Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3118/09 (H. Š.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3118/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3118/09, rješavajući apelaciju Hilme Šabanije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hilme Šabanije podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
08-003822 od 10. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu-Zemljišnoknjižni ured broj 065-0-DN II-08-7561 od 16. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hilmo Šabanija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Aida Mulić, advokat iz Ilidže, podnio je 6. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-003822 od 10. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu - Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-DN II-08-7561 od 16. maja 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0 DN II-08-7561 od 16. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-003822 od 10. juna 2009. godine, odbijen je apelantov prijedlog za stjecanje prava vlasništva na parceli broj 93/11 i određena je zabilježba odbijenog prijedloga. Istim rješenjem, na osnovu ranijeg Rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-
06-003033 od 11. februara 2008. godine, u el. zk. ul. broj 3760 k.o. Donji Butmir određeno je brisanje upisa u koloni upis B lista pod B2-uknjižba prava vlasništva na kuću u AII listi na parceli broj 93/11 u apelantovu korist sa 1/1, uspostava ranijeg upisa (uknjižba prava vlasništva na kuću u AII listu na parceli broj 93/11 u korist Đure Lukića, sina Voje iz Ilidže sa 1/1 i brisanje upisa pod B4-zabilježbe podnesene žalbe na DN 11285/04.
3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je apelant 29. oktobra 2004. godine podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama Đure Lukića i da je Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda DN broj 11285/04 od 9. decembra 2004. godine dozvoljena uknjižba prava vlasništva na stambenoj zgradi sagrađenoj na parceli broj 93/11, upisanoj kao zk. tijelo II dosadašnjeg vlasnika Đure Lukića u apelantovu korist sa dijelom 1/1, a na osnovu zaključenog kupoprodajnog Ugovora između prodavca Đure Lukića (u daljnjem tekstu: prodavac) i apelanta kao kupca od 3. novembra 2003. godine, ovjerenog kod Općinskog suda pod brojem Ov. I broj 15254/03 3. novembra 2003. godine i OV. I broj 15561/03 od 11. novembra 2003. godine. Općinski sud je, dalje, utvrdio da su protiv navedenog rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Dragan i Milan Lukić iz Ilidže izjavili žalbu 17. marta 2005. godine zavedenu pod DN brojem 2344/05. Rješavajući o žalbi imenovanih, Kantonalni sud je 11. februara 2008. godine Rješenjem broj 009-Gž-06-003033 njihovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje Zemljišnoknjižnog ureda od 9. decembra 2004. godine kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva na parceli broj 93/11 u zk. ul. broj 2368 (el. zk. ul. broj 3760) k.o. Donji Butmir u apelantovu korist sa dijelom 1/1 ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je, rješavajući u ponovnom postupku, nakon izvršenog uvida u dokumentaciju, spisa predmeta DN broj 11285/2004 od 29. oktobra 2004. godine, utvrdio da je apelant kao kupac podnio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog sa prodavcem 3. novembra 2003. godine, a uvidom u apelantov zahtjev utvrđeno je da je apelant tom sudu podnio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na parceli broj 92/11, a da je članom 1. kupoprodajnog ugovora definisano da je poslovni objekat sagrađen na parceli 93/11 i da je ova parcela predmet kupoprodaje kao stambeno poslovni objekat. Takođe, uvidom u zk. ul. broj 3760 k.o. Donji Butmir Općinski sud je utvrdio da je na parceli broj 93/11 upisana stambena zgrada, a ne stambeno-poslovni objekat, te da je prodavac klauzulom intabulandi navedenog ugovora apelantu dao saglasnost da ima pravo izvršiti sve neophodne pravne radnje radi prevođenja i uknjižbe zemljišta, predmetne parcele, na svoje ime, a da nije data saglasnost za prevođenje prava vlasništva na stambeno-poslovnom objektu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, ocjenjujući prvostepeno rješenje u okviru navoda žalbe, odlučio da je apelantova žalba neosnovana. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se odredbe kupoprodajnog ugovora ne slažu sa stanjem u zemljišnim knjigama, jer je predmet navedenog ugovora prodaja, odnosno kupovina stambeno-poslovnog objekta sagrađenog na parceli 93/11, a da se zahtjev apelanta kao kupca odnosi na upis prava vlasništva na parceli 92/11 na kojoj je u zemljišnim knjigama uknjižena stambena zgrada, a ne stambeno-poslovni objekat, pa je, stoga, zaključio da je apelantova žalba neosnovana, da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom odredbe člana
43. Zakona o zemljišnim knjigama odlučio kao u izreci presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, te Zakona o zemljišnim knjigama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je već bio uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, te da je Općinski sud pogrešno postupio kada je uvažio žalbu lica koja, kako navodi, „po zakonu nisu pozvana da učestvuju u predmetnom postupku upisa u zemljišne knjige, tj. da su u postupku upisa u zemljišne knjige jedine ovlaštene osobe za izjavljivanje žalbe mogli biti apelant kao predlagač i zemljišnoknjižni prethodnik“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović