Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/09 (A. M.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-306/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 306/09, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž/08 od 16. decembra 2008. godine i P-174/06 od 8. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Kočiz Arnaut, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž/08 od 16. decembra 2008. godine i P-174/06 od 8. maja 2008. godine.

2. Rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine broj 01-34-9112-2/05 od 15. decembra 2005. godine, a na osnovu prijave za pokretanje disciplinskog postupka Odjeljenja za internu reviziju broj 01/2-1/111-18-1045/5 od 27. oktobra 2005. godine, pokrenut je disciplinski postupak radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti apelanta, zbog osnovane sumnje da je počinio težu povredu službene dužnosti iz člana 18. i člana 20. stav 1. tačka d) Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih u Upravi za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik BiH“ broj 62/05; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Navedenim rješenjem apelantu je stavljeno na teret da je u martu 2005. godine prevezao preko carinske linije, bez prijavljivanja nadležnoj carinarnici, putnički automobil marke ,,Volkswagen", tip Pasat 1,8 karavan, italijanskih registarskih oznaka AR 410 DW, a potom tako neocarinjeno predmetno vozilo upotrebljavao i pokušao prodati 5. aprila 2005. godine, držeći ga na parkingu Carinske ispostave Tuzla sa vidno istaknutim oglasom da se isti prodaje, te je na taj način učinio prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. i člana 20. Zakona o carinskim prekršajima FBiH i nanio štetu ugledu Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO).

3. Rješenjem Prvostepene disciplinske komisije UIO broj 01/2-1-34-9112-14/05 od 4. maja 2006. godine apelant je proglašen krivim za djelo koje mu je stavljeno na teret na osnovu rješenja o pokretanju disciplinskog postupka UIO broj 01-34-9112-2/05 od 15. decembra 2005. godine, čime je nanio štetu po ugled UIO, te time učinio težu povredu službene dužnosti iz člana 18. Pravilnika (vršenje radnje koja je definisana kao krivično djelo protiv službene dužnosti ili drugo krivično djelo, odnosno prekršaj kojim se nanosi šteta ugledu UIO, što čini apelanta nepodobnim za rad u UIO) i člana 20. stav 1. Pravilnika (zloupotreba ili prekoračenje službenih ovlašćenja, tačka d) -postupanje suprotno pozitivnim zakonskim i drugim propisima prilikom obavljanja službene dužnosti), te mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa.

4. Rješenjem Drugostepene disciplinske komisije UIO broj 34-9112-23/05 od 14. juna 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Prvostepene disciplinske komisije UIO od 4. maja 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da su navodi žalbe (istaknuti u prilog tvrdnji da je Prvostepena disciplinska komisija UIO donijela odluku na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da ista nije dokazala da je apelant u vrijeme i na način opisan u pobijanom prvostepenom rješenju, odnosno u rješenju o pokretanju disciplinskog postupka broj 01-34-9112-2/05 od 15. decembra 2005. godine, te da nije dokazala vrijeme, mjesto i način prevoženja pomenutog vozila preko carinske linije) ocijenjeni potpuno neosnovanim iz razloga što se uvidom u izreku pobijanog rješenja nesporno konstatuje da apelantova krivica nije utvrđena za radnju prevoženja putničkog automobila preko carinske linije (bez prijavljivanja nadležnoj carinarnici), iako je i navedena radnja navedenim rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka bila stavljena apelantu na teret kao jedna od povreda službene dužnosti. Stoga su za pravilnost odluke o utvrđenoj odgovornosti apelanta, kako je to navela Drugostepena disciplinska komisija UIO, potpuno irelevantnim ocijenjeni svi navodi žalbe istaknuti u tom pogledu, kao i navodi da Prvostepena disciplinska komisija UIO nije dokazala vrijeme mjesto i način prevoženja pomenutog vozila preko carinske linije.

5. Nadalje je u obrazloženju drugostepenog rješenja, na osnovu stanja disciplinskog spisa i dokaza izvedenih na raspravi kao i apelantove izjave date na saslušanju u kojoj je istakao da je zamoljen od kolege da predmetno vozilo proda, konstatovano da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant 5. aprila 2005. godine u carinskom području Bosne i Herecgovine upotrebljavao predmetno vozilo sa stranim registarskim tablicama i da je isto držao na parkingu Carinske ispostava Tuzla, te da su na istom bili vidno istaknuti oglasi na kojima je stajao tekst o prodaji predmetnog automobila sa apelantovim kontakt telefonom, a koje činjenice se ni navodima žalbe ne osporavaju, kao i da je apelant postupajući na prednje opisani način imao namjeru navedeno vozilo prodati, pri čemu nije bitno da li je u konkretnom slučaju postupao kao posrednik u prodaji ili kao korisnik predmetnog vozila, odnosno njegov vlasnik. S tim u vezi je drugostepeni upravni organ zaključio da su se u naprijed navedenim radnjama apelanta stekla obilježja carinskog prekršaja iz člana 20. u vezi sa članom 5. Zakona o carinskim prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 46/00), koje odredbe odgovaraju članu 19. stav 2., a u vezi sa članom 8. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05), pa da je, prema tome, Prvostepena disciplinska komisija UIO pravilno utvrdila da je apelant navedenim radnjama počinio teže povrede službene dužnosti iz člana 18. i člana 20. stav 1. tačka d) Pravilnika. U obrazloženju drugostepenog rješenja je, također, navedeno da je na osnovu uvida u fotografije snimljenog predmetnog automobila utvrđeno da su na istom bile strane registarske oznake, što je i sam apelant potvrdio na saslušanju, kao i svjedoci koji su saslušani na raspravi, a što nesporno ukazuje da je apelant upotrebljavao i pokušavao prodati robu koja prethodno nije bila predmet propisanog carinskog postupka, odnosno koja prilikom ulaska u carinsko područje Bosne i Hercegovine nije bila prijavljena za carinjenje carinskim organima u skladu sa članom 34. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 57/04).

6. S obzirom da je apelant obavljao poslove višeg saradnika - carinika, koji su po svojoj prirodi složeni i u okviru kojih vrši i poslove pregleda robe, Drugostepena disciplinska komisija UIO je ocijenila potpuno neosnovanim navodi žalbe da on nije znao da se radi o neocarinjenom vozilu, posebno zbog što je apelant u svojoj izjavi istakao da je raspolagao sa originalnom dokumentacijom za navedeno vozilo i da istu na traženje službenika Odsjeka za provođenje i poštivanje carinskih i poreskih zakonskih propisa RC Tuzla (u daljnjem tekstu: Odsjek) nije dao na uvid, pa je slijedom toga zaključeno da je on znao da upotrebljava vozilo, odnosno robu koja nije bila predmet carinskog postupka i da njenom upotrebom, odnosno korišćenjem čini radnju koja ima obilježja carinskog prekršaja iz člana 20. Zakona o carinskim prekršajima FBiH, jer bi u suprotnom službenicima Odsjeka dao na uvid dokumente od vozila koja je posjedovao i ne bi imao nikakvog razloga da istima uskrati uvid u ista. Apelant je, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije UIO, upravo korišćenjem, te prodajom predmetnog vozila i to na parkingu Carinske ispostave Tuzla nanio štetu ugledu UIO, imajući u vidu da upravo apelant treba da spriječava druge u činjenju carinskih prekršaja pa je zbog toga nedopustivo da on u redovno radno vrijeme vrši bilo kakve radnje u vezi s prodajom vozila, posebice kada se tim radnjama ujedno ostvaruju obilježja carinskog prekršaja. Ovo i zbog toga što se u isto vrijeme, u okviru Odsjeka provodila akcija oduzimanja neocarinjenih vozila od drugih korisnika.

7. Također, u drugostepenom rješenju je navedeno da je Prvostepena disciplinska komisija UIO, u obrazloženju pobijanog rješenja, umjesto člana 20., a u vezi s članom 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima FBiH, pogrešno navela da je apelant učinio prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. istog Zakona, budući da iz konteksta pobijanog rješenja nesporno proizilazi da je on svojim radnjama upotrebe i prodaje neocarinjenog vozila, ostvario obilježja carinskog prekršaja iz člana 20. Zakona o carinskim prekršajima FBiH. Međutim, prema mišljenju drugostepenog upravnog organa navedeni propust prvostepenog upravnog organa nije bio od uticaja na drugačiju odluku o disciplinskoj odgovornosti apelanta, to isti nije ni razlog za poništenje pobijanog rješenja. Navodi žalbe da u toku postupka nije dokazano da je apelant s umišljajem učinio radnje koje predstavljaju carinski prekršaj, Drugostepena disciplinska komisija UIO je ocijenila kao neosnovane iz razloga što iz apelantove izjave proizlazi da je imao namjeru da izvrši prodaju vozila, te da je u tom cilju i preduzeo radnje prodaje predmetnog vozila, slijedom čega je stečeno uvjerenje u disciplinskom postupku da je apelant prilikom preduzimanja tih radnji postupao sa umišljajem. Pored toga, za izvršenje radnje, koja ima obilježja carinskog prekršaja iz člana 20. Zakona o carinskim prekršajima FBiH, Drugostepena disciplinska komisija UIO je istakla da je dovoljno da je ista učinjena i nesvjesnim nehatom, te da pomenuti navodi žalbe predstavljaju i priznanje da je apelant izvršio radnje definisane carinskim prekršajem, a time i teže povrede službene dužnosti za koje je utvrđena krivica apelanta. Iz svih naprijed navedenih razloga, ocijenjeno je da je odluka Prvostepene disciplinske komisije UIO, kojom je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, pravilna i da je adekvatna težini učinjene povrede službene dužnosti, pa je u skladu sa članom 67. stav 1. Pravilnika, odlučeno kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.

8. Presudom Suda BiH u prvostepenom vijeću broj P-174/06 od 8. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje kao nezakonitih odluka - rješenje Prvostepene disciplinske komisije UIO broj 01/2-1-34-9112-14/05 od 4. maja 2006. godine i rješenje Drugostepene disciplinske komisije UIO broj 34-9112-23/05 od 14. juna 2006. godine – i da se dosljedno tome nalaži tuženom UIO da apelanta vrati na rad i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa. Presudom je apelant, također, obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.

9. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je Sud BiH nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke), u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04; u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio provedene dokaze svaki pojedinačno i u međusobnoj vezi, te utvrdio da je neosnovana apelantova tvrdnja da mu je tuženi nezakonito dao otkaz ugovora o radu zbog teže povrede službene dužnosti nakon što je proveo disciplinski postupak. Naime, kako to navodi sud, Prvostepena disciplinska komisija UIO je nakon provodenog disciplinskog postupka utvrdila da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti jer je 5. aprila 2005. godine upotrebljavao predmetno putničko vozilo koje je neocarinjeno, a zatim ga pokušao prodati na parkingu Carinske ispostave Tuzla na kome je vidno istaknut oglas za prodaju uz naznaku apelantovog broja mobilnog telefona. Ovakvim ponašanjem, prema mišljenju suda, apelant je počinio prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima FBiH, pa je protiv istog podnesena prekršajna prijava. Na taj način apelant je ostvario činjenični opis djela iz člana 18. i člana 20. stav 1. tačka d) Pravilnika i nanio štetu po ugled tuženog. Sud BiH je dalje istakao da su disciplinska i krivična odgovornost, odnosno prekršajne odgovornosti, samostalne pravne odgovornosti koje se utvrđuju u posebnim okolnostima. Sud BiH je naveo da prekršajna odgovornost ne isključuje disciplinsku odgovornost, te isti događaja može predstavljati povredu radne obaveze i prekršaj, pa je stoga neosnovana apelantova tvrdnja da je tuženi u svojim disciplinskim rješenjima apelantove radnje kvalificirao kao carinski prekršaj i da je za vođenje carinskog prekršaja nadležna komisija (Komisija za carinske prekršaje UIO) koja je ovlaštena da u posebnom postupku utvrdi postojanje carinskog prekršaja. U obrazloženju presude je, također, navedeno da su rješenja tuženog o izricanju disciplinske mjere i rješenje kojim se odbija prigovor apelanta donesena u skladu sa odredbama Pravilnika. Naime, prema mišljenju Suda BiH, apelant je obavljao poslove višeg saradnika – carinika pa je znao da svaka roba koja prelazi državnu granicu mora biti predmet carinskog postupka i da upotrebom, odnosno korištenjem takve robe čini radnju koja ima obilježje carinskog prekršaja, a on je upravo korištenjem i ponudom prodaje predmetnog vozila sa stranim registarskim tablicama i to na parkingu Carinske ispostave Tuzla nanio štetu ugledu tuženog.

10. Konačno, Sud BiH je u obrazloženju prvostepene presude konstatovao da je tuženi postupao u skladu sa odbredbama čl. 73. i 77. Pravilnika jer je rješenje Prvostepene disciplinske komisije UIO, kojim je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, primio punomoćnik apelanta 19. juna 2006. godine kada je isto rješenje postalo konačno, a kako apelant ističe da je primio kopiju odluke od svog neposrednog rukovodioca, to nema mjesta donošenju posebnog rješenja o otkazu ugovora o radu, jer izrečena disciplinska mjera predstavlja samostalni pravni osnov za prestanak radnog odnosa. Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud BiH u prvostepenom vijeću je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom, zaključivši da su osporena upravna rješenja donesena u skladu sa odredbama Zakona o radu u institucijama BiH i Pravilnika, dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnov odredbi člana 323. stav 1. i čl. 324., 332. i 333. ZPP.

11. Presudom Suda BiH u drugostepenom vijeću broj Gž-45/08 od 16. decembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Suda BiH od 8. maja 2008. godine.

12. U obrazloženju presude, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud za svoju presudu naveo jasne i uvjerljive razloge, a citirao je i propise na osnovu kojih je odlučio o tužbenom zahtjevu. Sve istaknute činjenične razloge iz prvostepene presude prihvatio je i drugostepeni sud, navodeći da isti imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. ZPP, te primjenjenim odbredbama člana 18., člana 20. stav 1. tačka d), člana 30. stav 2. tačka c) i čl. 73. i 77. Pravilnika, kao i člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima FBiH. Drugostepeni sud je u pogledu sporova pokrenutih povodom odluka o otkazu ugovora o radu, zbog teže povrede radne obaveze, istakao da sud nema punu jurisdikciju. U ovakvim sporovima, kako to navodi drugostepeni sud, domen sudskog raspravljanja svodi se na sljedeće činjenice: da li je u postupku koji je prethodio donošenju odluke povrijeđen postupak propisan zakonom ili internim aktom poslodavca, da li je određeno ponašanje zaposlenika predviđeno kao teža povreda radne obaveze zakonom ili internim aktima tuženog i da li su pravilno utvrđene činjenice na osnovu kojih je donesena odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri. Ocjena pravne kvalifikacije teže povrede radne obaveze stepena odgovornosti, okolnosti u kojim je učinjena povreda, ranijeg rada i ponašanja zaposlenika, prema mišljenju drugostepenog suda, je diskreciono pravo poslodavca, a ne suda. Sud BiH je naveo da apelant nijednu od učinjenih radnji, koje čine obilježja bića teže povrede dužnosti stavljene mu na teret, nije osporio u toku vođenja disciplniskog postupka, a to nije učinio ni u provedenom parničnom postupku. Također, kako to navodi drugostepeni sud, apelant nije ukazivao ni da je disciplinska komisija tuženog povrijedila neko od njegovih prava koja mu pripadaju u disciplinskom postupku, kao što su: pravo na odbranu, pravo na angažovanje advokata, pravo na jezik ili pismo, pravo na žalbu, niti da mu je izrečena teža disciplinska mjera od propisane Pravilnikom tuženog. S tim u vezi, Sud BiH je konstatovao da je apelant samo naveo da protiv njega nije vođen prekršajni postupak o kojoj činjenici je pravilno raspravio prvostepeni sud, ocijenivši je irelevantnom za odluku o tužbenom zahtjev, navodeći pritom jasne razloge za ovakav zaključak. Zato je, prema mišljenju drugostepenog suda, neprihvatljiv stav žalbe da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer ne postoje nedostaci postupka koji je proveden pred prvostepenim sudom.

13. Također, i po shvatanju drugostepenog vijeća suda BiH ako zaposlenik jednom radnjom čini povredu radne obaveze, ali i biće prekršaja, njegova disciplinska odgovornost u takvom prekršaju ne može biti kumulativna sa prekršajnom odgovornošću. Naime, disciplinska odgovornost je samostalna odgovornost za koju se prema načelu legaliteta izriču zakonom ili opštim aktom poslodavca propisane disciplinske sankcije. Teža povreda radne dužnosti uvijek postoji ako radnik vrši takve radnje kojim nanosi štetu ugledu poslodavca, a koje ga čine nepodobnim da nastavi rad kod poslodavca. S obzirom na prirodu poslovanja tuženog, tj. provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju, radno mjesto na koje je raspoređen apelant, činjenicu da je prodavao vozilo stranih registarskih oznaka za koje je trebao znati da je uvezeno bez carine, te pravila Kodeksa ponašanja zaposlenih u UIO, drugostepeni sud je zaključio da je objektivna ocjena disciplinske komisije tuženog da je apelant opisanim radnjama u izreci pobijenog rješenja počinio težu povredu službene dužnosti. Dalje je navedeno da je neosnovan i prigovor apelanta da je prvostepeni sud nepravilno primjenio odredbe člana 78. stav 1., člana 79. stav 1. tačka 1. i člana 237. stav 3. ZPP. Prema stanju u spisu, prvostepeni sud je na prijedlog zakonskog zasupnika tuženog odgodio ročište zakazano za 4. februar 2008. godine, jer se tome nije protivio ni punomoćnik apelanta. Razlog za ovo odgođanje je odlazak zaposlenika pravobranilaštva BiH na sahranu supruge punomoćnika pravobranioca koji je u ovom predmetu zastupao tuženog, te prema mišljenju drugostepenog suda ovakav postupak suda nije mogao imati nikakav uticaj na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Također, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud prethodno pokazao razumijevanje i za apelantove prijedloge za odlaganje zakaznih ročišta, pa stoga nije bilo različitih postupanja na njegovu štetu.

14. Žalbom apelanta se, također, kako je naveo drugostepeni sud neopravdano ukazuje da je u ovom predmetu tuženi bio nepravilno zastupan. Naime, tuženog je shodno odredbi člana 13. st. 2. i 4. Zakona o Pravobranilaštvu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 8/02, 10/02 i 44/04) zastupalo Pravobranilaštvo BiH, kao što je to učinilo u svim ranijim predmetima vođenim pred Sudom BiH protiv UIO. Međutim, drugostepeni sud je istakao da sve i da postoji nepravilnost u zastupanju tuženog, ovu činjenicu u žalbenom postupku mogla bi isticati samo stranka koja bi zbog takvog propusta evenutalno trpjela štetne posljedice, a to je tuženi u konkretnom slučaju. Neprihvatljiv je, isto tako, i prigovor žalbe apelanta da obrazloženje prvostepene presude nije u skladu sa članom 158. stav 4. ZPP, jer prema ocjeni drugostepenog vijeća isto sadrži sve što je propisano u navedenoj zakonskoj odredbi. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom člana 193. ZPP.

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su sudovi u redovnom postupku prilikom donošenja osporenih presuda selektivno pristupili utvrđivanju stvarnog činjeničnog stanja i proizvoljnom tumačenju materijalnog prava. Apelant je istakao da je tokom cijelog postupka pred Sudom BiH isticao da protiv njega, iako je pokrenut postupak pred Komisijom za carinske prekršaje, nikada nije doneseno rješenje kojim se utvrđuje da je isti počinio, kao i da protiv njega nikada nije pokrenut krivični postupak kojim bi se utvrdilo da je on počinio krivično djelo u vezi sa radnjama koje predstavljaju povod za otkaz njegovog ugovora o radu. Slijedom navedenog, apelant, postavlja pitanje kako je moguće izreći disciplinsku mjeru prestanak radnog odnosa, pozivajući se pri tome da je neko počinio krivično djelo carinski prekršaj, a da nikada protiv tog lica nije donesena zakonita presuda, odnosno rješenje kojim se takvo što utvrđuje. Dalje, apelant smatra da je pogrešan stav Suda BiH u drugostepenom vijeću da je ovaj prigovor apelanta irelevantan, s obzirom da, kako to apelant navodi, prekršajna odgovornost se ne može utvrđivati u disciplinskom postupku, kao što je učinjeno u konkretnom predmetu. S tim u vezi, apelant je zaključio da su mu ovakvim pogrešnim stavovima i interpretacijama redovnih sudova povrijeđena ustavom zajamčena prava, te traži od Ustavnog suda da osporene presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. U konkretnom slučaju, apelant navodi da mu je osporenim odlukama Suda BiH, kojima se odlučivalo o zakonitosti upravnih akata (rješenja UIO), povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Dakle, radi se postupku koji se odnosi na radni spor, odnosno o predmetu građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na način na koji su upravni i sudski organi izvršili ocjenu činjenica i primijenili materijalno pravo, što je za ishod imalo prestanak radnog odnosa apelanta kod tuženog UIO, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović