Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2628/09 (I. H.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2628/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 2628/09, rješavajući apelaciju Izeta Hasakovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Hasakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 000 192 09 Kz od 9. srpnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 000192 08 K od 10. travnja 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Hasaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Uzeir Kalabić, odvjetnik iz Zavidovića, podnio je 17. kolovoza 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 000 192 09 Kz od 9. srpnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 000192 08 K od 10. travnja 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 000192 08 K od 10. travnja 2009. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način precizno navedene u izreci presude počinio kazneno djelo - teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 3. u svezi sa člankom 332. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije BiH. Općinski sud izrekao je apelantu uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom apelant je obvezan na plaćanje paušala i troškova postupka.

3. Obrazlažući presudu Općinski sud je istakao da su kao dokazi optužbe provedeni sljedeći dokazi: saslušanje svjedoka, vještaka prometne struke A.I., vještaka medicinske struke A.S., da je izvršen uvid u nalaz i mišljenje ovih vještaka, zapisnik o uviđaju, crtež lica mjesta i foto-dokumentaciju, te kao dokazi obrane: saslušanje svjedoka, vještaka prometne struke D.E., da je izvršen uvid u nalaz i mišljenje ovog vještaka i fotografiju na kojoj je vidljiv prometni znak sa natpisom naseljenog mjesta Kovači i prometni znak ograničenje brzine od 40 km/h. Općinski sud je naveo da nije sporno da se 13. kolovoza 2007. godine u mjestu Stavci dogodila prometna nezgoda u kojoj je kombi kojim je upravljao V.K. sletio sa ceste i u kojoj je oštećena E.G. (u daljnjem tekstu: oštećena) zadobila teške tjelesne ozljede. Također, nije sporno da se apelant, upravljajući radnim strojem, uključivao sa zemljanog puta na regionalni put i da nije bilo fizičkog kontakta između kombija i radnog stroja. Međutim, sporno je da li se prometna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu i koliko je ograničenje brzine kretanja vozila u tom dijelu, budući da, prema tvrdnjama optužbe, u vrijeme nastanka prometne nezgode na licu mjesta nisu postojali prometni znaci naseljenog mjesta Stavci i ograničenja brzine, dok je obrana tvrdila da se radi o naseljenom mjestu i da je brzina kretanja 40 km/h. Iz zapisnika o uviđaju, foto-dokumentacije, službene zabilješke, iskaza svjedoka N.B. i vještaka D.E. slijedi da na mjestu gdje se dogodila prometna nezgoda ne postoje prometni znaci naseljenog mjesta Stavci i prometni znaci ograničenja brzine. Iz nalaza i mišljenja i vještaka optužbe i vještaka obrane slijedi da je do prometne nezgode došlo tako što je apelant prilikom uključenja sa zemljanog puta na regionalni put oduzeo pravo prvenstva vozaču kombija. Općinski sud je istakao da je, kada je utvrdio da se prometna nezgoda dogodila tako što je vozač kombija V.K., da bi izbjegao udar u radni stroj koji je vozio apelant i koji je propustio, u smislu članka 36. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima, postaviti osobu koja će mu osigurati siguran izlazak na put, sletio sa ceste, a oštećena zadobila teške tjelesne ozljede, zaključio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo.

4. Općinski sud je naveo da je istina da i u radnjama vozača kombija V.K. ima doprinosa nastanku prometne nezgode zbog toga što nije poduzeo radnju intenzivnog kočenja, jer bi tako zaustavio kombi, bez kontakta sa radnim strojem, što je sud ocijenio prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti navode obrane da je ograničenje brzine na konkretnom dijelu puta 40 km/h, budući da je takav prometni znak postavljen na ulazu u mjesto Kovači u okviru kojeg se nalazi naselje Stavci (gdje se dogodila prometna nezgoda) i da nema oznake prestanka važenja tog znaka, jer bi u tom slučaju navedeno značilo da, ako nema izričitog prometnog znaka za prestanak ograničenja, ta zabrana bi trajala na cijeloj dionici regionalnog puta.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 42 0 K 000 192 09 Kz od 9. srpnja 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da nisu utemeljeni apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, iz spisa slijedi da je Općinski sud saslušao tri svjedoka optužbe i dva svjedoka obrane, vještaka prometne struke i optužbe i obrane, te da je izvršen uvid u materijalne dokaze. Iz nalaza i mišljenja vještaka A.I. slijedi da je do prometne nezgode došlo isključivim propustom apelanta koji je oduzeo pravo prvenstva prolaza. Navedeno potvrđuju i nalaz i mišljenje vještaka D.E. s tim što se u ovom nalazu ukazuje i na doprinos vozača kombija V.K. nastanku prometne nezgode. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud ocijenio i jedan i drugi nalaz koji potvrđuju da je za prometnu nezgodu, uglavnom, kriv apelant, te da je imao u vidu nalaz vještaka D.E. kada je apelantu izrekao vrlo blagu kaznenu sankciju. Dalje, iz iskaza svjedoka J.M. (očevidac) slijedi da je prometnu nezgodu izazvao apelant koji se nepropisno uključio u prometnu traku. U odnosu na žalbeni navod da je do prometne nezgode došlo isključivo krivnjom vozača kombija V.K., Kantonalni sud je naveo da je proizvoljan, jer u spisu ne postoje dokazi za to, a to što nema prometnih znakova i upozorenja nije propust oštećene, već onog koji je zadužen za zakonsku regulativu.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da odredba članka 36. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima propisuje uključivanje u promet iz garaže, parkirališta, dvorišta ili drugih sličnih površina, tako da nije bilo moguće podvesti predmetnu situaciju pod ovu odredbu. S tim u svezi, u apelantovim radnjama nema elemenata bića kaznenog djela koje se apelantu stavljaju na teret. Dalje, apsurdan je zaključak sudova da nije važno to što je u mjestu Kovači postavljen znak ograničenja brzine i kada nema znaka za prestanak ograničenja, da ograničenje nije vrijedilo u mjestu gdje se prometna nezgoda dogodila. Vozač kombija je vozio dvostruko većom brzinom bez ikakvog kontakta sa apelantom i prekršio niz odredba Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima, tako da je iz navedenih razloga trebala biti donesena oslobađajuća presuda.

7. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud, osim što navodi da apelacija nije utemeljena, ističe da apelant izbjegava dalje tumačiti članak 36. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima, odnosno samo ističe „uključivanje u promet iz garaže, parkirališta, dvorišta ili drugih sličnih površina“. Međutim, ova odredba glasi: „Vozač je dužan da postupa prema odredbama stavka 1. ovog članka i kada se uključuje u promet iz garaže, parkirališta, dvorišta ili drugih sličnih površina, a ako mu je vidik zaklonjen, ili mu je vidljivost znatno smanjena zbog vremenskih ili drugih prilika, dužan je da na mjestu na kojem se uključuje postavi osobu koja će omogućiti siguran izlaz vozila na putu ili na drugi način osigurati sigurnost uključenja na put.“

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2628/09 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio