Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3100/09 (K. V.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3100/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3100/09, rješavajući apelaciju Krstana Vučkovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krstana Vučkovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 031 od 22. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-000 656 od 13.

novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-55/04 od 16. decembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Krstan Vučkovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, a kog zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 031 od 22. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 656 od 13. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-55/04 od 16. decembra 2005. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj P-55/04 od 16. decembra 2005. godine utvrdio da je S.L. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) vlasnik sa ½ idealnog dijela stambenog objekta izgrađenog na zemljištu označenom kao k.č. broj 635/62, zk. uložak broj 8402 k.o. Banjaluka, te jedne garaže, kao i da je vlasnik ½ idealnog dijela predmetnog zemljišta a što je apelant dužan priznati. U obrazloženju presude je istaknuto da je među strankama bilo nesporno da su gradili kuću koja je predmet spora, da tužiteljica drži prizemlje, a apelant sprat kuće, da je tužiteljica dizala kredite za gradnju prizemlja, da joj je kao investitoru odobrena gradnja stambene porodične zgrade na sprat sa podrumom, da su u dvorištu kuće sagrađene dvije garaže od kojih svaka strana drži po jednu, te najzad da je predmetno zemljište kupljeno od oca kao poklon apelantu. Sporno među strankama je bilo da li tužiteljica može tražiti utvrđivanje prava vlasništva sa ½ idealnog dijela, jer je apelant tvrdio da je isključivi vlasnik tavana i obje garaže, kao i da tužiteljica ima pravo suvlasništva samo na prizemlju objekta, što umanjuje njen idealni dio u odnosu na ostali objekat, kao i zemljište na kom je sagrađen i čiji je isključivi vlasnik tuženi. Nakon što je saslušao na okolnosti gradnje kuće svjedoke koje su predložili i apelant i tužiteljica, te na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je, pored ostalog, konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o tavanu, a ne o potkrovlju kuće, te da tavan predstavlja zajedničku prostoriju koja služi za zajedničku upotrebu vlasnika stanova u kući, utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik predmetne kuće sa ½ dijela. Shodno navedenom, a u skladu sa članom 21. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) zaključeno je da je tužiteljica građenjem na tuđem zemljištu stekla pravo vlasništva na predmetnoj kući po sili zakona, a kao graditelj i savjestan vlasnik objekta ujedno je i vlasnik zemljišta na kojem je objekat sagrađen i koji služi redovnoj upotrebi, a shodno članu 24. stav 1. ZOSPO. Na temelju uviđaja na licu mjesta utvrđeno je da postoje dvije garaže, te da je odobrenje za njihovo građenje izdato na apelantovo ime. S obzirom na to da je na licu mjesta utvrđeno da se radi o dvije garaže odvojene zajedničkim zidom, da svaka od strana drži po jednu garažu, ocijenjeno je da je logično da pri zajedničkoj gradnji kuće graditelji zajednički grade i garaže. Najzad, kako je utvrđeno da je tužiteljica gradila zajedno sa apelantom porodičnu kuću na k.č. broj 635/62 neosnovanim je ocijenjen njen zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na k.č. broj 635/183 sa ½ dijela, jer u slučaju kada su formirane građevinske parcele, to suvlasnik objekta, prema Zakonu o građevinskom zemljištu, ima pravo suvlasništva na zemljištu na kom se nalazi objekat.

3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-000 656 od 13. novembra 2007. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu u kom je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik sa ½ idealnog dijela na zemljištu označenom kao k.č. broj 635/62 zk. uložak broj 8402 k.o. Banjaluka, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu presuda Osnovnog suda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da porodična kuća predstavlja imovinu stečenu u porodičnoj zajednici parničnih stranaka, pa da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva sa po ½ idealnog dijela na porodičnoj kući, shodno čl. 21. i 24. stav 1. ZOSPO. U vezi s tim je ukazano da iz izvedenih dokaza proizlazi da je među strankama postojao prećutni dogovor o zajedničkoj izgradnji kuće, jer su obje strane konkludentnim radnjama, tj. svojim radom i novčanim sredstvima, podizanjem kredita i uz pomoć prijatelja sagradili porodičnu kuću namijenjenu za potrebe obje strane. U prilog ovakvom zaključku ukazano je i na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke S.P., kojem stranke nisu prigovarale, a u kom je konstatovano da je kuća građena u dupleksu (prizemlje, sprat i potkrovlje) od čvrstog materijala sa posebnim ulazima. Shodno navedenom, namjera i volja stranaka da izgrade objekat popola ostvarena je kroz aktivnu ulogu u izgradnji dupleks kuće sa dva odvojena dijela koji svaki za sebe predstavlja zasebnu stambenu cjelinu, a kojoj gradnji se apelant nije protivio i nakon koje se svaka od strana uselila u svoj dio kuće. S obzirom na to da se radilo o sticanju prava vlasništva u porodičnoj zajednici, na veličinu suvlasničkih dijelova nema uticaja da li je neko pridonio izgradnji više, jer je u ovom slučaju presudna volja članova porodične zajednice koja je u konkretnom slučaju i ostvarena. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda kojim je tužiteljici utvrđeno pravo vlasništva na jednoj garaži. Činjenica da je apelant kao vlasnik, odnosno nosilac prava korištenja parcele na kojoj je kuća sagrađena bio upisan u zemljišne knjige, te da je odobrenje za izgradnju garaža ishodovao na svoje ime, po ocjeni Okružnog suda nema kapacitet na drugačije presuđenje u ovom dijelu spora, jer je tužiteljica na osnovu prava građenja kuće u porodičnoj zajednici stekla pravo vlasništva na jednoj garaži, kao pomoćnom objektu koji djeli sudbinu glavne stvari. Dalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu na kom je apelant upisan kao nosilac prava korištenja, te da, shodno članu 39. Zakona o građevinskom zemljištu, vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu potrebnom za njenu redovnu upotrebu, te imajući u vidu da prvostepeni sud nije utvrdio o kojim površinama zemljišta pod zgradom i za redovnu upotrebu zgrade se radi, Okružni sud je zaključio da nije mogao utvrditi i da je tužiteljica postala suvlasnik sa ½ idealnog djela zemljišta označenog kao k.č. broj 635/62 zk. uložak broj 8402 k.o. Banjaluka, pa je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 031 od 22. jula 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda u dijelu u kom je njegova žalba odbijena odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužiteljica, uz odobrenje i u dogovoru sa apelantom, građenjem na njegovom zemljištu stekla pravo suvlasništva na porodičnoj kući i garaži na osnovu čl. 21, 22. stav 1. i 24. stav 1. ZOSPO. U prilog ovom zaključku ukazano je da stambenu površinu sagrađene kuće stranke koriste popola već decenijama, da je potkrovlje po naravi tavan i time zajednički dio građevinskog objekta, te da svaka od stranaka decenijama koristi po jednu garažu, a što sve ukazuje da je postojala namjera i volja stranaka da sagrade kuću popola, da su o tome zajednički postigli i realizovali dogovor, pa da im zbog toga pripada po ½ suvlasničkog dijela tako sagrađenih objekata. Shodno navedenom, a imajući u vidu član 24. stav 1. ZOSPO, neosnovanim je ocijenjen apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi propustili ocijeniti prometnu vrijednost zemljišta na kojem je objekat sagrađen prilikom utvrđivanja suvlasničkog dijela tužiteljice, te s tim u vezi, ukazano da tužiteljičinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da se utvrdi suvlasništvo na zemljištu na kom je sagrađen objekat još uvijek nije pravosnažno odlučeno. U vezi sa apelantovim prigovorom kojim je osporavao utvrđenje nižestepenih sudova da tužiteljici pripada pravo vlasništva na jednoj garaži, ukazano je da se pravo vlasništva na dvorišnom objektu koji pripada porodičnoj kući ne može sticati odvojeno od prava vlasništva na kuću.

5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je svojim novčanim sredstvima izgradio sporedne objekte za koje je odobrenje za građenje izdato na njegovo ime, da ih je koristio za svoje potrebe, odnosno da ih tužiteljica nije koristila. Dalje, apelant tvrdi da su sudovi propustili ocijeniti da su regulacionim planom na ovoj parceli (k.č.broj 635/62) predviđene dvije građevinske parcele, te da nisu utvrdili koja je površina građevinskog zemljišta potrebna za redovnu upotrebu porodične stambene zgrade, te najzad da ovo zemljište predstavlja njegovu svojinu, a kod ugovaranja izgradnje objekta unosi se i vrijednost građevinskog zemljišta, pa zbog toga ne može biti isti suvlasnički odnos kada je različit doprinos u izgradnji objekta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3100/09 (K. V.) | Sudska praksa | Aktio