Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2738/09 („Centrotrans – Eurolines“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javne nabavke
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2738/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 2738/09, rješavajući apelaciju „Centrotrans-Eurolinesa“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans- Eurolinesa“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 497 od 19.

svibnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-Pž-06-000 157 od 19. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj Ps.514/05 od 23. listopada 2006.

godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans-Eurolines“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 27. kolovoza 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 497 od 19. svibnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-06-000 157 od 19. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.514/05 od 23. listopada 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps.514/05 od 23. listopada 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Kiseljak-Tours“ Kiseljak (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 11.515,00 KM na ime naknade štete sa zakonskim zateznim kamatama i naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku, između ostalog, izvršeno prometno vještačenje (na prijedlog tuženog) i financijsko vještačenje (na apelantov prijedlog). Iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke slijedi da apelant ima registrirane i od nadležnog tijela odobrene redove vožnje, da je taj vještak kontaktirao sa šefom Autobusne stanice u Kiseljaku radi pribavljanja dokumentacije kako bi se jasno moglo utvrditi da li je tuženi u navedeno vrijeme protupropisno održavao linije, ali da mu nije moglo biti udovoljeno, zato što ta stanica nema pregled prodanih karata na tim linijama, niti zapisnike o inspekcijskom nalazu, niti zapisnike prometne policije o utvrđenim nepravilnostima. Iz nalaza, dalje, slijedi da je vještak pokušao pribaviti podatke vezano za korištenje usluga Autobusne stanice u Kiseljaku (apelant je vlasnik Autobusne stanice) od tuženog u navedenom periodu, ali navedena autobusna stanica nije imala u evidenciji ovjerene putne naloge za tuženog. Postoje kopije apelantovih računa ispostavljene na tuženog za korištenje usluga Autobusne stanice u Kiseljaku, ali bez odgovarajućih priloga i ovjerenih putnih naloga sa potpisom vozača, kao dokazom da je usluga doista i pružena i u kojem obimu, tako da se zaključuje da je zaključen Ugovor o prijevozu učenika od 1. rujna 2003. godine između tuženog i srednjih škola Kiseljak i Fojnica (u daljnjem tekstu: Ugovor o prijevozu učenika). Općinski sud je istakao da apelant nije imao primjedbi na ovaj nalaz. Općinski sud je, dalje, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke slijedi da nije mogao utvrditi visinu prihoda za sporni period, zato što tuženi ne obavlja knjigovodstvo raščlanjeno, nego kumulativno, da iz dopune nalaza ovog vještaka slijedi da je uspio pronaći dvije fakture na određene iznose, ali da prihode po osnovu peronizacije (stanična usluga) nije mogao utvrditi, zato što fakture postoje kod apelanta, ali ne i kod tuženog, tako da nije mogao precizno utvrditi da li je navedeni događaj zaista i nastao, jer za to nema validne dokumentacije.

3. Općinski sud je istakao da je prihvatio navedene nalaze kao realne i objektivne, jer su sačinjeni u skladu sa pravilima struke, a na temelju raspoložive dokumentacije. Ovi vještaci u svojim nalazima nisu ukazali da je na apelantovoj strani nastala šteta u vidu bilo kakve izgubljene dobiti i usluga, a na temelju nezakonitog ponašanja tuženog, a apelant ni drugim materijalnim dokazima nije uspio to dokazati, tako da je, u smislu članka 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud donio odluku kao u izreci presude.

4. Općinski sud je istakao da je na ročištu za glavnu raspravu apelant predložio da se saslušaju svjedoci, te da se izvrši uvid u stanične dnevnike, ali da je navedeno odbio zato što apelant ničim nije opravdao, niti dokazao da te dokaze nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. U odnosu na apelantove tvrdnje da je Ugovor o prijevozu učenika protivan odredbama Zakona o prijevozu u unutarnjem cestovnom prometu, Općinski sud je istakao da su neutemeljene, jer je odredbama članka 54. tog zakona propisano da poslove inspekcijskog nadzora nad provođenjem ovog zakona i drugih propisa vrši Ministarstvo posredstvom federalnog inspektora za cestovni promet i Kantonalno ministarstvo posredstvom kantonalnog inspektora za cestovni promet. U konkretnom slučaju apelant nije ponudio, niti predložio relevantne dokaze da se obraćao nadležnim inspekcijskim organima radi osporavanja Ugovora o prijevozu učenika, odnosno utvrđenja nedostataka i nepravilnosti u ponašanju tuženog.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 006-0-Pž-06- 000 157 od 19. prosinca 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant imao registriran red vožnje za autobusne linije na relacijama Kiseljak – Busovača, Busovača – Kiseljak, Kiseljak – Kreševo – Kiseljak sa točno navedenim polascima, a da je tuženi imao zaključen Ugovor o prijevozu učenika. Navedeno nije sporno među parničnim strankama. Sporno je to da li je tuženi, prevozeći učenike na temelju Ugovora o prijevozu učenika na istim linijama, prouzrokovao štetu apelantu u vidu izmakle dobiti, te da li je apelant pružao usluge peronizacije tuženom. Prvostupanjski sud je ocijenio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke na koje nije bilo primjedaba apelanta i tuženog a iz kojih slijedi da taj vještak nije mogao utvrditi da je tuženi na relacijama na kojim vozi apelant protuzakonito prevozio putnike. Prvostupanjski sud je ocijenio i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke i dopunu ovog nalaza iz kojeg slijedi da je tuženi vršio prijevoz učenika, da kod tuženog nema ispostavljenih računa od apelanta, te da tuženi nema ovjerene putne naloge od apelanta. Iz navedenog slijedi da je nalaz vještaka financijske struke suglasan nalazu vještaka prometne struke. Kantonalni sud je istakao da je apelant predložio izvođenje novih dokaza, i to saslušanjem svjedoka i uvidom u stanične dnevnike, ali prvostupanjski sud je odbio izvođenje ovih dokaza za što je dao obrazloženje. Kantonalni sud je naveo da, pošto je jasno da je tuženi prevozio učenike na temelju Ugovora o prijevozu učenika, odnosno da nije prevozio redovne putnike na relacijama na kojim ima registrirane autobusne linije apelant, apelant nije pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade. Apelant nije dokazao niti da je tuženom pružao usluge peronizacije. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku.

6. U odnosu na žalbeni razlog kojim se ukazuje da je sud trebao utvrditi ništavost Ugovora o prijevozu učenika, Kantonalni sud je istakao da je neutemeljen. Naime, propisima koji reguliraju javne nabavke propisano je da zainteresirane osobe u upravnom postupku mogu ulagati prigovore, što je mogao učiniti i apelant ukoliko je smatrao da je Ugovor o prijevozu učenika zaključen suprotno važećim propisima. Apelant je mogao voditi i upravni spor. Međutim, apelant nije dokazao da je sudjelovao u takvom upravnom postupku, niti je pokrenuo upravni spor protiv akta na temelju kojeg je zaključen Ugovor o prijevozu učenika.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-08- 000497 od 19. svibnja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nisu utemeljeni revizioni navodi u svezi sa predlaganjem izvođenja dokaza na glavnoj raspravi, jer je Kantonalni sud ocijenio ove navode i dao obrazloženje koje prihvata i ovaj sud. Također, apelant neutemeljeno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je tuženi prevozio učenike na temelju Ugovora o prijevozu učenika koji je ništav. Naime, apelant je u upravnom postupku, u skladu sa propisima koji reguliraju javne nabavke, mogao ulagati prigovore i pokrenuti upravni spor, pa kako to nije učinio, navedeno nije utemeljeno. Vrhovni sud je zaključio da, pošto apelant u tijeku postupka, u smislu članka 123. ZPP, nije dokazao da je za njega nastupila šteta u vidu izgubljene dobiti, a niti da je sa tuženim zaključio ugovor o korištenju usluga Autobusne stanice u Kiseljaku i visinu tih prihoda, to su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP) odbili apelantov tužbeni zahtjev.

8. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da sud nije mogao prihvatiti nalaz vještaka prometne struke kao realan i objektivan, zato što na Autobusnoj stanici nemaju putne naloge tuženog, niti ih mogu imati, jer putni nalog je dokument koji pripada prijevozniku i ne ostavlja se na autobusnoj stanici, što je vještak prometne struke morao znati. Ovaj vještak je propustio izvršiti uvid u stanični dnevnik, kao jedini validan dokaz o korištenju autobusne stanice od tuženog. Dalje, pošto se vještak financijske struke nije mogao izjasniti na prihode o peronizaciji, predloženo je izvođenje novih dokaza, ali prvostupanjski sud je, pogrešno primjenjujući odredbe ZPP, odbio ovaj njegov prijedlog. S tim u svezi, nije mu bilo omogućeno da iznese svoje dokaze čije izvođenje bi utjecalo na donošenje odluke u njegovu korist. Apelant navodi da je tuženi u tijeku postupka priznao da je u Autobusnu stanicu ulazio i izlazio, a u smislu članka 125. ZPP, nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom. Međutim, to priznanje sud nije prihvatio zbog čega je prekršio odredbu članka 125. ZPP. Apelant ističe da je stav sudova pogrešan u svezi sa ništavosti Ugovora o prijevozu učenika, jer on se nije mogao obratiti niti jednom nadležnom organu, budući da natječaj nije proveden u skladu sa Odlukom o postupku nabavke robe, usluga u ustupanja radova za potrebe institucija BiH. Apelant je naveo da je, zbog svega navedenog, „ozakonjen“ nelegalan prijevoz, čime je izravno ugrožena njegova imovina.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud uočava da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u tome što sudovi nisu trebali prihvatiti nalaz vještaka prometne struke kao realan i objektivan, jer ovaj vještak nije izvršio uvid u stanični dnevnik, a ovaj dokaz je on predlagao da se izvede na glavnoj raspravi. Međutim, sud je, pogrešno primjenjujući odredbe ZPP, to odbio. Apelant navodi da je pogrešan stav redovitih sudova u svezi sa ništavosti Ugovora o prijevozu učenika.

12. U svezi sa apelantovim navodima da je sud neutemeljeno odbio provođenje dokaza koje je on predložio na glavnoj raspravi, Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 102. stavak 2. ZPP koje propisuju: Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu, te smatra da je Općinski sud, upravo u smislu navedene zakonske odredbe, dao jasno obrazloženje, tj. da je odbio provođenje ovih dokaza zato što apelant ničim nije opravdao, niti dokazao da te dokaze nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. U odnosu na apelantov navod da nije imao priliku osporiti Ugovor o prijevozu učenika, budući da natječaj nije proveden u smislu Odluke o postupku nabavke robe, usluga u ustupanja radova za potrebe institucija BiH, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Općinskog suda slijedi da apelant nije ponudio, niti predložio relevantne dokaze da se obraćao nadležnim organima radi osporavanja Ugovora o prijevozu učenika. Sukladno navedenom, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode očito (prima facie) neutemeljenim.

13. U odnosu na apelantove navode da Općinski sud nije trebao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, jer taj vještak nije izvršio uvid u stanični dnevnik, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza redovitog suda bila očito proizvoljna, ili da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Naime, iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da su prihvaćeni i nalaz vještaka prometne struke i nalaz vještaka financijske struke kao realni i objektivni, jer su sačinjeni u skladu sa pravilima struke, a na temelju raspoložive dokumentacije, te da ovi vještaci u svojim nalazima nisu ukazali da je na apelantovoj strani nastala šteta u vidu bilo kakve izgubljene dobiti, a na temelju nezakonitog ponašanja tuženog. Također, iz obrazloženja proizlazi da apelant nije imao primjedbi na nalaz prometne struke. Ustavni sud smatra da su dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih odluka, zatim, logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za koje je Ustavni sud zaključio da su očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2738/09 („Centrotrans – Eurolines“ d.d… | Sudska praksa | Aktio