Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2678/09 (Alija-Novalija Salkić)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2678/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2678/09, rješavajući apelaciju Alije-
Novalije Salkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije-Novalije Salkića podnesena protiv presude revizijskog vijeća Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-09-000003 od 7. jula 2009. godine, presude žalbenog vijeća Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000089 od 10. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-P-06-000002 od 26. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija-Novalija Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Emir Kovačević, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude revizijskog vijeća Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: revizijsko vijeće) broj 097-0-Rev-09-000003 od 7. jula 2009. godine, presude žalbenog vijeća Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: žalbeno vijeće) broj 097-0-Gž-08-000089 od 10. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-06-000002 od 26. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-06-000002 od 26. decembra 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, vsp. 180.760,00 KM, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno na ime naknade štete za pokretne stvari isplate iznos od 44.760,00 KM, te po osnovu izdataka za stambeni smještaj u periodu od 1. maja 1992. godine do 31. decembra 2000. godine iznos od 16.000,00 KM i po osnovu pretrpljenog straha iznos od 120.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u u pogledu troškova parničnog postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude prvostepeni sud je konstatovao da je predmet spora zahtjev apelanta da mu tuženi solidarno naknade materijalnu štetu zbog otuđenja pokretnih stvari koje su u maju mjesecu 1992. godine, lica srpske nacionalnosti odvezli (otuđili) iz njegove porodične kuće u Brčkom; zatim materijalnu štetu koju čine izdaci koje je imao za stambeni smještaj u periodu od 1992. godine, pa do 31. decembra 2000. godine, kao i nematerijalnu štetu koju trpi zbog pretrpljenog straha.
3. Prvostepeni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je apelant sve do izbijanja ratnih sukoba živio u porodičnoj kući u Brčkom, koju je napustio 1992. godine, kao i da je kuća bila opremljena kvalitetnim namještajem, te da je već 1992. godine u određenoj mjeri bila devastirana, a znatan dio pokretne imovine i opreme u vrijednosti od 44.760,00 KM, što je utvrđeno putem vještačenja, iz kuće je bio raznesen, otuđen ili oštećen. Također, sud je naveo da je šteta pričinjena po nalogu ili uz prećutno odobrenje tadašnjih organa vlasti Republike Srpske, te da je, kako je apelant tužbu podnio 23. decembra 2005. godine, po proteku svih zakonskih rokova propisanih članom 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nastupila zastara potraživanja po osnovu naknade materijalne štete za otuđene stvari i materijalne štete po osnovu plaćanja smještaja u periodu od 1. maja 1992. godine pa do 31. decembra 1999. godine. Zatim, sud je istakao da je u odnosu na potraživanja po osnovu plaćanja smještaja za period od 31. decembra 1999. godine pa do 31. decembra 2000. godine odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, s obzirom da apelant radi utvrđenja osnova i visine štete nije pružio relevantne dokaze koji bi ukazivali da je imao konkretne izdatke. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je primjenom pravila o teretu dokazivanja, odlučeno i o naknadi nematerijalne štete za pretrpljeni strah i pored zastare predmetnog potraživanja i ocjene iskaza svjedoka M.H., s obzirom da apelant nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između radnji ili eventualnih propusta ovlaštenih organa tuženih, i tako nastale štete, odnosno visine koju apelant zahtjevom potražuje. Konačno, u odnosu na drugotuženog tj. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, sud je odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije uz obrazloženje da je saglasno Konačnoj Arbitražnoj odluci za oblast Brčkog, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine preuzeo samo one obaveze koje su nastale prije 8. marta 2000. godine, kao datuma proglašenja Distrikta, koje su izričito preuzete sporazumom sa Entitetima, a shodno Nalogu Supervizora Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine o finansijskom sistemu od 13. aprila 2000. godine, pa je u smislu odredbe člana 4. tog Naloga Supervizora određeno da u slučaju nepostojanja dogovora sa Entitetima u vezi specifičnih obaveza, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije proglašenja Distrikta.
4. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000089 od 10. novembra 2008. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda broj 096-0-P-06-
000002 od 26. decembra 2007. godine. U obrazloženju presude žalbeno vijeće je istaklo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud utvrdio da je šteta nastala 1992. godine (što se navodima tužbe ne dovodi u sumnju), na navedeni način i to uz saglasnost ili prećutno odobrenje tadašnjih organa Republike Srpske, koji nisu preduzeli odgovarajuće mjere radi sprječavanja štete. Nadalje, žalbeno vijeće je, između ostalog, navelo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je prihvatio prigovor zastare potraživanja, s obzirom da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena dana 23. decembra 2005. godine. Naime, žalbeno vijeće je konstatovalo da prema stanju spisa nije sporno da je šteta nastala u toku 1992. godine, da je apelant zapravo za štetu i počinitelje saznao najkasnije 20. decembra 2001. godine kada je sačinjen zapisnik o primopredaji dijela objekta i kada ga je apelant potpisao, odnosno kada mu je dio objekta predat u posjed. Žalbeno vijeće je istaklo da budući da je apelant od tada imao saznanja o štetniku i obimu štete za koja tvrdi da je saznao već 1992. godine, to mu je od tog dana počeo teći subjektivni rok za potraživanje naknade štete, te da mu je shodno navedenom, zastara potraživanja po osnovu naknade štete nastupila najkasnije 20. decembra 2004. godine. Isto tako, žalbeno vijeće je navelo da je pri tome bez značaja što je dio objekta predat apelantu 3. oktobra 2002. godine (jer se radi o jednoj stambenoj cjelini), te da i kada bi se prihvatio i taj datum, kada apelant saznaje za štetu, trogodišnji rok je istekao 3. oktobra 2005. godine, a kako je tužba podnesena 23. decembra 2005. godine, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio osnovanim prigovor zastare kojeg je istakla prvotužena. Žalbeno vijeće je istaklo da je to zato jer prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.
5. Također, žalbeno vijeće je konstatovalo da je tačno da se prvostepeni sud nije bavio činjenicama kada je apelant doznao za obim štete, ali da međutim, kod utvrđenja da je osnovan prigovor zastare iz člana 376. ZOO (zbog proteka svih rokova) i nesporne činjenice o datumu vraćanja posjeda što slijedi već iz same tužbe, te zaspisnika o primopredaji u posjed kuće, što je i apelant potvrdio, nije dovedeno u sumnju činjenično utvrđenje prvostepenog suda da je potraživanje apelanta zastarjelo. Zatim, žalbeno vijeće je navelo da, pri tome, valja istaći da je protekao i objektivni rok od pet godina, računajući da zbog nesavladivih prepreka, ratnog stanja (član 383. ZOO) nije ni počeo da teče prije 19. juna 1996. godine, odnosno do odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, zaključno sa 19. junom 2001. godine (član 376. stav
2. ZOO). Nadalje, žalbeno vijeće je istaklo da se zastarjelost prava potraživanja štete prouzrokovane krivičnim djelom određuje prema članu 377. ZOO, u pravilu kada je pravosnažnom, krivičnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja (štetnika), te da kada, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, nije proveden krivični postupak, nema opravdanja za primjenu odredbe člana 377. ZOO. Potom, žalbeno vijeće je konstatovalo da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev za naknadu štete po osnovu naknade za smještaj, jer je potraživanje po tom osnovu u cijelosti zastarjelo, protekom subjektivnog roka od tri godine, koji se ima računati od 20. decembra 2001. godine. Također, žalbeno vijeće je navelo da je uslov da se može dosuditi naknada nematerijalne štete za pretrpljeni strah (član 200. ZOO), to da je prouzrokovani strah naročito intenzivan i da je poremećaj izazvan njim trajnije prirode, s tim što takav strah može biti naknađen tek ukoliko je u uzročnoj vezi štetne radnje i posljedice. U vezi s tim, žalbeno vijeće je istaklo da je tačno da je svjedok M.H., neuropsihijatar kod kojeg je obavljen prvi psihijatrijski pregled apelanta dana 10. augusta 2006. godine, a čiji iskaz je prvostepeni sud cijenio, utvrdio kod apelanta trajne promjene ličnosti nakon katastrofičnih događaja, odnosno iskustva ratne katastrofe, iskustva progonstva i gubitka imovine u Brčkom, iskustva pogibije bliskih rođaka, ali da, međutim, naknadu štete može ostvariti samo lice koje trpi strah zbog vlastite opasnosti koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa radnjom štetnika (pa tako upravo i strah izazvan brigom za drugog nije pravno priznata nematerijalna šteta). Najzad, žalbeno vijeće je istaklo da nema sumnje, a što je utvrdio i prvostepeni sud, da je zbog toga što je apelant morao napustiti svoju porodičnu kuću i svih kasnijih događaja kojima je apelant bio izložen, došlo do promjene ličnosti, ali i da apelant nije dokazao da su poremećaji nastupili kao posljedica radnje tuženih, odnosno da su u uzročno-posljedičnoj vezi sa radnjom tuženih, odnosno da su prouzrokovani zbog vlastite opasnosti kojoj je od strane tuženih izložen, tim prije što apelant nije bio na navedenom području u periodu kada je nastala materijalna šteta, a ne konkretizuje strah kao kategoriju zbog kojeg trpi štetu.
6. Presudom revizijskog vijeća Apelacionog suda broj 097-0-Rev-09-000003 od 7. jula 2009. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude žalbenog vijeća broj 097-0-Gž-08-000089 od 10. novembra 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude revizijsko vijeće je istaklo da su oba suda (prvostepeni sud i žalbeno vijeće) pošli od činjenice da je predmetna šteta nastala u toku 1992. godine, da je apelant za tu štetu saznao (imao saznanje o obimu štete i počinitelju) najkasnije 20. decembra 2001. godine, kada je sačinjen zapisnik o primopredaji dijela objekta, koji je apelant potpisao i kada mu je dio objekta predat u posjed, pa da od tada apelantu teče subjektivni rok za potraživanje naknade štete, shodno odredbi člana 376. ZOO, koji je istekao najkasnije 20. decembra 2004. godine, kada je nastupila zastara za potraživanje naknade predmetne štete. Nadalje, revizijsko vijeće je konstatovalo da činjenica da je šteta nastala u toku ratne 1992. godine sama po sebi ne daje osnova za primjenu odredbe člana 377. ZOO, koja se primjenjuje na zastarjelost zahtjeva za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, jer do dana donošenja presude nije donesena pravosnažna osuđujuća presuda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinitelja (štetnika) za predmetnu štetu. Isto tako, revizijsko vijeće je navelo da je neosnovan navod u reviziji apelanta da je rok za podnošenje tužbe prekinut donošenjem presude Međunarodnog suda pravde u Hagu od 26. februara 2007. godine, jer se radi o odluci Međunarodnog suda pravde u Hagu donesenoj po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore.
7. Također, revizijsko vijeće je istaklo da, kako ne postoji presuda kojom je utvrđena odgovornost prvotužene, tj. Republike Srpske, a kako se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primjeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a samo izuzetno se može u parničnom postupku utvrđivati postojanje krivičnog djela iz koga je šteta nastala i to: ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao ni pokrenuti, jer je optuženi umro, duševno obolio ili zbog toga što je izvršitelj tog krivičnog djela amnestiran ili pomilovan, to je, shodno navedenom, u konkretnoj pravnoj stvari valjalo primjeniti odredbu člana 376. ZOO i rok zastare propisan tom odredbom, koju je pravilno primijenio prvostepeni sud, a žalbeno vijeće prihvatilo razloge prvostepenog suda kao valjane, koje je kao takve prihvatilo i revizijsko vijeće. Konačno, revizijsko vijeće je navelo da, kako je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio prvostepenu presudu, a žalbeno vijeće prihvatilo razloge date za takvu odluku kao valjane, te odgovorilo na sve žalbene navode apelanta dajući potpune i pravilne razloge za svoju odluku, koje je kao takve prihvatilo i revizijsko vijeće, a iz navedenih razloga, donošenjem pobijane presude nije povrijeđeno pravo na imovinu apelanta, kako se u reviziji navodi.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Nadalje, apelant obrazlaže presudu Osnovnog suda i ističe da sud priznaje da je apelantu učinjena šteta i ne osporava visinu utvrđene štete, ali smatra da je apelant zakasnio sa podnošenjem tužbe, odnosno da je prema članu 376. ZOO u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja naknade štete. U vezi s tim, apelant, između ostalog, navodi da lokalni ZOO ne može biti primjenjen u konkretnom slučaju zato što taj zakon nije tretirao štetu nastalu u toku ratnih sukoba niti štetu nastalu vršenjem raznog zločina, već isključivo tretira štetu nastalu u miru. Apelant ukazuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne predviđa da lice kojem je protivzakonito, neustavno i protivno međunarodnim konvencijama oduzeta imovina, gubi pravo da potražuje tu imovinu, ukoliko u određenom roku ne podnese tužbu pred lokalnim sudom. Također, apelant tvrdi da je pravo na potraživanje oduzete imovine ili naknade štete za izgubljenu imovinu neupitno, da nije vezano za bilo kakve rokove i da se ne može ograničiti bilo kakvim lokalnim zakonima. Zatim, apelant smatra da je, pošto je sud utvrdio odgovornost prvotužene za naknadu štete apelantu, ali je osporio pravo apelanta da potražuje navedenu naknadu štete iz razloga što je po mišljenju suda nastupila zastara potraživanja, sud umjesto da primjenjuje ZOO, na konkretan spor morao primjeniti član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se iz navedenog člana nesumnjivo da zaključiti da ne postoji nikakva zastara za potraživanje imovine koje je apelant bio lišen u toku rata, kao i da apelant ima pravo da dobije kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja mu ne može biti vraćena, a da prvotužena ima obavezu da apelantu ili vrati svu imovinu koja mu je oduzeta ili da mu za svu oduzetu imovinu isplati kompenzaciju. Isto tako, apelant navodi da je, kada se radi o naknadi nematerijalne štete koju apelant potražuje u navedenom iznosu, sud pogriješio što je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom, jer nije bio sporan osnov za naknadu nematerijalne štete, s obzirom da je osnovano i očekivano da je apelant pretrpio nematerijalnu štetu koja se ogleda u pretrpljenom duševnom bolu zbog izgubljene imovine koju je sticao čitavog života, teškog života u izbjeglištvu i straha zbog činjenice da će morati ponovo sopstvenim radom stjecati imovinu koje je lišen. Konačno, apelant poziva Ustavni sud da svojom odlukom ukine odluke Apelacionog suda po žalbi i reviziji, da preinači presudu Osnovnog suda i da obaveže prvotuženu da apelantu isplati naknadu štete za imovinu koje je lišen u iznosu od 44.760,00 KM i naknadu materijalne štete po osnovu izdataka za smještaj u vrijeme izbjeglištva u iznosu od 16.000,00 KM, sa zateznom kamatom od 12%, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da obaveže prvotuženu da mu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 120.000,00 KM ili drugom iznosu koji odredi sud, sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude, tj. 26. decembra 2007. godine, pa do isplate.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović