Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2810/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2810/09, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016305 09 Rev od 28. decembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 016305 09 Gž od 8. avgusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 016305 06 od 26. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) a kog zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 9. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju registrovanu pod brojem AP- 2810/09 protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 016305 09 Gž od 8. avgusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016305 06 od 26. novembra 2008. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno obustavio postupak izvršenja pravosnažne presude Općinkog suda broj 07 58 P 016305 06 od 26. novembra 2008. godine koja je djelimično preinačena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 016305 09 Gž od 8. avgusta 2009. godine, pokrenut rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-016305 09 od 5. oktobra 2009. godine.
3. Apelant je 3. februara 2011. godine podnio apelaciju registrovanu pod brojem AP- 517/11 protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 016305 09 Rev od 28. decembra 2010. godine.
4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2810/09 od 7. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti, a koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-2810/09 i AP-517/11 u kojim će voditi jedna postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2810/09.
6. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 016305 06 od 26. novembra 2008. godine obavezao apelanta da tužiocu O.T. (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 12.350,00 KM, i to na ime umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 7.500,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.150,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 700,00 KM, na ime naruženosti iznos od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelant je obavezan da tužiocu, te Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji su istakli prvotužena i Grad Mostar (u daljnjem tekstu: trećetužena) pa je s tim u vezi ukazano na član 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kom je za štetu nastalu od akata nasilja ili terora odgovorna društvenopolitička zajednica, i to ona čiji su organi prema važećim propisima bili obavezni spriječiti štetu, odnosno da je njena odgovornost objektivna bez obzira da li su krivi što je došlo do nasilja jer su ga bili dužni spriječiti. Općinski sud je istakao da u skladu sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (član III/4.a - u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) i Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ustav HNK) uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga u isključivoj nadležnosti kantona. Nadalje, ukazano je da nadležnost opštinskih tijela u sprječavanju akata nasilja i terora nije zasnovana na Ustavu FBiH, ni Zakonu o unutrašnjim poslovima FBiH (član 2.), a ni Zakonu o unutrašnjim poslovima HNK, zbog čega prvotužena i trećetužena nisu pasivno legitimisane, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o aktima odnosno krivičnom djelu terorizma usmjerenog na rušenje državnog uređenja FBiH, a u kom slučaju bi postojala odgovornost prvotužene. Neosnovanim je ocijenjen apelantov prigovor zastare potraživanja u vezi s čim je ukazano na član 377. stav 1. ZOO. Također odbijen je i apelantov prigovor preuranjenosti tužbe. Nadalje, na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je u noći 13./14. jun 2006. godine, nakon završetka utakmice između Brazila i Hrvatske došlo do masovnog narušavanja javnog reda i mira između dvije suprotstavljene navijačke grupe, kojom prilikom su intervenisale snage policije i Specijalne policije, da bi kod lokaliteta šuma „Herceg Bosne“ došlo do pucanja iz vatrenog oružja od strane nepoznate osobe, a kojom prilikom je pogođen tužilac uslijed čega je zadobio teške tjelesne povrede, te je prebačen u bolnicu i zadržan na liječenju. Na temelju provedenih dokaza, kao i izjave svjedoka E.J. utvrđeno je da tužilac nije učestvovao u narušavanju javnog reda i mira, kao i da se radilo o nasilju grupe navijača kojom prilikom je došlo, pored nanošenja teških tjelesnih povreda tužiocu i do uništenja imovine trećih lica, povrijeđeno je šest policajaca i oštećena tri policijska vozila. Općinski sud je odluku o visini naknade pojedinih vidova nematerijalne štete utemeljio na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te članu 200. ZOO i Orijentacionim kriterijima koje je odredio Vrhovni sud od 20. februara 2006. godine. Najzad, apelant je obavezan na dosuđene iznose platiti zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe pa do isplate u skladu sa članom 277. ZOO.
7. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 016305 09 Gž od 8. jula 2009. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i žalbu tužioca pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o troškovima postupka, dok su u ostalom dijelu žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je za štetu koju je tužilac pretrpio odgovoran apelant. U vezi s tim ukazano je na član 180. ZOO te je istaknuto da su apelantovi policijski organi bili dužni da zaštite javni red i mir i spriječe sukobe navijača, a koji su se, s obzirom i na ranija događanja u Gradu Mostaru mogli očekivati nakon navedene utakmice, a zbog čega postoji uzročna veza između nepostupanja apelantvoih policijskih organa i nastale štete. Ukazano je i da je ovakvo pravno stanovište zauzeto i u odluci Vrhovnog suda koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda broj AP-1981/06 od 13. septembra 2007. godine. Neosnovanim su ocijenjene apelantove žalbene tvrdnje da se radilo o krivičnom djelu terorizma i da u tom pravcu postoji i sudska praksa, jer apelant nije dostavio niti jednu presudu kojom bi potkrepio ovaj navod. Na temelju uvida u spis neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje o tužiočevom doprinosu nastaloj šteti, jer je utvrđeno da on nije učestvovao u nemirima. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno utvrđena i visina tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a polazeći od kriterija utvrđenih u članu 200. ZOO, te sudske prakse i Orijentacionih kriterija koje je utvrdio Vrhovni sud. Najzad, zaključeno je da su kamate pravilno dosuđene od dana podnošenja tužbe jer se radi o neimovinskoj šteti, a u vezi s čim je ukazano i na stanovište Vrhovnog suda (Bilten sudske prakse broj 2002/2003).
8. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 016305 09 Rev od 28. decembra 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je konkretni štetni događaj rezultat akta nasilja do kog je došlo zbog narušavanja javnog reda (neredi navijača nakon utakmice). Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelanov revizioni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je ukazano je da su poslovi održavanja javnog reda i mira shodno članu III/4.a. Ustava FBiH, čl. II/9. i VI.15. Ustava HNK, te članu 2. Zakona o unutrašnjim poslovima u nadležnosti kantona, a ne Grada Mostara ili Federacije BiH, a na temelju čega je pravilnim ocijenjen zaključak nižestepenih sudova da je apelant pasivno legitimisan, te da je, shodno članu 180. ZOO i odgovoran za štetu proisteku iz akta nasilja a time i obavezan da je nadoknadi. Također, pravilnim je ocijenjena i primjena materijalnog prava i relevantnih odredbi ZOO pri odlučivanju o visini kako glavnog tako i sporednih tužbenih zahtjeva, te o ostalim materijalnopravnim prigovorima a iz razloga koje su nižestepeni sudovi obrazložili. Najzad, neosnovanim je ocijenjeno apelantovo pozivanje na član 172. ZOO. U vezi s tim je ukazano da kod utvrđene činjenice da je MUP HNK po zakonu zadužen za održavanje javnog reda i mira, da je zbog štetnog događaja došlo upravo zbog narušavanja javnog i reda i mira, odnosno jer apelant nije preduzeo sve mjere da do toga ne dođe, te je ocijenjeno je da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 180. ZOO utvrdili apelantovu odgovornost, te pravilnom primjenom člana 200. ZOO odlučili o visini tužbenog zahtjeva.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili i tumačili član 180. ZOO prilikom utvrđivanja njegove odgovornosti, te da su propustili da utvrde uzročno-posljedičnu vezu između akata nasilja i njegove eventualne odgovornosti. Također, po apelantovom mišljenju sudovi su propustili da cijene i tužiočev doprinos nastanku štetnog događaja s obzirom da je na lice mjesta došao uprkos saznaju da su neredi bili u toku. Postupak nepoznatog počinioca koji je tužiocu nanio tjelesne povrede po apelantovom mišljenju može se podvesti pod definiciju terorizma, odnosno kao namjerno ugrožavanje bezbijednosti građana, pa smatra da su nastupanje štete bili dužni spriječiti organi prvotužene, a u skladu sa članom III/1.g) Ustava FBiH, te članom 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH. Apelant tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice ocjenjujući pasivnu legitimaciju prvotužene. U prilog ove tvrdnje apelant je priložio presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001144 od 28. februara 2008. godine. Apelant smatra da su sudovi propustili cijeniti doprinos tužioca nastaloj šteti, kao i da su neosnovano odbili prigovor zastare potraživanja i prigovor preuranjenosti tužbe. Nadalje, apelant osporava i visinu dosuđene štete jer smatra da je pogrešno primijenjen član 200. ZOO, te ističe da je nalaz sudskog vještaka paušalan i nepotpun, te da ga je u cijelosti osporio i za to dao valjano obrazloženje. Najzad, apelant smatra da tužiocu ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu koju propisuje Zakon o visini stope zakonske kamate već samo na kamatu koja se u mjestu ispunjenja daje na štedne uloge po viđenju, a iz razloga što u periodu za koji se priznaje pravo na kamatu nije bilo inflacije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji tvrdi da je u cjelini osporio nalaz i mišljenje vještaka a na temelju kog su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjeva tužioca i odredili visnu naknade za pojedine vidove štete primjenom Orijentacionih kriterija koje je odredio Vrhovni sud, ali ovaj navod ničim nije potkrijepio niti se iz obrazloženja osporenih odluka može utvrditi da je u toku postupka nalaz i mišljenje vještaka osporavan. U vezi sa apelantovim pozivanjem na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001144 od 28. februara 2008. godine shodno kojoj je, prema njegovom mišljenju i u konkretnom slučaju trebalo da bude oslobođen od odgovornosti, Ustvani sud najprije primjećuje da je u navedenoj presudi utvrđeno da se radilo o aktu nasilja i terora usmjerenog protiv društvenog poretka utvrđenog Ustavom, te protiv slobode kretanja građana i prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica (bomba bačena u dvorište ispred kuće Bošnjaka a u kom je bila grupa povratnika, od kojih je jedan smrtno stradao), pa je u skladu sa članom III/1.g) Ustava FBiH, te članom 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, shodno kojim su poslovi suzbijanja i sprječavanja terorizma u isključivoj nadležnosti Federacije, utvrđena odgovornost federalnih organa. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je do štetnog događaja došlo uslijed akta nasilja zbog narušavanja javnog reda i mira, odnosno apelantovog propusta da zaštiti javni red i mir jer nije spriječio sukob navijača, a što je, u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava, njegova zakonska obaveza, pa je nastupila štetna posljedica. Imajući u vidu navedeno neosnovan je i navod apelanta da nije utvrđena uzročno posljedična veza između njegovog propusta i nastale štete. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima dokazivao da je tužilac namjerno došao na mjesto sukoba navijača, a u tom smislu i u apelaciji, izuzev što navodi adresu mjesta sukoba i adresu prebivališta tuženog, ne navodi ništa više što bi uputilo na zaključak da je tužilac i sam doprinijeo nastanku štetne posljedice namjernim dolaskom na lice mjesta. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da tužiocu ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu već samo na kamatu po viđenju na štede uloge u mjestu ispunjenja obaveze, Ustavni sud primjećuje da su odredbe ZOO koje regulišu zatezne kamate obavezne, odnosno da je članom 277. ZOO regulsinao da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu određenu zakonom.
14. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović