Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2885/09 (B. L.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ostavinski postupak
- Ništavost
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2885/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2885/09, rješavajući apelaciju Borke Lakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2, te stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borke Lakić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 O 006890 GŽ 2 od 24. avgusta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 O 006890 O od 28. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borke Lakić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 0 P 013513 10 Gz od 19. avgusta 2010. godine, te rješenja Općinskog suda u Goraždu br. 45 0 P 013513 09 P od 1. aprila 2010. godine i 45 0 P 013513 09 P od 2. decembra 2009. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Borka Lakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice podnijela je 14. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 O 006890 GŽ 2 od 24. avgusta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 O 006890 O od 28. maja 2009. godine. Podnescima od 6. maja i 12. novembra 2010. godine apelantica je osporila i Rješenje Kantonalnog suda broj 45 0 P 013513 10 Gz od 19. avgusta 2010. godine, Rješenje Općinskog suda broj 45 0 P 013513 09 P od 1. aprila 2010. godine i Rješenje Općinskog suda broj 45 0 P 013513 09 P od 2. decembra 2009. godine. Nakon toga apelantica je više puta dopunjavala apelaciju. Apelantica je predložila donošenje privremene mjere kojom bi se spriječilo provođenje osporenih rješenja u katastarskoj i zemljišnoknjižnoj evidenciji do donošenja konačne odluke u ovom predmetu.
Ostavinski postupak
2. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 O 006890 03 O od 28. maja 2009. godine određeno je da se o zaostavštini iza umrlog Bore Lakića, apelantičinog oca (u daljnjem tekstu: ostavitelj), neće raspravljati. U obrazloženju je istaknuto da je sud utvrdio imovinu ostavitelja, kao i činjenicu da je ostavitelj zaključio Ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: Ugovor) sa svojim sinovima Brankom i Radislavom 21. marta 1969. godine, ovjeren pod brojem R:121/69, a kojim je svu svoju imovinu ostavio njima. Općinski sud je uvažio prijedlog apelantice i njene sestre Lenke Mirković da se postupak prekine, budući da su najavile da će pokrenuti parnični postupak radi poništenja spornog ugovora, jer je tim ugovorom, prema njihovoj ocjeni, imovina nepravedno raspodijeljena, pa je sud Rješenjem broj O: 184/03 od 16. januara 2004. godine postupak prekinuo i nasljednike uputio na parnicu.
3. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je 20. septembra 2004. godine sin ostavitelja, nasljednik Ranko Lakić, podnio prijedlog da se postupak nastavi, jer nasljednici nisu, u roku od 30 dana, pokrenuli parnicu. Općinski sud je naveo da niko od zakonskih nasljednika koji su upućeni na parnicu, u zakonskom roku, nije podnio tužbu, pa je taj sud nastavio raspravljanje o zaostavštini. Prvostepeni sud je pojasnio da ostavitelj u trenutku smrti nije imao nepokretnu imovinu koja bi bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku. U tom kontekstu sud je naveo da je imao u vidu pravnu prirodu ugovora, odnosno okolnost da se radi o ugovoru o otuđenju imovine, te da je nastupanjem smrti ostavitelja imovina koja je predmet tog ugovora prelašla u vlasništvo davaoca izdržavanja iz predmetnog ugovora, a to su sinovi ostavitelja Ranko Lakić i Radislav Lakić. Na kraju obrazloženja je zaključeno da, budući da ostavitelj nije imao drugu nepokretnu imovinu osim one iz ugovora koja je u času njegove smrti prešla u vlasništvo njegovih sinova, to znači da ostavitelj u trenutku smrti nije imao imovinu koja bi bila predmet raspravljanja zaostavštine, pa je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 O 006890 09 GŽ 2 od 24. avgusta 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i njene sestre Lenke Mirković, te je osporeno rješenje Općinskog suda potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da je taj sud u situaciji kad se među nasljednicima javio spor o tome da li sva imovina ulazi u ostavinsku masu, pravilno svojim rješenjem 16. januara 2004. godine prekinuo ostavinski postupak i nasljednike uputio na parnicu radi utvrđenja spornih činjenica s tim što je na parnicu trebalo da uputi „nasljednike-kćeri budući da je njihovo pravo manje vjerovatno a nije trebalo upućivati na parnicu nasljednike sinove čije pravo proizlazi iz dostavljenog ugovora o doživotnom izdržavanju, sve u smislu čl. 130. i 131. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku“. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, budući da niko od nasljednika nije u zakonskom roku podnio tužbu, trebalo da nastavi postupak u smislu člana 131. stav 4. Zakona o vanparničnom postupku. Sud je, zatim, ukazao na pravnu prirodu ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu da imovina kojom je ostavitelj raspolagao po tom osnovu ne ulazi u ostavinsku masu, te da, stoga, nasljednici-sinovi svoje pravo mogu upisati u javnu knjigu (čl. 120. i 121. Zakona o nasljeđivanju). S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ostavitelj ugovorom o doživotnom izdržavanju raspolagao cjelokupnom svojom imovinom - nepokretnostima, te pošto nema druge imovine koja bi ušla u ostavinsku masiu i koja bi bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se o predmetnoj zaostavštini neće raspravljati u smislu člana 122. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku. Navedeno je da se žalbeni navodi apelantice i njene sestre odnose na pobijanje valjanosti ugovora, ali da su ove navode sa uspjehom one mogle isticati samo u parničnom postupku, „da su ga u skladu sa uputom suda u ostavljenom roku pokrenule“, te da te prigovore ne mogu sa uspjehom isticati u ostavinskom postupku.
Parnični postupak
5. Apelantica i njena sestra (tužiteljice) su posredstvom punomoćnika u septembru 2009. godine tužbom Općinskom sudu pokrenule parnični postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora.
6. Pošto se na zakazano pripremno ročište nije pojavio uredno obaviješteni punomoćnik, a niti uredno obaviještene tužiteljice, Općinski sud je Rješenjem broj 45 0 P 013513 od 12. decembra 2009. godine konstatovao da se tužba smatra povučenom.
7. Odlučujući o prijedlogu apelantice za povrat u pređašnje stanje, Općinski sud je Rješenjem broj 45 0 P 013513 09 P od 1. aprila 2010. godine prijedlog odbio. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u prijedlogu kao razlog nedolaska na ročište navela da, zbog bolesti i dalekog puta, nije mogla da pristupi ročištu, a o čemu je pismeno obavijestila sud. Općinski sud je istakao da je povodom prijedloga zakazao ročište na kojem tužiteljice nisu priložile dokaz na okolnosti opravdanosti razloga nepristupanja sudu po pozivu na pripremno ročište, a u vezi sa zdravstvenim stanjem. Općinski sud je uvidom u apelantičin podnesak od 30. novembra 2009. godine utvrdio da je tim podneskom najavila da neće doći na ročište zbog bolesti, dalekog puta, nedostatka prevoza i nedostatka sredstava da plati troškove advokata. Međutim, uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju taj sud je utvrdio da se dokumentacija odnosi na period nakon propuštanja ročišta. Prvostepeni sud je, ocjenjujući apelantičine navode i izvedene dokaze, utvrdio da do propuštanja nije došlo zbog opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti ili izbjeći, kako je to propisano odredbom člana 328. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), pa je odbio apelantičin prijedlog za povrat u pređašnje stanje.
8. Odlučujući o istom prijedlogu koji se, na apelantičin prijedlog, u slučaju odbijanja prijedloga ima smatrati žalbom, Kantonalni sud je Rješenjem broj 45 0 P 013513 10 Gz od 19. avgusta 2010. godine žalbu tužiteljica odbio i osporeno prvostepeno rješenje od 2. decembra 2009. godine potvrdio. U obrazloženju je istaknuto da je povodom istog prijedloga prvostepeni sud rješenjem od 1. aprila 2010. godine odbio prijedlog uz obrazloženje da iz navoda žalbe i priloženih dokaza ne proizlazi da je do propuštanja ročišta došlo zbog opravdanih razloga. Kantonalni sud je istakao da se, s obzirom na to da iz obrazloženja rješenja od 1. aprila 2010. godine, podataka iz spisa, te iz navoda tužiteljica ne proizlazi da su one, u smislu odredbe člana 328. stav 1. ZPP, iz opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti, niti izbjeći propustile da pristupe sudu na pripremno ročište 2. decembra 2009. godine, pravilnim pokazuje rješenje prvostepenog suda od 1. aprila 2010. godine kojim je prijedlog za povrat u pređašnje stanje odbijen. Prema ocjeni Kantonalnog suda, budući da tužiteljice nisu došle na pripremno ročište zakazano za 2. decembar 2009. godine, te da tuženi nisu zahtijevali da se ročište održi, u smislu odredbe člana 84. stav 1. ZPP, pravilnim i zakonitim pokazuje se pobijano rješenje od 2. decembra 2009. godine kojim je konstatovano da se tužba smatra povučenom. Kantonalni sud je, na kraju, istakao da se, zbog svega navedenog, žalba tužiteljica od 14. decembra 2009. godine ne može prihvatiti kao osnovana, te je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP odlučeno kao u izreci.
9. Apelantica smatra da je odlukama koje osporava povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda se svodi na to da je apelantica nezadovoljna spornim ugovorom kojim su apelantica i njena sestra oštećene, jer u ostavinskom postupku nisu naslijedile ništa od očeve imovine, koja je nepravedno pripala braći, a o očevoj imovini se nije ni raspravljalo, što je za apelanticu nedopustivo. Za apelanticu je nedopustivo i to što sud nije raspravljao o tužbenom zahtjevu i što nisu uvaženi razlozi zbog kojih je propustila da prisustvuje pripremnom ročištu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2, te stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2, i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
Dopustivost prima facie u odnosu na ostavinski postupak
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U veza sa apelantičinim nezadovoljstvom zbog načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, jer nisu raspravili zaostavštinu ostavitelja kršeći na taj način apelantičino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dovoljno jasno obrazložio da neće raspravljati o zaostavštini ostavitelja, budući da ostavitelj u času smrti, s obzirom na zaključeni sporni ugovor, nije imao drugu nepokretnu imovinu koja bi mogla biti predmet raspravljanja zaostavštine. Ovakav stav prvostepenog suda potvrdio je i Okružni sud, koji je razmotrio apelantičine žalbene navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica, nakon što je ostavinski postupak prekinut, nije po nalogu suda pokrenula parnični postupak u okviru koga bi se raspravilo pitanje valjanosti ugovora, zbog čega je Okružni sud zaključio da apelantica te prigovore ne može s uspjehom isticati u ostavinskom postupku. Stoga, okolnost da su sudovi odlučili da se o zaostavštini neće raspravljati, imajući u vidu činjenice konkretnog premeta, te relevantne odredbe materijalnog prava na koje su se sudovi pozvali u obrazloženju odluka, ne predstavlja povredu apelantičinih ustavnih prava, niti Ustavni sud u datim obrazloženjima redovnih sudova nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Neiscrpljivanje u odnosu na parnični postupak
14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
15. U vezi sa parničnim postupkom koji apelantica osporava, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 P 013513 09 P od 2. decembra 2009. godine utvrđeno da se tužba koju su apelantica i njena sestra posredstvom punomoćnika podnijele tom sudu smatra povučenom zbog nedolaska na zakazano pripremno ročište ni punomoćnika, ni apelantice, niti njene sestre, a svi su uredno obaviješteni i upozoreni na posljedice propuštanja ročišta. Apelantičin prijedlog za povrat u pređašnje stanje je odbijen, jer apelantica u prijedlogu nije dokazala da je iz opravdanih razloga propustila da pristupi ročištu, što je pravilno ocijenio u žalbenom postupku Kantonalni sud. Dakle, Ustavni sud ponavlja da je apelantica samo u okviru parničnog postupka mogla tražiti poništenje spornog ugovora i na taj način, eventualno, ostvariti pravo na svoj nasljedni dio. Apelantičin propust da bez valjanog i opravdanog razloga, u smislu odredbe člana 328. stav 1. ZPP, ne prisustvuje zakazanom pripremnom ročištu imalo je posljedicu povlačenje tužbe, tako da o osnovanosti tužbenog zahtjeva Općinski sud uopšte nije raspravljavo, pa apelantica u ovom postupku nije došla do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1217/11 od 12. maja 2011. godine), Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija u odnosu na parnični postupak ne može razmatrati.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović