Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/09 (T. M.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2752/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2752/09, rješavajući apelaciju Tomislava Mitrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Tomislava Mitrovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002289 od 21. maja 2009. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1802/04 od 13. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kog zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 31. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002289 od 21. maja 2009. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1802/04 od 13. jula 2006. godine.

2. Rješenjem Opštinskog suda broj P-1802/04 od 13. jula 2006. godine utvrđeno je da je tuženi K. Ć. (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u zadnjem i faktičkom posjedu nepokretnosti označene kao k.č. broj 1357/9 k.o. Donja Vogošća, upisana u zk. ul. 4572 k.o. Donja Vogošća, što po novom premjeru odgovara parceli 2488/5 k.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), na način da je 12, 13. i 14. maja 2004. godine, iskopavajući i postavljajući betonske stubove na koje će kasnije postaviti žičanu ogradu, tuženi ušao u apelantov posjed. Dosljedno tome, istim rješenjem je nalaženo tuženom da vrati zaposjednuti dio nepokretnosti u površini od 20 cm apelantu, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a u preostalom dijelu apelantu je odbijen tužbeni zahtjev. U toku dokaznog postupka Opštinski sud je sproveo dokaze kao što je uvid u zk. ul. 4572 k.o. Donja Vogošća iz koga je vidljivo da na k.č. broj 1357/9, koji se vodi kao voćnjak bašta, uknjiženo pravo svojine na nepokretnostima u A listu u korist apelanta, maloljetnog Igora Mitrovića i maloljetne Ilinke Mitrović sa po 1/3. Opštinski sud je, takođe, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka M. E. od 28. februara 2000. godine sa skicom lica mjesta iz kog je vidljivo da se radi o predmetu uređenja međa između tuženog kao predlagača i apelanta kao protivnika. Dalje, kako je naveo Opštinski sud, uvidom u Presudu broj P-807/01 od 6. marta 2003. godine, koja je postala pravosnažna 15. aprila 2003. godine, vidljivo je da je donesena presuda kojom se utvrđuje i obilježava vidljivim i trajnim međašnjim znacima međa između parcela tuženog i međašnjih parcela svojina apelanta i maloljetih Igora i Ilinke Mitrović, koje zastupa otac (apelant) iz Vogošće, označenih kao k.č. broj 1357 k.o. Donja Vogošća, zk. ul. 4572, što po novom kat. premjeru odgovara parceli 2488/5 k.o. Vogošća. Kako je naveo Opštinski sud, međašnju liniju čini prava linija BFEA, označena crvenom bojom na nalazu i mišljenju vještaka M. E. i skici koja čini sastavni dio ove presude. Dalje, iz nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je kontrolom mjera-obezbjeđenja tačke E sa skice zatečenog stanja u vezi sa P-807/01, na licu mjesta utvrđeno da je prilikom postavljanja ograde na mjestu gdje je nekad bila stabilizovana međašnja tačka E ograda pomjerena prema apelantovom posjedu za 20 cm. Zatim, kako je utvrdio Opštinski sud, kontrolom mjera obezbjeđenja tačke F sa skice zatečenog stanja u vezi sa predmetom P-807/01 utvrđeno je na licu mjesta da je prilikom postavljanja ograde na mjestu gdje je nekad bila stabilizovana međašnja tačka F ograda postavljena tačno na mjesto ranije određene tačke F. Dalje, uvidom u dopunski iskaz vještaka dat na ročištu 21. juna 2006. godine punomoćnik tuženog je istakao da nema primjedbi na nalaz vještaka, te je u skladu s tim naveo da je tuženi spreman da jedan betonski stub koji iznosi 20 cm, kako je utvrđeno prema nalazu vještaka, pomjeri prema svom posjedu, dok je apelantov punomoćnik osporio nalaz vještaka u cijelosti. Na osnovu uvida u sve sprovedene dokaze, a prvenstveno imajući u vidu Presudu broj P-807/01 od 6. marta 2003. godine, utvrđeno je obilježavanje trajnim međašnjim znakovima, a vještak je u tom postupku utvrdio, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, da međašnju liniju čini prava linija označena BFEA crvenom bojom između posjeda parničnih stranaka. U toku postupka smetanja posjeda, Opštinski sud je utvrdio da je tuženi izvršio smetanje apelantovog posjeda, a što je vidljivo iz skice i nalaza vještaka M. E. od 28. aprila 2006. godine, a koji Opštinski sud ocjenjuje kao objektivan i nepristrasan. U preostalom dijelu apelantu je odbijen tužbeni zahtjev jer je uvidom u nalaz vještaka M. E. od 28. aprila 2006. godine utvrđeno da u pogledu međašnjih linija, počevši od tački A, B i F, tuženi nije izvršio smetanje apelantovog posjeda, pa je Opštinski sud odbio taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva jer nije dostavio relevantne dokaze na ove okolnosti primjenom odredbe člana 123 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. ZPPFBiH).

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002289 od 21. maja 2009. godine, koje je apelant primio 1. jula 2009. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kako je naveo Kantonalni sud, u toku postupka smetanja posjeda prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi izvršio smetanje apelantovog posjeda, što je sud utvrdio na osnovu skice i nalaza vještaka M. E. od 28. aprila 2006. godine, a koji je prvostepeni sud ocijenio kao objektivan i nepristrasan. Dalje, smetanje posjeda je izvršeno na taj način što je 12, 13. i 14. maja 2004. godine, iskopavajući i postavljajući betonske stubove na koje će kasnije postaviti žičanu ogradu, tuženi ušao u apelantov posjed i to od međašnje tačke E dužinom

20 cm, pa je prvostepeni sud donio odluku kao u dispozitivu primjenom odredbe čl. 82-84 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. U preostalom dijelu odbijen je apelantov tužbeni zahtjev jer je uvidom u nalaz vještaka M. E. od 28. aprila 2006. godine utvrđeno da u pogledu međašnjih linija, počevši od tački A, B i F, tuženi nije izvršio smetanje apelantovog posjeda, te je Opštinski sud odbio taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva jer nije dostavio relevantne dokaze na ove okolnosti primjenom odredbe člana 123 ZPPFBiH. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud nakon sprovedenog postupka, savjesne i brižljive ocjene sprovedenih dokaza, koji su bitni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, utvrdio da je apelantov zahtjev djelimično osnovan, dok je u preostalom dijelu neosnovan, te ga je kao takvog odbio. Za takav stav prvostepeni sud je dao valjane razloge koje je i Kantonalni sud prihvatio. S druge strane, apelant, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije ponudio odgovarajuće dokaze iz kojih bi proisticalo da je na dijelu spornog zemljišta tuženi protivpravno izvršio čin smetanja posjeda podizanjem ograde zemljišta koji je bio u apelantovoj faktičkoj vlasti u smislu odredbe člana 80 u vezi sa članom 75 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima FBiH. Kantonalni sud se, pri tom, pozvao na član 123 st. 1 ZPPFBiH, kojim je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Prema ocjeni Kantonalnog suda, to u konkretnom slučaju znači da je apelant morao dokazati da ga je tuženi protivpravno uznemirio ili mu oduzeo posjed zemljišta, u čemu nije uspio, nego iz dokaza koji su sprovedeni u toku prvostepenog postupka proizilazi da je tuženi podigao ogradu u okviru zemljišta čiji je on vlasnik i posjednik, pa je Kantonalni sud sve istaknute žalbene navode u ovom smislu ocijenio kao neosnovane. Na osnovu navedenog, s obzirom na to da Kantonalni sud nije našao da postoje razlozi zbog kojih se rješenje prvostepenog suda osporava žalbom, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, apelantova žalba je na osnovu člana 235 tačka 2 ZPPFBiH odbijena kao neosnovana, te rješenje prvostepenog suda u ovoj pravnoj stvari potvrđeno.

4. Apelant je naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad. Apelant smatra da su pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povređeni zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući ove svoje navode, apelant je istakao da, po navedenim skicama, on nikada nije ograđivao graničnu liniju između njega i tuženog, a da je tuženi produžio zid linije razgraničenja u dužini od 10,5 m. Dalje, kako navodi apelant, da bi uništio postojeću liniju razgraničenja, tuženi je uz pomoć angažovanih radnika iskopao iz temelja svaku žilu od 9 (devet) stabala šljiva prečnika od oko 20 cm i iskoristio ih kao ogrevno drvo, pa kako je time uništen trag linije razgraničenja, omogućeno mu je da se nesmetano širi prema apelantovom zemljištu. Sem toga, tuženi je porušio pomenuti zid u dužini od oko 2,5 m i dalje se šireći na apelantovoj parceli u vodoravnoj liniji od 55 cm, te kopajući kanal da bi postavio novi zid za postavljanje cvijetnjaka ispred svoje kuće. Na opisani način je izvršio smetanje apelantovog posjeda što je bilo predmet navedene parnice između apelanta i tuženog.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

7. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i dali razloge zašto su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje smetanja posjeda na međašnjoj liniji A, B i F, zaključivši da apelant nije dostavio relevantne dokaze na okolnosti da je tuženi u tom dijelu izvršio smetanje apelantovog posjeda, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana diskriminacije

9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant sem paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

Pravo na rad

10. Apelant se pozvao i na povredu prava na rad koju nije obrazložio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo garantovano članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), koji se u smislu Aneksa I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud smatra da se predmetni parnični postupak koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi smetanja posjeda ne može dovesti ni u kakvu vezu sa pravom na rad na način kako je ono garantovano predmetnim paktom. Stoga, apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovog prava budući da se o tom pravu ni na koji način nije odlučivalo u predmetnom postupku, pa su i ovi apelantovi navodi, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/09 (T. M.) | Sudska praksa | Aktio