Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2806/09 (S. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2806/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2806/09, rješavajući apelaciju Senije Salkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senije Salkić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000632 od 30. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-
0-P-07-000332 od 29. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senija Salkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, a koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 4. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000632 od 30. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-P-07-000332 od 29. decembra 2007. godine.
2. Općinski sdu je Presudom broj 033-0-P-07-000332 od 29. decembra 2007. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000632 od 30. juna 2009. godine, odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se JZU Dom zdravlja „Živinice“ iz Živinica (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj nadoknadi štetu zbog povrede na radu, a koja se sastojala od pretrpljenog straha u iznosu od 1.540,00 KM i pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 1.120,00 KM.
3. Općinski sud je u provedenom postupku utvrdio da je apelantica, kao radnik tuženog na radnom mjestu spremačica, 13. marta 2007. godine zadobila povredu na radu čisteći bojler u doktorskoj ordinaciji, kada se, samoinicijativno, popela na metalne ljestve, nakon čega je dobila nesvjesticu, te je pala na patos ordinacije. Shodno navedenom, apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete je odbijen, jer apelantica u toku postupka nije dokazala da joj je medicinska sestra naredila da se penje na ležaj, odnosno metalne ljestve, kako bi očistila bojler, te da je apelantica to samoinicijativno učinila, čime je dovela samu sebe u situaciju da joj se naruši zdravlje i da se povrijedi. Najzad, Općinski sud je ukazao da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da ko drugom štetu prouzrokuje dužan je da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te je zaključio da je tuženi dokazao da nije odgovoran za apelantičinu povredu.
4. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa zaključkom prvostepenog suda, ističući da ovakav zaključak nije doveden u pitanje niti jednim apelantičinim žalbenim navodom. Kantonalni sud je ukazao na član 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) koji reguliše da, ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu po opštim pravilima obligacionog prava. U konkretnom slučaju to znači da se imao primijeniti član 154. stav 2. ZOO koji reguliše da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivicu, tj. po osnovu uzročnosti. Najzad, shodno članu 173. ZOO, šteta nastala u vezi sa opasnom stvari ili opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari ili djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Shodno navedenim odredbama, Kantonalni sud je ukazao da se imalac opasne stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica. U konkretnom slučaju tuženi je u toku prvostepenog postupka dokazao da je apelantici šteta nastupila isključivo njenim radnjama. S tim u vezi, ukazano je da je apelantica prije štetnog događaja znala i bila svjesna da ne smije da se penje na visinu zbog nesvjestica koje je imala, a zbog čega je prvostepenim rješenjem nadležnog organa PIO od 7. februara 2007. godine i utvrđeno da postoji invalidnost II kategorije sa rasporedom na druge poslove i zadatke koji ne iziskuju teže fizičke napore i penjanje. Apelantica se nakon toga samoinicijativno 13. marta 2007. godine popela na metalne ljestve i time sebe dovela u situaciju da joj se naruši zdravstveno stanje i da zadobije lake tjelesne povrede. Pri tome, apelantica niti jednim predloženim i izvedenim dokazom nije dokazala da joj je medicinska sestra naredila da čišćenje bojlera obavi penjanjem na metalne ljestve, a u svom iskazu, saslušana u svojstvu stranke, i sama je izjavila da je to učinila samoinicijativno. Nerelevantnim su ocijenjeni apelantičini navodi da, iako joj je invalidnost utvrđena 7. februara 2007. godine, nije bila raspoređena na druge poslove, jer se apelantica ni u trenutku štetnog događaja nije morala penjati na ljestve, već je to samoinicijativno učinila i pored saznanja da ima suženu krvnu žilu zbog čega može da padne bilo kada i bilo gdje a na što je bila upozorena od svog ljekara Z.P., koji je saslušan u svojstvu svjedoka u postupku.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava, prema apelantičinom mišljenju, ogleda se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovoj tvrdnji apelantica ističe da je u trenutku zadobijanja povrede na radu rješenjem nadležnog organa PIO već bilo utvrđeno da ne može obavljati poslove NK spremačice, ali da se tuženi o ovo rješenje oglušio i zadržao je na istom radnom mjestu. Shodno navedenom, apelantica smatra da je bespotrebno potenciranje redovnih sudova na radnji penjanja i rada na ljestvama, jer rješenjem o invalidnosti utvrđeno je da ona ne može obavljati poslove NK spremačice. Apelantica smatra i da su redovni sudovi propustili provesti dokaz vještačenjem vještaka iz oblasti zaštite na radu, a što je, prema njenom mišljenju, bio dužan da predloži tuženi s obzirom na to da je osporavao njenu tvrdnju da je čišćenje bojlera mogla obaviti samo penjanjem na metalne ljestve. Neprovođenjem navedenog vještačenja apelantica smatra da se sud oglušio o obavezu iz člana
124. Zakona o parničnom postupku, a zbog čega nije pravilno utvrđena odlučna činjenica, tj. način nastanka povrede, kao i doprinos nastanku štetnom događaju, tj. dopustivost da ostane na poslovima za koje je od nadležnog organa utvrđeno da ih više ne može obavljati. Dalje, apelantica ističe da kao NK spremačica sa završenom osnovnom školom, a koju je tuženi ostavio na poslovima za koje je utvrđeno da ih ne može obavljati (a to je učinio i po novom ugovoru o radu zaključenim osam mjeseci nakon donošenja rješenja kojim joj je priznato pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto) nije smjela, niti je znala da ima pravo odbiti bilo kakav radni zadatak koji je u opisu radnog mjesta NK spremačice, a na kom je, kako su to redovni sudovi i utvrdili, pretrpjela povredu na radu, odnosno obavljajući one poslove i zadatke na koje nije smjela ni mogla biti raspoređena nakon 28. februara 2007. godine. Shodno navedenom, apelantica smatra da se ne može govoriti ni o kakvim njenim radnjama u smislu člana 173. ZOO, kao i da redovni sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje i razloge zbog kojih smatraju da je šteta nastupila od opasne stvari, posebno imajući u vidu da nije ni obavljeno vještačenje vještaka zaštite na radu koji bi se jedini mogao izjasniti da li se radilo o opasnoj stvari ili opasnoj djelatnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da je apelantici prvostepenim rješenjem nadležnog organa PIO od 28. februara 2007. godine utvrđena invalidnost i priznato pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto koje ne iziskuje teže fizičko naprezanje i penjanje i rad na ljestvama, te da je apelantica povredu na radu pretrpjela 13. marta 2007. godine obavljući poslove i zadatke NK spremačice. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda, kao ni iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da li je rješenje kojim je priznato pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto u trenutku kada je apelantica pretrpjela povredu na radu bilo i konačno, a od kada je za tuženog, u skladu sa članom 99. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, postojala obaveza da apelanticu rasporedi na druge poslove u skladu sa priznatim pravom. Samo postojanje prvostepenog rješenja koje nije i konačno za tuženog još uvijek nije stvaralo nikavu obavezu u pogledu raspoređivanja apelantice na druge poslove.
10. U vezi sa apelantičinom tvrdnjom da su redovni sudovi propustili postupiti u skladu sa članom
124. ZPP i da nisu naložili tuženom da provede vještačenje vještaka zaštite na radu a koji bi utvrdio da li je bojler mogla očistiti bez penjanja na ljestve, odnosno da li je šteta nastala od opasne stvari, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da apelantica nije dokazala da se po nalogu medicinske sestre popela na ljestve, odnosno da je i sama priznala da je to učinila samoinicijativno, kao i da se bojler mogao očistiti i bez penjanja na ljestve, odnosno da je tuženi u postupku dokazao da je štetna posljedica nastupila radnjama same apelantice. Ovakav zaključak redovnih sudova nije doveden u pitanje niti jednim navodom u apelaciji, niti u dokumenatima predočenim Ustavnom sudu ima bilo šta što bi navedeno dovelo u pitanje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelantica je istakla da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, te pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, obrazlažući povredu navedenih prava identičnim navodima kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da su osporene presude proistekle iz postupka u kom se utvrđivalo apelantičino pravo na naknadu štete zbog povrede na radu koja se sastojala u pretrpljenom strahu i pretrpljenim fizičkim bolovima. Osporenim odlukama nije se odlučivalo o apelantičinom pravu na slobodu i sigurnost ličnosti, niti se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu može zaključiti da je apelantica u postupku koji je prethodio osporenim odlukama, kao ni samim odlukama bila izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović