Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2996/09 (S. S.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2996/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2996/09, rješavajući apelaciju Sabahe Stupac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahe Stupac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001051-21/08 od 30. jula 2009.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-08- 000 102 od 12. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-159/03-II od 17. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabaha Stupac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Nikica Vučina i Enver Zečević, advokati iz Mostara, podnijela je 22. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001051- 21/08 od 30. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-08-000 102 od 12. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-159/03-II od 17. juna 2005. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-159/03-II od 17. juna 2005. godine, a koja je u cjelini potvrđena pPesudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-08-000 102 od 12. juna 2008. godine, odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da se neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište označeno kao k.č. broj 45/93, u površini od 39 m 2, upisano u zk. uložak broj 7374 k.o. Mostar, na kojem joj pripada pravo privremenog korištenja nalazi na mjestu (lokaciji) bliže označenoj u izreci presude, te da su tuženi Mersija Stupac, Fatima Čolaković, Zehrija Merzić, Almir Stupac i Meliha Stupac dužni da joj ovo zemljište predaju i da trpe da se u katastarskom operatu prikaže da se k.č. broj 49/93, u površini od 39 m 2, nalazi na opisanoj lokaciji. Dalje, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da zemljište koje je do sada bilo prikazano u katastarskom operatu kao k.č. broj 45/93 čini sastavni dio gradskog građevinskog zemljišta u njenom vlasništvu koje je označeno kao k.č. broj 45/23 i k.č. broj 45/24, upisane u zk. uložak broj 1911, k.o. Mostar a na kojem je izgrađena njena stambena zgrada i za koju će biti utvrđeno da se nalazi na opisanoj lokaciji, a što su tuženi Mersija Stupac, Fatima Čolaković, Zehrija Merzić, Almir Stupac i Meliha Stupac dužni trpjeti. Najzad, odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvdi da joj pripada pravo privremenog korištenja na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu označenom kao k.č. broj 46/4, voćnjak Đikovina, upisana u zk. uložak broj 1911 k.o. Mostar, a koje u posjedu drži tuženi Mahmut Stupac kao južni dio k.č. broj 45/91, te da je dužan da ga preda njoj u posjed.

3. U obrazloženju presude je ukazano da, ocjeneći sve provedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu, Općinski sud nije mogao zaključiti da je apelantica dokazala da je vlasnik spornih nekretnina koje je potraživala u tužbenom zahtjevu. Dalje, ukazano je da nije mogao biti prihvaćen njen iskaz, kao ni iskazi saslušanih svjedoka F.N., T.D., E.K., I.B. da su sporne nekretnine bile u posjedu prednika njenog supruga od 1938. godine a onda i u njenom posjedu. Dalje, ukazano je da je reanbulacijom grada 1962. godine k.č. broj 45/25 upisana na ime Munte Stupac u pl. broj 1325 k.o. Mostar, a da u pl. broj 1355 k.o. Mostar u kom je upisan posjed apelantičinog supruga Mehmeda Stupca nije označena nekretnina k.č. broj 45/25 ,u površini od 72 m , a što je on potpisao 6. maja 1963. godine. S tim u vezi je ukazano da je apelantičin suprug bio u posjedu dijela parcele 45/25, tada bi se moralo izvršiti cijepanje predmetne nekretnine, formirala bi se nova parcela, a što nije utvrđeno. Formiranjem posjedovnog lista broj 1355 i 1352 stavljeni su van snage posjedovni listovi broj 2701 i 2700 na osnovu važećeg zakona o premjeru, a što su apelantičin suprug i Munta Stupac potpisali. Dalje, shodno provedenim dokazima, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da su vještaci geometri, odnosno ovlaštena lica iz nadležnih organa izvršili nezakonite radnje u smislu pogrešnog cijepanja parcela, mijenjanja oblika ili lokacija, a u javne isprave se ne može sumnjati dok se ne dokaže suprotno.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantičin prijedlog za provođenje vještačenja Federalnog geodetskog zavoda, jer samo apelantičina sumnja u nezakonit rad Ureda za katastar Mostar nije razlog za izuzeće svih geometara ovog ureda, ukoliko tvrdnja nije potkrijepljena valjanim dokazima koji bi objektivno ukazali na nezakonit rad. U vezi s tim, posebno je ukazano da posjedovno i zemljišnoknjižno stanje koje je apelantica osporavala egzistira nakon izvršenih kupoprodaja dijelova sporne k.č. broj 45/25 i zaključenog poravnanja u predmetu broj R-529/69 od 17. septembra 1969. godine, a kom stanju niko od nasljednika nije prigovarao sve do početka gradnje na nekretninama označenim kao k.č. broj 45/91 i k.č. broj 45/92 a koje je kupio prednik tuženog Mahmuta Stupca. Dalje, ukazano je da prvostepeni sud nije povrijedio načelo neposrednosti čitanjem iskaza vještaka P.H., koji je dat u ranije vođenom postupku broj P-1679/90, jer je na pripremnom ročištu ovaj dokaz predložen od tuženih, a apelantica se tome nije suprotstavila, kao ni provođenju drugih dokaza čitanjem zapisnika sa ranijih rasprava. Ocjenjujući iskaz ovog vještaka kao dugogodišnjeg radnika Ureda za katastar Mostar, te imajući u vidu zaključeno poravnanje u vezi sa diobom nekretnina nakon kupoprodaje k.č. broj 45/25, zaključeno je da se kupljeni dio nalazi na mjestu označenom na skici vještaka M.B. a ne na lokaciji na kojoj je apelantica tvrdila u svom tužbenom zahtjevu. Shodno navedenom, pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da joj pripada zemljište kako je opisano u tački prvoj izreke prvostepene presude. U vezi s tim je ukazano da je apelantičin suprug bio u posjedu tog zemljišta, ono bi se moralo cijepati od k.č. broj 45/25, pa bi bila formirana nova parcela koja bi dobila novu oznaku, a ne bi nosila oznaku k.č. broj 43/93. U vezi sa drugim apelantičinim tužbenim zahtjevom ukazano je da je zemljište označeno kao k.č. broj 45/93 dio zemljišta matične parcele k.č. broj 45/25 koje je u površini od 35 m ugovorom o kupoprodaji Munta Stupac prodala Derviši Stupac, a tačkom 5. ovog ugovora opisano je gdje se zemljište nalazi iz čega proizlazi da ne može činiti dio gradskog građevinskog zemljišta koje je apelantičino vlasništvo i koje je označeno kao k.č. broj 45/23 i k.č. broj 45/24, upisano u zl. uložak broj 1911 k.o. Mostar. Shodno navedenom, zaključeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda i u odnosu na ovaj apelantičin tužbeni zahtjev. U vezi sa apelantičinim trećim tužbenim zahtjevom, ukazano je da iz ugovora o kupoprodaji zaključenog 30. maja 1967. godine između tuženih Ahmeta Stupca i Mersije Stupac kao kupaca i Munte Stupac kao prodavca proizlazi da je svakom od njih prodat dio nekretnine k.č. broj 45/25, a da je tačkom 3. ovog ugovora utvrđeno da su stranke izvršile međusobnu diobu, te bliže opisale gdje se nalazi zemljište koje je bilo predmet kupoprodaje. Dovodeći u vezu ovaj ugovor sa nalazom vještaka P.H. i njegovim iskazom da je po postignutom poravnanju 1969. godine izvršeno cijepanje k.č. broj 45/25, te da se na skici lica mjesta jasno vidi da se k.č. broj 45/91 i broj 45/92 nalaze do k.č. broj 45/25, koja je označena kao nekretnina Munte Stupac, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da tuženi Ahmet Stupac drži zemljište označeno kao k.č. broj 46/4 kao južni dio k.č. broj 45/91, jer je utvrđeno da je ova k.č. nastala od matične k.č. broj 45/25 a koja je bila upisana kao nekretnina Munte Stupac i čiji jedan dio je ona i prodala tuženim Ahmetu i Mersiji Stupac. Dalje, pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je vlasništvo na dijelu parcele k.č. broj 45/25 stekla po osnovu diobe iza nasljednika umrlog Mustafe. U vezi s tim je ukazano da je u postupku utvrđeno da je na diobi iz 1938. godine k.č. broj 45/25 pripala kao cjelina Aliji Stupcu, koji je testamentom iz 1956. godine ostavio supruzi Muniti Stupac, pa je 1963. godine upisano kao posjed na njeno ime. Dalje, ukazano je da je nesporno utvrđeno da je dio ove parcele ugovorom iz 1967. godine kupila Derva Stupac, apelantičina prednica, što znači da je vlasništvo na dijelu ove parcele stečeno pravnim poslom, a ne nasljeđem. Također, ukazano je da apelantica nije dokazala da je dosjelošću stekla vlasništvo na dijelu ove k.č. U vezi s tim je ukazano da iz materijalnih dokaza provedenih u toku postupka proizlazi da je na diobi iz 1938. godine k.č. broj 45/25 pripala u cjelini Aliji Stupcu, da je ova dioba zemljišnoknjižno provedena a što je utvrđeno na temelju Dn 1238/39, te da je dioba izvršena između tri sina od kojih je svako dobio po dvije parcele, da upisi i kasnija brisanja upisa govore da je dioba nasljedstva vršena po „komadima“. Stoga, eventualno korištenje ove parcele u površini od 72 m 2, kako je tvrdila apelantica, moglo je da bude samo uz saznanje i odobrenje vlasnika ove parcele, tj. Alije Stupca, a čemu u prilog govore upravo pobrojani materijalni dokazi.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001051-21/08 od 30. jula 2009. godine apelantičinu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je pravilan zaključak da se zemljište koje je upisano kao k.č. broj 45/93, u površini od 39 m 2, ne nalazi na mjestu kako je apelantica tvrdila, te je ukazano da je u postupku utvrđeno da je k.č. broj 45/93 nastala cijepanjem parcele k.č. broj 45/25, te je upisana u novi zk. uložak, kao i da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno gdje se parcela nalazi, odnosno da se ne nalazi na lokaciji kako je to tvrdila apelantica. Dalje, u vezi s apelantičinim zahtjevom opisanim u tački drugoj izreke prvostepene presude, ukazano je da su parcele označene kao k.č. broj 43/23 i k.č. broj 45/24 u zemljišnim knjigama vode sa pravom korištenja upisanim na apelantičino ime s obzirom da se radi o gradskom građevinskom zemljištu, te da je u postupku utvrđeno da one nisu u sklopu k.č. broj 49/93, već da se s njom graniče. Najzad, Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima nižestepenih sudova na kojim su zasnovali odluku o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva opisanog u tački trećoj izreke prvostepene presude. U vezi s tim je ukazano da iz zemljišnoknjižnih izvadaka nesumnjivo proizlazi, kao i iz ostalih provedenih dokaza, da apelantica nije dokazala da je bila posjednik označenog zemljišta, niti da je na njemu stekla neko pravo temeljem pravnog posla. Najzad, u vezi sa apelantičinim pozivanjem na Zakon o građevinskom zemljištu, ukazano je da je članom 39. propisano da zemljište koje se nalazi pod zgradom i koje služi redovnoj upotrebi zgrade, kao i neizgrađeno zemljište postaje vlasništvo, odnosno vraća se ranijem vlasniku, a odluku o tome donosi nadležni organ uprave na zahtjev zainteresovanog lica, te je zaključeno da ovaj sud o apelantičinom pravu vlasništva, s obzirom na zakon na koji se poziva, i nije mogao odlučivati.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantičini opširni navodi o povredi navedenih prava, u suštini, svode se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica smatra da je u postupku dokazala da se parcela k.č. broj 45/93 nalazi na lokaciji kako je ona tvrdila, te da je skicom geometra poništena volja ugovornih strana Munte Stupac i Derve Stupac, jer je lokacija skicom geometra pogrešno određena. S tim u vezi, apelantica ponavlja tvrdnje da su geometri nezakonito radili. Dalje, apelantica smatra da je dokazala da parcela k.č. broj 45/93, na lokaciji na kojoj je ona tvrdila da se nalazi, čini sastavni dio parcela označenih kao k.č. broj 45/23 i k.č. broj 45/24 koje su gradsko građevinsko zemljište i koje su u njenom vlasništvu. Najzad, apelantica smatra da je dokazala da je na parceli k.č. broj 46/4 stekla pravo korištenja od 1938. do 1958. godine, a zbog čega je tuženi koji je drži u posjedu trebalo da bude obavezan da joj je preda. Dalje, apelaima koji se tiču nekretnine k.č. broj 45/93 utvrdio da apelantica, odnosno njeni prednici nisu imali primjedbi na uspostavljeno posjedovno stanje nakon okončanja vanparničnog postupka u predmetu broj R-529/69, odnosno da ova činjenica nije utvrđena u toku prvostepenog postupka, pa da je drugostepeni sud nije mogao utvrđivati a da nije održao glavnu raspravu. S tim u vezi, apelantica ističe da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da je drugostepeni sud ovlašten u svojoj odluci izmijeniti činjenično stanje iz prvostepene presude bilo na održanoj raspravi ili na sjednici vijeća. Najzad, apelantica smatra da je pogrešno tumačenje Vrhovnog suda u vezi sa primjenom Zakona o građevinskom zemljištu, kao i da član 39. ovog zakona nije ustavan u dijelu u kom je propisano da se bivšim vlasnicima nacionalizovanog zemljišta ili njihovim sljednicima u vlasništvo vraća zemljište u površini koja čini građevinsku parcelu određenu regulacionim planom, a ako regulacionog plana nema, o površini zemljišta koje se vraća odlučuje imovinskopravna služba.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U pogledu apelantičinih navoda koji se, u suštini, svode na tvrdnju da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima, a na temelju uvida u zapisnik sačinjen 17. septembra 1969. godine u predmetu broj R- 529/69, nekretnina k.č. broj 45/25 podijeljena tako da je k.č. broj 45/93 pripala apelantičinoj prednici, odnosno apelantici, u površini 35 m , da je podijeljena nekretnina odmah predana u posjed učesnicima u ovom postupku, a na temelju iskaza vještaka P.H., koji je bio vještak u ovoj diobi, utvrđeno je da niko nije imao primjedbi na diobu, kao i da su učesnici u postupku diobe, te u prisustvu suda tom prilikom i sami postavili željezne kolce kojim su označili pojedinačno dio koji je pripao svakom od njih. Najzad, ovako utvrđena dioba provedena je i u zemljišnim knjigama. Na temelju navedenog redovni sudovi su utvrdili položaj (lokaciju) parcele k.č. broj 45/93, te odbili apelantičin zahtjev u dijelu u kom je tvrdila da je lokacija ove parcele drugačija od one kako je označeno u katastarskom operatu. Apelantica ovakvo utvrđenje redovnih sudova nije dovela u pitanje ni navodima u apelaciji, odnosno iznošenjem tvrdnji da je geometar promijenio volju ugovornih strana i da je lokaciju parcele k.č. broj 45/93 odredio drugačije. S obzirom na to da je utvrđeno da je k.č. broj 45/93 nastala od k.č. broj 45/25, te da je članom 5. ugovora o kupoprodaji određeno gdje se nalazi buduća parcele k.č. broj 43/93, neosnovanim su ocijenjene i apelantičine tvrdnje da ova parcela čini sastavni dio građevinskih parcela k.č. broj 45/23 i k.č. broj 45/24. Također, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je na temelju ugovora o kupoprodaji iz 1967. godine, te nalaza i mišljenja vještaka P.H. utvrđeno da su parcele k.č. broj 45/91 i k.č. broj 45/92 nastale cijepanjem parcele k.č. broj 45/25, te njihova lokacija koja je bliže određena i članom 3. navedenog ugovora, a na temelju čega je zaključeno da apelantica neosnovano tvrdi da tuženi Mahmut Stupac drži u posjedu k.č. broj 46/4 kao dio parcele k.č. broj 45/91. Najzad, redovni sudovi su zaključili da apelantica nije dokazala da je na 72 m parcele, označene kao k.č. broj 45/25, stekla pravo dosjelošću, jer je u postupku utvrđeno da je ova parcela na temelju diobe iz 1938. godine pripala Aliji Stupcu, a ne predniku apelantičinog supruga, pa da je eventulno korištenje od apelantičinog supruga i njegovih prednika moglo biti zasnovano samo uz znanje i odobrenje Alije Stupca. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je ovakvo stanje bilo utvrđeno i u zemljišnim knjigama, a što je utvrđeno na temelju Dn 1238/39, kao i da je ostalo nepromijenjeno, jer je navedena k.č. upisana i nakon reanbulacije grada 1962. godine na pravne sljednike Alije Stupca, kao i da ova k.č. nije bila upisana na apelantičinog supruga ni 1978. godine, kada je vršen novi premjer grada. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su odlučne činjenice redovni sudovi utvrdili na temelju obimne dokazne građe, koju su u pretežnom dijelu činili materijalni dokazi-izvodi iz zemljišnih knjiga, ugovori, popisni listovi i sl., da su provedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na temelju čega su izvođeni zaključci o činjenicama relevantnim za odlučenje. Pri tome, Ustavni sud smatra da su ponuđeni razlozi i obrazloženja u osporenim odlukama jasni i da ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi u ovom dijelu neosnovani.

11. Apelantica, dalje, tvrdi da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zato što je drugostepeni sud utvrđivao činjenicu koja nije utvrđena u prvostepenom postupku iako nije održao glavnu raspravu i provodio dokaze, a čime je povrijedio načelo neposrednosti. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene drugostepene presude konstatovano da izvršenoj diobi parcele k.č. broj 45/25 stranke nisu prigovarale od 1969. godine do 1989. godine, kada su apelantica i njen suprug podnijeli prijedlog za uređenje međa. Međutim, ni iz apelantičinih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se utvrditi da je na ovaj način drugostepeni sud utvrđivao odlučnu činjenicu na kojoj je utemeljio svoju odluku po apelantičinoj žalbi, kao ni da je ovo bilo od utjecaja i dovelo u pitanje garancije iz prava na pravično suđenje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi i u ovom dijelu neosnovani.

12. Najzad, u pogledu apelantičine tvrdnje da je Vrhovni sud pogrešno tumačio Zakon o građevinskom zemljištu, te da bi po navedenom tumačenju njenu tužbu trebalo odbaciti, a ne odbiti kako su to učinili redovni sudovi, Ustavni sud primjećuje da apelantica u toku postupka nije uspiela dokazati činjenice na kojim je temeljila tužbene zahtjeve, tj. da je lokacija parcele k.č. broj 45/93 drugačija od one kako je u katastarskom operatu određena, da ova parcela čini sastavni dio parcela koje su u njenom vlasništvu i koje su gradsko građevinsko zemljište, odnosno da joj se ima predati u posjed parcela označena kao k.č. broj 46/4. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju Zakon o građevinskom zemljištu ne predstavlja relevantno materijalno pravo po kom bi se moglo odlučivati o apelantičinim zahtjevima. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi i u ovom dijelu neosnovani.

13. Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2996/09 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio