Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2907/09 („Bartula“ d.o.o. Sokolac)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2907/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2907/09, rješavajući apelaciju «Bartula» d.o.o. Sokolac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija «Bartula» d.o.o.

Sokolac podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 00096 09 Gž od 8. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 000096 08 P od 16. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Bartula» d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kog zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 00096 09 Gž od 8. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 000096 08 P od 16. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 000096 08 P od 16. januara 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljke Dijane Filipović (u daljnjem tekstu: tužiteljka), pa je apelant obavezan da na ime neisplaćenog toplog obroka za period od 1. januara 2008. godine do 26. maja 2008 godine isplati tužiteljki 500,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. jula 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.532,79 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je dio tužiteljkinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 500,20 KM. Tužiteljka je obavezana da apelantovom punomoćniku naknadi troškove postupka u iznosu od 259,09 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Kako je naveo Osnovni sud, tužiteljka je podnijela tužbu Osnovnom sudu 23. jula 2008. godine, u kojoj je navela da je apelantova bivša radnica i da joj prestao radni odnos apelantovim Rješenjem broj 205/08 od 26. maja 2008. godine. U tužbi je navela da joj u periodu od 1. januara 2008. godine do 26. maja 2008. godine nije isplaćivana naknada na ime toplog obroka u iznosu od 102,50 KM mjesečno, iako je to bila apelantova dužnost po članu 44 tačka 4 Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti trgovine i ugostiteljstva i uslužnih djelatnosti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Kako je utvrdio Osnovni sud, među strankama je nesporno da je tužiteljka radila kod apelanta, te da joj je prestao radni odnos 26. maja 2008. godine, a što je vidljivo iz rješenja o prestanku radnog odnosa pod brojem 205/08 od 26. maja 2008. godine. Osnovni sud je, dalje, naveo da je tužiteljka radila na radnom mjestu trgovca, a prema njenoj izjavi datoj na glavnoj raspravi proizilazi da nije primala topli obrok. U toku parničnog postupka je ispitan i vještak finansijske struke koji je ranije dostavio nalaz i mišljenje u kom je naveo da je u spornom periodu tužiteljki isplaćeno 600,80 KM, ali da dokumentacija na osnovu koje je evidentiran utrošak namirnica za topli obrok nije vjerodostojna jer je nije potpisao radnik - korisnik toplog obroka. Osnovni sud je naložio da se izvrši pregled evidencija tužiteljke na poslu u skladu sa šihtaricom, te da se utvrdi da li su plaćeni doprinosi za topli obrok prema razduženju robe u skladu sa Zakonom o doprinosima, kao i da vještak provjeri da li je tužiteljki obračunata i isplaćena plata za puno radno vrijeme u utuženom periodu. Kako je utvrdio Osnovni sud, vještak je u dopunjenom nalazu i mišljenju naveo da prema satima provedenim na radu tužiteljki pripada naknada na ime toplog obroka u iznosu od 500,20 KM, te da na evidentiranu uplatu toplog obroka u robi kod apelanta nisi obračunati doprinosi. Osnovni sud se pozvao na član 44 tačka 4 Kolektivnog ugovora kojim je regulisano da poslodavac radniku isplaćuje troškove jednog toplog obroka - za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada - u visini od 50% najniže plate utvrđene Opštim kolektivnim ugovorom srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika. Donoseći ovakvu odluke, Osnovni sud se pored normativnog okvira za regulisanje prava na platu, odnosno Kolektivnog ugovora, pozvao i na odredbe Konvencije Međunarodne organizacije rada i Evropsku socijalnu povelju. Tim dokumentima je, kako je zaključio Osnovni sud, regulisana i isplata toplog obroka, a sam smisao naknade za topli obrok vezan je za samo obavljanje posla. Kako je vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju sačinjenom 17. novembra 2008. godine utvrdio koliko je tužiteljka ostvarila radnih sati, to je, prema zaključku Osnovnog suda, očito da apelantkinji pripada ta naknada, posebno imajući u vidu činjenicu da na dokumentaciju koju je priložio tuženi nisu obračunati doprinosi.

4. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 00096 09 Gž od 8. jula 2009. godine, koju je apelant primio 18. jula 2009. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je utvrdio da, prema stanju spisa predmeta, proizilazi da je među strankama sporna činjenica da li je tužiteljki na ime naknade za topli obrok za period od 1. januara 2008. godine do 26. maja 2008. godine isplatio novčani iznos od 600,80 KM. Apelant je, kako je dalje naveo Okružni sud, u toku postupka tvrdio da je tužiteljki umjesto novčanog iznosa za sporni period topli obrok isplaćivan kroz prehrambene artikle, budući da su i ostali radnici primali topli obrok na isti način kao i tužiteljka, pa se ima smatrati da je potraživanje u cijelosti neosnovano. Kako je dalje naveo Okružni sud, tužiteljka je u svom iskazu (saslušana u svojstvu parnične stranke) isticala suprotno, a saslušani svjedoci - apelantovi radnici su naveli da im je topli obrok isplaćivan u vidu prehrambenih artikala, što je potvrdio i apelantov zakonski zastupnik - direktor koji je čak tvrdio da o tome postoji i odluka preduzeća koja je dostavljena poslovođi u maloprodajnom objektu u Miljevini u kom je radila i tužiteljka. Kako je naveo Okružni sud, vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju je istakao da dokumentacija po osnovu koje je evidentiran utrošak namirnica za topli obrok za sporni vremenski period ne može poslužiti kao vjerodostojna, odnosno kao validna dokumentacija, jer je nije potpisao radnik, korisnik toplog obroka. S obzirom na dati nalaz i mišljenje vještaka, prvostepeni sud, kako je dalje naveo Okružni sud, nije prihvatio iskaze svjedoka, kao i apelantovog zakonskog zastupnika, jer su u suprotnosti sa iskazom vještaka finansijske struke. Kako je zaključio Okružni sud, ovakav činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda je, i po shvatanju Okružnog suda, sasvim pravilan. Okružni sud je zaključio da apelant ne može dokazivati ispunjenje obaveze za topli obrok kroz prehrambene artikle, te njihovo razduženje kroz fiktivne spiskove i kao takve formalno knjižiti u svom knjigovodstvu, prihvatajući ih kao troškove poslovanja, a da na novčanu vrijednost toplog obroka nije platio propisane poreze i doprinose. Stoga, prema zaključku Okružnog suda, apelant nije imao zakonsko uporište u bilo kom zakonskom propisu da tužiteljki, pa čak i ostalim radnicima, topli obrok «isplaćuje u naturi» kroz prehrambene namirnice, tako da je date razloge prvostepenog suda u tom smislu u cijelosti prihvatio i Okružni sud. Okružni sud je zaključio da se, stoga, ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da je prvostepeni sud počinio bilo koju povredu odredbi parničnog postupka, prije svega da povredu odredbi parničnog postupka ne čini razlog što u osporenoj presudi nije novčano izraženo koji dio tužiteljkinog tužbenog zahtjeva se odbija. Sem toga, po mišljenju Okružnog suda, ne može se prihvatiti ni žalbeni razlog da je prvostepeni sud počinio povredu odredbi parničnog postupka iz člana 8 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPPRS), jer je prvostepeni sud ocijenio sprovedene dokaze u duhu odredbi tog člana, o čemu je dao valjane razloge, koji su u skladu i sa odredbama člana 191 stav 4 ZPPRS. Što se tiče ostalih žalbenih razloga, oni, po ocjeni Okružnog suda, ne mogu biti od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

5. Apelant je naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su presude redovnih sudova u cijelosti neosnovane i nezakonite i da su donesene uz povrede odredbi parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Na osnovu apelantove Odluke broj 473/08 od 31. decembra 2007. godine, radnici su, kako je dalje navedeno u apelaciji, po svom izboru uzimali u objektu topli obrok u robi-hrani, što je poslovođa evidentirao i na kraju mjeseca, na osnovu tih dnevnih evidencija, sastavljao mjesečno zaduženje za topli obrok koje je dostavljano računovodstvu radi knjiženja i razduženja. Navedeni mjesečni spiskovi su, pored vrste i količine hrane, sadržavali i imena radnika koji su koristili topli obrok, ovjereni potpisom poslovođe i apelantovim pečatom. Apelant je naveo da je na ovakav način topli obrok koristila i tužiteljka, kao i svi ostali radnici. Apelant ne spori činjenicu da ove spiskove-evidenciju, ni dnevnu a ni mjesečnu, nisu potpisivali korisnici toplog obroka, jer za to nije imalo potrebe s obzirom na to da nikada nije u ovom pogledu bilo prigovora niti problema. Upravo koristeći činjenicu da navedeni spiskovi nisu potpisivani, tužiteljka je, nakon prestanka radnog odnosa, podnijela ovu tužbu kojom je tražila isplatu toplog obroka za sporni period tvrdeći da joj topli obrok nije isplaćivan. Stoga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, jer su i primjena zakona i ocjena dokaza navodno bili proizvoljni. Sud nije mogao, po apelantovom mišljenju, da zanemari izjave svjedoka i svoju odluku bazira samo na nalazu i mišljenju vještaka. Apelant se ne slaže sa ocjenom sudova da apelant nije imao zakonsko uporište u bilo kom zakonskom propisu da tužiteljki i ostalim radnicima «topli obrok isplaćuje u naturi kroz prehrambene namirnice», jer takav način tužiteljka nikad nije osporavala. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i da ukine osporenu drugostepenu presudu i da predmet vrati drugostepenom sudu na odluku o apelantovoj žalbi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2907/09 („Bartula“ d.o.o. Sokolac) | Sudska praksa | Aktio