznos naknade po osnovu prava koja se regulišu tom zakonskom odredbom, propisujući da je taj iznos istovjetan sa već isplaćenom naknadom za decembar 2001. godine. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, iz sadržaja navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje imaju samo lica koja su to pravo već ostvarila prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO a da će se na njihov zahtjev nakon stupanja na snagu tog zakona nastaviti isplata od dana podnošenja zahtjeva. Organi uprave su pravilno odbili apelantov zahtjev s obzirom na to da nije imao pravo na isplatu novčane naknade za tjelesno oštećenje, jer takvu naknadu nije ni ostvarivao u Fondu prije stupanja na snagu navedenog zakona, bez obzira na činjenicu da ima trajnu invalidnost od 70%.
7. Iako nije eksplicitno naveo, iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u osporenim odlukama činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tačnije član 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO. Apelant je istakao da nije ostvario pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, ali da nesporno ima pravo na tu naknadu, jer mu je utvrđena trajna invalidnost od 70 %. Povredu navedenog prava apelant vidi i u povredi raspravnog načela, jer mu nije omogućeno da se izjasni o dokazima i činjenicama na usmenoj raspravi koju organi uprave nisu ni zakazali.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno raspravno načelo, jer nije imao mogućnost da se izjasni o činjenicama i dokazima, Ustavni sud podsjeća da je članom 9. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02, 87/07 i 50/10) propisano da se «prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno», a članom 129. st. 1. i 2. da «organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno: ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate; ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa». S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su Okružni sud a prije njega i upravni organi u svojim odlukama na nedvosmislen i jasan način obrazložili zašto u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provesti poseban ispitni postupak, budući da su i u apelatnovom zahtjevu za nastavak isplate novčane naknade za tjelesno oštećenje i u službenoj evidenciji bili navedeni istovjetni podaci iz kojih je nesporno utvrđeno da apelant nije bio korisnik novčane naknade za tjelesno oštećenje kod Fonda, te da iz navedenog razloga ne ispunjava uslove iz člana 10. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o PIO da mu se nastavi isplata naknade od dana podnošenja zahtjeva. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović