Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2742/09 (I. K.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2742/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2742/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Kekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Kekića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
09-000 292 od 16. juna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-DN-08-000 880 od 28. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Kekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blagaj-Japre, Općina Novi Grad, kojeg zastupa Slobodanka Šljokavica, advokat iz Novog Grada, podnio je 27. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 292 od 16. juna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-DN-08-000 880 od 28. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda – Zemljišnoknjižna kancelarija, broj 078-0-Dn-08-000880 od 23. decembra 2008. godine, donesenom u zemljišnoknjižnom predmetu Zlate Kajtezović udove Refika (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva), odbijen je zahtjev imenovane za uknjižbu prava vlasništva, te je određeno da će se u elektronskom zemljišnoknjižnom ulošku preciziranom u izreci rješenja u vlasničkom B listu izvršiti upis zabilježbe odbijanja zahtjeva za uknjižbu vlasništva. U obrazloženju rješenja je navedeno da je podnositeljica zahtjeva 30. septembra 2008. godine zatražila uknjižbu prava vlasništva na osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju broj R-52/99 zaključenog 22. jula 1999. godine u Općinskom sudu u Ključu. U tom kontekstu, sud je istakao da je na osnovu člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama ispitao zahtjev sa prilozima, nakon čega je utvrdio da je u predmetnom ugovoru izostavljen zemljišnoknjižni nalog, tj. clausula intabulandi koja glasi: «… upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo uz suglasnost lica koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisano u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše (čl. 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama)». Osnovni sud je, dalje, naveo da je 16. oktobra 2008. godine zaprimio pismeni podnesak apelanta kao zainteresiranog lica kojim se upozorava Osnovni sud na nedostatke koji se odnose na Ugovor o doživotnom izdržavanju u pogledu označavanja nekretnina i da isti ugovor ne sadrži zemljišnoknjižni nalog, tj. clausulu intabulandi za prijenos prava vlasništva sa imena Have Kajtezović na ime Refika Kajtezovića. Također je navedeno da je u Osnovnom sudu u toku ostavinski postupak iza umrle Kajtezović r. Selmić Have pod brojem 076-0-0-08-000 064, te da je kao jedan od nasljednika i apelant kao sin umrle Kajtezović Have, koji se u ovom predmetu broj 076-0-DN-08-000 880 pojavljuje kao zainteresirano lice. Kako je naveo Osnovni sud, uvidom u Ugovor o doživotnom izdržavanju utvrđeno je da su u članu 1. unijete određene katastarske čestice po stanju posjedovnog lista. Dalje, kako je zaključio Osnovni sud, utvrđeno je da Hava Kajtezović ostavlja svu ostalu nepokretnu i pokretnu imovinu koja se zatekne u vlasništvu primaoca izdržavanja Have Kajtezović poslije njene smrti u naslijeđe davaocu izdržavanja svome sinu Refiku Kajtezoviću, sin Ibre, s tim da ovaj osigura izdržavanje primaocu izdržavanja sve do njene smrti. Kako je dalje naveo Općinski sud, iz navedenog člana je vidljivo da primalac izdržavanja ostavlja svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, što predstavlja sve zemljišnoknjižne uloške u koje je upisana kao vlasnik odnosno suvlasnik, ali nigdje dalje nije naveden zemljišnoknjižni nalog, tj. clausula intabulandi u kojoj bi bilo navedeno da primalac izdržavanja dopušta davaocu izdržavanja da se nakon njene smrti na osnovu navedenog ugovora bez ikakve dalje saglasnosti uknjiži pravo vlasništva - suvlasništva na ime davaoca izdržavanja. Na osnovu svega prethodno utvrđenog, nakon provjere zahtjeva za upis utvrđeno da on ne ispunjava uvjete za uknjižbu, Osnovni sud je, u skladu sa članom 42. stav 3. i članom 43. Zakona o zemljišnim knjigama, odlučio kao u izreci rješenja.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 094 od 26. februara 2009. godine žalba predlagača Zlate Kajtezović je uvažena, Rješenje Osnovnog suda – Zemljišnoknjižna kancelarija, broj 078-0-Dn-08-000880 od 23. decembra 2008. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Kako je naveo Okružni sud, ugovor o doživotnom izdržavanju, u smislu člana 120. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» broj 7/80; u daljnjem tekstu: ZON), nije ugovor o nasljeđivanju, pa dakle nije ni temelj za pozivanje na nasljedstvo. To je ugovor obligacionog karaktera, s nekim nasljednopravnim elementima, jer iz nasljeđa isključuje nužne nasljednike i prijenos vlasništva odlaže do smrti primaoca izdržavanja, osim ako stranke drugačije ne ugovore. Po mišljenju Okružnog suda, u smislu odredbe člana 121. ZON-a, upis prava davaoca izdržavanja u zemljišnu knjigu nije uvjetovan prethodnim pristankom njegovog sukontrahenta (primaoca izdržavanja) jer ovlaštenje na traženje toga upisa proizlazi iz samog zakona. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, u pobijanom rješenju pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu davaoca izdržavanja navodeći da ugovor o doživotnom izdržavanju ne sadrži clausulu intabulandi zbog čega je ukinuo pobijano rješenje i predmet je vraćen na ponovni postupak.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 076-0-DN-08-000 880 od 28. aprila 2009. godine žalba predlagača je uvažena i Rješenje Osnovnog suda – Zemljišnoknjižne kancelarije, broj 076-0-DN-08-
000 880 od 23. decembra 2008. godine preinačava se na način da je dopuštena uknjižba prava suvlasništva u koloni upisa B lista u pet zemljišnoknjižnih uložaka preciziranih u izreci rješenja sa imena Have Kajtezović r. Selmić u korist Refika Kajtezović sina Ibre. U obrazloženju rješenja sud je naveo hronologiju dotadašnjeg postupka, te istakao da je, postupajući po uputama Okružnog suda, datim u Rješenju broj 011-0-Gž-09-000 094 od 26. februara 2009. godine, predmet uzeo u ponovni postupak, te je dozvolio uknjižbu na način preciziran u izreci.
5. I konačno, Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 292 od 16. juna 2009. godine, koje je apelant primio 8. jula 2009. godine, apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda Novi Grad, Zemljišnoknjižne kancelarije, broj 076-0-Dn-08-000 880 od 28. aprila 2009. godineodbačena je kao nedopuštena. U obrazloženju odluke sud je prvo izložio sadržaj odredbe člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama, te istakao da je Hava Kajtezović umrla 11. februara 2000. godine, a da je za života (22. jula 1999. godine) zaključila Ugovor o doživotnom izdržavanju i to kao primalac izdržavanja sa Refikom Kajtezovićem kao davaocem izdržavanja, a ugovor je ovjeren u Općinskom sudu u Ključu i kojim je svoje nekretnine, taksativno navedene u članu 1. Ugovora i svu ostalu nepokretnu imovinu koja se zatekne u njenom vlasništvu poslije smrti, ostavila u nasljeđe davaocu izdržavanja, svom sinu Refiku Kajtezoviću, s tim da on osigura izdržavanje primaoca izdržavanja sve do smrti. Kako je naveo Okružni sud, s obzirom na to da navedene nekretnine ne predstavljaju zaostavštinu iza ostaviteljice, to apelant kao sin ostaviteljice nema svojstvo zainteresiranog lica, i to iz razloga jer za brisanje prava vlasništva u zemljišnoj knjizi sa imena ostaviteljice nije potrebna njegova saglasnost kao zakonskog nasljednika ostaviteljice jer nekretnine koje su predmet ugovora o doživotnom izdržavanju ne ulaze u zaostavštinu iza ostaviteljice. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, kao zakonskom nasljedniku ostaviteljice ostaje jedina mogućnost da eventualno ističe obligacionopravne zahtjeve prema predlagaču u posebnoj parnici. Kako je žalbu na rješenje zemljišnoknjižnog referenta izjavio apelant, Okružni sud je zaključio da je žalba nedopuštena jer apelant nije ovlašten za podnošenje žalbe u smislu odredbe člana 76. Zakona o zemljišnim knjigama u vezi sa članom 41. istog zakona. Stoga, Okružni sud je njegovu žalbu odbacio primjenom odredbe člana 213. ZPPRS.
6. Apelant je naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije zadovoljan navedenom odlukom Okružnog suda, pa stoga ulaže ovu apelaciju, jer smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer je sud proveo ugovor o doživotnom izdržavanju koji je nepodoban za provedbu, jer ne sadrži clausulu intabulandi, niti je određeno šta je predmet ugovora, uz činjenicu da je član 2. u suprotnosti sa članom 1. ugovora u pogledu određivanja šta će primalac izdržavanja naslijediti. Povredu prava na imovinu apelant vidi u provedbi navedenog ugovora koji apelanta onemogućava da naslijedi imovinu koja mu po zakonu pripada kao zakonskom nasljedniku umrle Have Kajtezović.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović