Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2817/09 (I. K.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Pravo na odbranu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2817/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2817/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Kadrića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 015756 09 Kz od 17. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 015756 06 K od 9. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, a kog zastupa Nikica Bodul, advokat iz Zenice, podnio je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 015756 09 Kz od 17. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 015756 06 K od 9. juna 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 43 0 K 015756 06 K od 9. juna 2009. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo lažno prijavljivanje iz člana 347. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci istovremeno određujući da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Općinski sud je na temelju uvida u prijavu koju je apelant podnio PU Zenica 20. marta 2003. godine protiv N.M. utvrdio da je apelant u prijavi naveo da mu je Poreska uprava predočila ugovor o zajmu između njega i N.M. koji je ovjeren pečatom firme Tabak d.o.o. i na kojem je njegov potpis, ali da on sa N.M. nikad nije imao ništa, da se radi o čistom falsifikatu, kao i da mu postupci N.M. liče na ucjenu, te moli da se preduzmu zakonom predviđene mjere. Na temelju uvida u nalaz PU Zenica broj 08-02/3-5-04-6-5250/03 od 22. septembra 2003. godine i foto-dokumentacije utvrđeno je da je PU preuzimala radnje na rasvjetljavanju apelantove prijave kao i da je dokaze dostavila nadležnom tužilaštvu. Na temelju uvida u rješenje Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj Kta-156/3 od 16. februara 2004. godine utvrđeno je da je odlučeno da se ne pokreće krivična istraga protiv N.M. i I.Ć. iz razlog da ne postoje osnovi sumnje da su počinili krivično djelo. U obrazloženju ovog rješenja ukazano je da je PU Zenica dostavila Izvještaj broj 008-02/4-2-04-2770-03 od 1. oktobra 2003. godine u kom je navedeno da je apelant prijavio N.M. i I.Ć. da su falsifikovali ugovor o zajmu, da je tužilaštvo naložilo prikupljanje dokaza, kao i da se provede grafološko vještačenje pečata i potpisa, te da je vještak grafolog utvrdio da je apelant lično potpisao ugovor o zajmu i da je na ugovoru originalni pečat. Najzad, na temelju uvida u Obavještenje Kantonalnog tužilaštva broj Kta-156/03 od 16. februara 2004. godine utvrđeno je da je apelant obaviješten o obustavi postupka. Na temelju izjave samog apelanta, saslušanog u svojstvu svjedoka, utvrđeno je kao nesporno da on ne spori da su pečat i potpis njegovi ali da su svi članovi ugovora falsifikat, te da on nije sačinio niti pročitao ugovor o zajmu, odnosno da nije bilo njegove volje za zaključenje ugovora. Shodno navedenom utvrđeno je da je apelant u momentu prijavljivanja znao da je na ugovoru o zajmu njegov potpis i da je isti ovjeren originalnim pečatom firme Tabak d.o.o., ali je ipak PU Zenica prijavio N.M. da je falsifikaovao navedeni ugovor na način da je isti ovjerio pečatom njegove firme i njegovim potpisom, pa tako pokrenuo postupak nadležnih organa koji su preuzeli istražne radnje odnosno pokrenuli postupak protiv N.M., a čime je krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret i dovršeno. Shodno navedenom, zaključeno je apelant s namjerom prijavio N.M. mada je znao da potpis i pečat nisu falsifikovani, upravo sa ciljem da se protiv istog pokrene postupak, koji je i pokrenut, a čime su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela iz člana 347. stav 2. KZ. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da jeste njegov pečat i potpis ali da on nije sklopio ugovor o zajmu, odnosno da nije bilo voljnog elementa, Općinski sud je zaključio da su ove tvrdnje irelevantne u krivičnom postupku i da ih apelant eventualno može isticati u parničnom postupku, odnosno tražiti poništenje ugovora upravo iz razloga mana volje.
3. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 015756 09 Kz od 17. jula 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelant usmeno obaviješten o održavanju sjednice vijeća, te da je njegov branilac advokat Nikica Bodul uredno i lično primio obavijest o održavanju sjednice vijeća, te da niti jedan nije pristupio. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi da u osporenoj presudi ne postoji ocjena i utvrđenje apelantove vinosti, te apelantovog iskaza, te je ukazano na relevantne dijelove osporene presude u kojim je utvrđeno da je apelant sa direktnim umišljajem (namjerno) podnio prijavu protiv N.M. mada je znao da pečat i potpis na ugovoru nisu falsifikovani. Također, neosnovanim su ocjenjene i tvrdnje da nije navedeno koje dokaze je izvela odbrana, te ukazano na dio osporene presude u kom su pobrojani izvedeni dokazi odbrane. Nadalje, ukazano je da krivično djelo lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 1. KZ (osnovni oblik) čini onaj ko prijavi određenu osobu da je počinila krivično djelo propisano KZ znajući da ta osoba nije počinitelj, te da je stavom 2. istog člana regulisan izvedeni oblik ovog djela – tj. ako se takvom prijavom izazove pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela protiv osobe za koju onaj ko podnosi prijavu zna da nije počinitelj. Shodno navedenom u konkretnom slučaju je od odlučnog značaja bilo da li je apelant podnio prijavu protiv N.M. da je falsifikovao ugovor o zajmu navodeći da ugovor nije vjerodostojan i da ga on nije potpisao i stavio pečat firme, te činjenica da li je na osnovu navedene prijave pokrenut i proveden prethodni postupak zbog krivičnog djela falsifikovanja. Nadalje, Kantonalni sud je, na temelju uvida u dokaze provedene na glavnom pretresu utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. S tim u vezi ukazano je na dio prijave u kojoj je apelant izjavio da je uvidom u ugovor o zajmu primijetio da je isti potpisan njegovim potpisom i da je na njemu pečat njegove firme što ni u kom slučaju ne može biti vjerodostojno i tačno jer isti nikad nije potpisao i stavio pečat na njega. Navedenu prijavu je apelant svojeručno potpisao i stavio pečat preduzeća pa nema dilema ko je njen podnosilac. Na temelju ove prijave pokrenut je postupak provjere navoda pa je grafološkim vještačenjem nesporno utvrđeno da je apelant potpisnik na ugovoru o zajmu te da je pečat originalan. S obzirom na ovako nesporno utvrđene činjenice, Kantonalni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno i da je apelant lažno prijavio N.M. za krivično djelo falsifikovanja i ako je znao da on nije počinio navedeno djelo. Nespornim je ocijenjen i navod da nije vođen postupka pred Kantonalnim tužilaštvom jer su provođene istražne radnje, te je ukazno da je ovaj postupak okončan aktom tužilaštva broj Kta-156/03 od 16. februara 2004. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno nesporno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je ukazao i da je apelant u svojoj izjavi na glavnom pretresu i sam priznao da su pečat i potpis na ugovoru o zajmu njegovi a što je suprotno od onog što je izjavio u svojoj prijavi u PU Zenica 20. marta 2003. godine.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud propustio da mu dostavi poziv u skladu sa članom 138. st. 1. i 2. ZKP, s obzirom da je poziv primio 13. jula 2009. godine a sjednica je bila zakazana za 17. jul 2009. godine a zbog čega je imao samo četiri dana za pripremu odbrane. Također, apelant ukazuje da je pokušao doći do sudije da ga obavijesti da je njegov advokat već 15 dana odsutan, te da ga zamoli da se sjednica odgodi, da je podnio zahtjev za odgodu, a o čemu nema ništa u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda. Apelant tvrdi i da je netačna konstatacija da je usmeno obaviješten o datumu održavanja sjednice jer on takvu obavijest nikada nije primio od sudije, da je takva obavijest morala biti konstatovana zapisnički a nije, odnosno i da je primio, tražio je odgađanje jer je želio da sjednici prisustvuje i njegov advokat. Nadalje, apelant tvrdi da je netačna konstatacija da postoji ocjena njegove vinsoti, da samo u presudi Kantonalnog suda stoji da je djelo počinio sa direktnim umišljajem, da u osporenim presudama uopšte nema ocjene njegove odbrane, da u spisu nema naredbe o provođenju istrage pa da je nejasno na osnovu čega sud zaključuje da je vođen postupak od strane tužilaštva. Najzad, apelant smatra da je Kantonalni sud propustio da odgovori na njegove žalbene navode a čime mu je uskratio garancije žalbe da se preispitaju sporni momenti iz prvostepenog postupka
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su obrazloženja osporenih presuda manjkava, te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
8. U vezi sa tvrdnjama koja se tiču obrazloženja osporenih presuda, a posebno u pogledu ocjene vinosti, ocjene odbrane, te da je nejasno na osnovu čega su redovni sudovi zaključili da je istraga vođena, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da temeljita analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Na temelju ovakve ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je apelant sa namjerom prijavio N.M. mada je znao da potpis i pečat nisu falsifikovani, upravo sa ciljem da se protiv istog postupak pokrene, a koji je i pokrenut. S obzirom na navedeno kao i činjenicu da je apelant oglašen krivim za krivično djelo iz člana 347. stav 2. KZ FBiH, a koje, shodno zakonu, može biti počinjeno samo s umišljajem, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom djelu neosnovani. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je izostala ocjena njegove odbrane, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju prvostepene presude konstatovano da su cijenjeni iskazi svjedoka koje je apelant predložio, kao i njegov iskaz, pa da je zaključeno da predloženi dokazi nisu od uticaja u ovoj pravnoj stvari, odnosno da apelant poništenje ugovora eventualno može tražiti u parničnom postupku a zbog nedostataka na koje je ukazao u svojoj izjavi. Nadalje, u vezi s apalentovom tvrdnjom da je u spisu nedostajala naredba o provođenju istrage, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenih odluka konstatovano da je postupak okončan aktom tužilaštva broj Kta- 156/03 od 16. januara 2004. godine, te da je iz obavještenja zamjenika tužioca nesporno da je apelant s tim upoznat. Najzad, odgovarajući na apelantove navode iz apelacije Kantonalno tužilaštvo je Ustavnom sudu dostavilo i kopiju naredbe o provođenju istrage. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom djelu neosnovani.
10. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu je poziv za sjednicu pred drugostepenim sudom uručen kasno pa da je imao samo četiri dana da se pripremi, odnosno da se Kantonalni sud uopšte nije izjasnio o njegovom prijedlogu da se odgodi sjednica jer je njegov advokat bio odsutan. U vezi sa ovim djelom navoda Ustavni sud podsjeća da član 6. stav
3. Evropske konvencije između ostalog, garantuje svakom ko je optužen za krivično djelo da mu se osiguraju vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane, te da se brani sam ili uz pomoć branioca. Po apelantovom mišljenju ove garancije su dovedene u pitanje pred Kantonalnim sudom.
11. Ustavni sud najprije primjećuje da se shodno članu 319. ZKP o sjednici vijeća na kojoj se odlučuje o žalbi izjavljenoj na prvostepenu presudu obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac. Istom odredbom je regulisano da se pristustvo optuženog mora osigurati kada se on nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne. Najzad, nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice. Dakle, postoji obaveza obavještavanja, a ne pozivanja u smislu člana 138. stav 1. i 2. ZKP, kako apelant tvrdi, odnosno stranke i branitelj na sjednicu vijeća se ne pozivaju (ne dostavlja im se poziv), već se obavještavaju o datumu i satu održavanja sjednice. Nadalje, da bi sjednica vijeća bila održana potrebno je da su tužilac, optuženi i njegov branilac uredno obaviješteni o datumu i satu održavanja sjednice. U konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene presude drugostepenog suda je konstatovano da je apelant usmeno obaviješten o održavanju sjednice, a da je njegov advokat lično i uredno primio obavijest o sjednici vijeća. Apelantu je ostavljena pismena obavijest o preuzimanju pismene pošiljke, a po kojoj je, kako sam navodi, otišao do suda i saznao da je zakazano održavanje sjednice. Pri tom, apelant ne navodi da nije tačna konstatacija da je njegov advokat uredno i lično obaviješten. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi upućivalo na zaključak da apelant i njegov branilac nisu bili uredno obaviješteni o održavanju sjednice, a zbog čega nije postojala prepreka ni da se sjednica vijeća održi i bez njihovog prisustva.
12. Nadalje, apelant tvrdi da nije imao adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane, odnosno da je imao samo četiri dana, te da je tražio odlaganje jer je njegov advokat bio odsutan. U vezi sa ovim djelom navoda Ustavni sud podsjeća da garancije u pogledu „adekvatnog vremena“ za pripremanje odbrane počinju da teku od trenutka kada je osoba u pitanju postala subjektom krivične optužbe (na primjer, od momenta kada je uhapšena i sl.). Da li je osoba u pitanju imala adekvatno vrijeme za odbranu cijeni se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, složenost predmeta, fazu postupka u kojoj se nalazi, da li se optuženi brani sam, broja predmeta koji ima njegov branilac. Također, ukoliko optuženi smatra da vrijeme za pripremanje odbrane nije adekvatno, trebalo bi da koristi mogućnost odlaganja. ZKP propisuje da je rok za podnošenje žalbe drugostepenom sudu 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude, te da u složenim stvarima sud može, na zahtjev stranaka i branioca, žalbeni rok može produžiti za još najviše 15 dana.
13. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da je žalba izjavljena blagovremeno tj. u zakonskom roku. Apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedna dokaz da je zbog složenosti predmeta bilo on ili njegov branilac tražili od suda da se rok za žalbu produži jer se radi o složenom slučaju. S obzirom na navedeno, kao i imajući u vidu dokumenta predočena Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju i radilo o takvom predmetu, odnosno da rok od 15 dana nije predstavljao adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantov branitelj bila ista osoba i u prvostepenom i u drugostepenom postupku koja je i pripremila i napisala žalbu, dakle ista osoba koja je već bila upoznata sa optužbom i dokazima na kojim se ona temeljila. Iz kopije dostavljene žalbe proizilazi da je sačinjena na osam stranica, te da su detaljno obrazloženi razlozi koji su se ticali bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
14. Shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su mu povrijeđena pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bilo ukraćeno pravo na izjavljivanje žalbe garantovano zakonom, te da je o žalbi odlučiovao drugostepeni sud koji ima nadležnost da preispita osudu ili kaznu. Iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizilazi da su ispitani žalbeni navodi koje je apelant iznosio i u pogledu kojih su dana jasna obrazloženja zbog kojih su ocijenjeni kao neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Najzad, apelant je istakao i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7 ali ovaj navod ničim nije obrazložio niti se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu može zaključiti da je apelant bio izložen ponovnom kažnjavanju za djelo za koje je već bio pravosnažno osuđen ili oslobođen od optužbi u skladu sa zakonom. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović