Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3002/09 (V. Č.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3002/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3002/09, rješavajući apelaciju Vahida Čunjala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahida Čunjala podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046387 09 Gž od 6. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046387 04 P od 12. decembra 2008.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahid Čunjalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, a kog zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046387 09 Gž od 6. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046387 04 P od 12. decembra 2008. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 046387 04 P od 12. decembra 2008. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 046387 09 Gž od 6. jula 2009. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Z.Z. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu po osnovu usmenog ugovora o zakupu-korištenju njegove porodične kuće, zaključenog 28. januara 2003. godine, na ime zakupa za period počev od 28. februara 2003. godine, kao dana kada je tuženi prestao plaćati zakupninu, pa do 13. aprila 2007. godine, kao dana apelantovog ulaska u posjed kuće, plati zakupninu u iznosu od 9.900,00 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je, shodno članu 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), održao raspravu 6. jula 2009. godine na kojoj su ponovno provedeni dokazi koji su provedeni pred prvostepenim sudom, te zaključio da apelant nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Okružni sud je istakao da, shodno članu 567. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor o zakupu predstavlja neformalan ugovor za čije zaključenje je dovoljno da su se stranke saglasile o njegovim bitnim sastojcima, a što je uslov pravne valjanosti. Dalje, ukazano je da je apelant u tužbi tvrdio da je tuženom izdao u zakup svoju porodičnu kuću i da je u tom pravcu dao punomoć svojoj snahi R.Ć., da je visina zakupnine ugovorena u iznosu od 200,00 KM mjesečno, predlažući da se na ove činjenice provedu dokazi: uvid u punomoć, saslušanje svjedoka R.Ć., te uvid u izvod iz knjigovodstvene kartice iz banke. Na temelju uvida u priloženu punomoć utvrđeno je da u njoj nije sadržano izričito ovlaštenje da apelantova snaha može u njegovo ime i za njegov račun zaključiti ugovor o zakupu, niti je u samoj punomoći naveden iznos zakupnine. Na temelju uvida u izvod iz knjigovodstvene kartice banke utvrđeno je da je tuženi uplatio iznos od 350,00 KM, a apelant je tvrdio da je mjesečna zakupnina iznosila 200,00 KM. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelantova snaha imala punomoć da preuzme apelantovu kuću u posjed, ali ne i da zaključi ugovor o zakupu, kao i da apelant u tužbi ukazuje da je tuženi platio 200,00 KM, ali da zanemaruje uplatu od 350,00 KM, niti obrazlaže po kom osnovu je tuženi izvršio ovu uplatu. S obzirom na to da je apelant odustao od provođenja dokaza saslušanjem stranaka, saslušanjem predloženih svjedoka zaključeno je da na temelju navedenih provedenih dokaza nije dokazao postojanje ugovora o zakupu. Dalje, Okružni sud je ukazao da je tuženom pravni osnov za korištenje kuće prestao 12. jula 2002. godine, pa da bi apelantu, pošto sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, pripadalo pravo po osnovu člana 219. ZOO na naknadu štete. Međutim, kako apelant nije dokazao postojanje ugovora o zakupu, a nije predložio i izveo dokaze u pogledu visine tužbenog zahtjeva, to mu nije mogla biti određena naknada ni shodno članu 219. ZOO. Najzad, apelantovi navodi da nije smio da dođe na ročište kako bi bio saslušan u svojstvu parnične stranke ocijenjeni su neprihvatljivim, jer ako je u lošim odnosima sa tuženim, nelogično bi bilo da s njim zaključuje ugovor o zakupu kako je u tužbi tvrdio, te je ukazano da je tuženi deložiran 2003. godine tako da nije bilo prepreke da apelant pristupi lično i preuzme svoju kuću, kao i da lično zaključi ugovor o zakupu sa tuženim.

4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi navedenih prava u suštini se svode na tvrdnju da je na nesporan način dokazao, a na temelju punomoći, knjigovodstvene kartice iz banke, izjave salsušanog svjedoka R.Ć., te službene zabilješke o ulasku u posjed, a kod nesporne činjenice da je tuženi koristio kuću u označenom periodu, da mu je tuženi ostao dužan iznos na ime zakupnine koji je tražio tužbenim zahtjevom. Shodno navedenom, apelant zaključuje da su sudovi na ovako utvrđeno činjenično stanje propustili da primijene odredbe čl. 567. i 568. ZOO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima koji se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava a zbog čega su mu, prema njegovom mišljenju, povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegoviniei člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3002/09 (V. Č.) | Sudska praksa | Aktio