Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3124/09 (I. A.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3124/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3124/09, rješavajući apelaciju Ismeta Alijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Alijagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž- 1037/04 od 7. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj P. 1066/03 od 27. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 5. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni suda) broj Gž-1037/04 od 7. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 1066/03 od 27. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P. 1066/03 od 27. oktobra 2004. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev pa je obavezana tužena DD za osiguranja «Una-Sana» Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete pričinjene 30. maja 2001. godine na vozilu marke «Honda» isplati iznos od 910,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. decembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Također, tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 384,86 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom drugim izreke presude apelantu je odbijen dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude je navedeno da je u tužbi podnesenoj Općinskom sudu apelant istakao da je 30. maja 2001. godine došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali apelant i K. D. koja je osiguranik tužene. Za navedenu saobraćajnu nezgodu pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda za prekršaje Bihać broj P: 5024/01 od 14. maja 2003. godine proglašen je krivim apelant, iako je on smatrao da je isključivi krivac za predmetnu saobraćajnu nezgodu osiguranik tužene K. D. U dokaznom postupku Općinski sud je saslušao apelanta kao parničnu stranku, zatim svjedoka O. R. i vještaka M. S., izvršio uviđaj na licu mjesta 12. maja 2004. godine, pročitao nalaz i mišljenje vještaka M. S. od 30. maja 2004. godine i dopunu nalaza i mišljenja od 15. septembra 2004. godine i pročitao spis Općinskog suda za prekršaje Bihać. Po ocjeni Općinskog suda, sporno je među parničnim strankama to da li postoji i odgovornost osiguranika tužene za navedenu saobraćajnu nezgodu, uz nesporno utvrđenu apelantovu odgovornost, s obzirom na to da je, kako je naveo Općinski sud, građanskopravna odgovornost složenija od krivičnopravne i prekršajnopravne odgovornosti. Nakon utvrđivanja činjenica spornog predmeta i provođenja dokaza, Općinski sud je konstatirao da u konkretnom slučaju postoji, u smislu člana 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), podijeljena odgovornost učesnika predmetne saobraćajne nezgode, ali je doprinos apelanta kao jednog od učesnika predmetne saobraćajne nezgode, po mišljenju Općinskog suda, znatno veći (izraženo u procentima) od doprinosa osiguranika tužene. Po ocjeni Općinskog suda, apelant u konkretnoj saobraćajnoj situaciji nije postupio u smislu člana 50. stav 4. Zakona o osnovana sigurnosti saobraćaja na putevima («Službeni glasnik USK» broj 4/97) kojim je propisano da vozač koji ulazi sa vozilom na put koji je saobraćajnim znakom označen kao put s prvenstvom prolaza je dužan propustiti sva vozila koja se kreću tim putem. Međutim, apelant je u konkretnoj situaciji, po mišljenu vještaka, a i Općinskog suda, kasno uočio vozilo osiguranika tužene koje je dolazilo sa desne strane jer, i pored toga što postoji značajna smanjenost preglednosti kolovoza iz smjera kretanja apelantovog vozila, i to maksimalno do 40 metara, apelant je uočavanjem vozila osiguranika tužene na toj udaljenosti mogao preći raskrsnicu bez kontakta. U pogledu doprinosa osiguranika tužene, Općinski sud je utvrdio da on proizlazi iz člana 46. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima kojim je propisano da se vozač ne smije kretati većom brzinom od brzine dopuštene postavljenim saobraćajnim znakom. Kako se osiguranik tužene kretao po nalazu vještaka brzinom od 48 km/h, to je Općinski sud mišljenja da postoji i doprinos osiguranika tužene u utvrđenom procentu za nastanak navedene saobraćajne nezgode, jer je osiguranik tužene postupao i protivno članu 45. spomenutog Zakona koji propisuje da je vozač dužan prilagoditi brzinu osobinama i stanju puta tako da vozilo može pravovremeno da zaustavi pred svakom preprekom. Konačno, Općinski sud je visinu oštećenja na apelantovom vozilu utvrdio vještačenjem vještaka M. S. koji je ustanovio da je ukupna vrijednost opravke vozila prema dijelovima za zamjenu u Bosni i Hercegovini 2.618,40 KM, odnosno 3.036,40 KM u inostranstvu, zbog veće cijene sata rada. Budući da je Bosna i Hercegovina potpisnica Haške konvencije o štetama sa elementom inostranosti, šteta se, u smislu člana 3. navedene Konvencije, utvrđuje prema cijenama u mjestu nastanka štete na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kako je Općinski sud u postupku izrazio stav da je doprinos osiguranika tužene nastanku saobraćajne nezgode 30%, dosudio je apelantu iznos od 910,91 KM, što predstavlja 30% od ukupne vrijednosti od opravke vozila u Bosni i Hercegovini koja, po vještaku M. S., iznosi 2.618,40 KM. Na dosuđeni iznos Općinski sud je apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu i to od dana podnošenja tužbe, a ne kako je apelant tražio od dana nastupanja štetnog događaja, s obzirom na to da je visina naknade određena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke u smislu člana 189. ZOO-a.
3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1037/04 od 7. augusta 2009. godine, koju je apelant primio 1. septembra 2009. godine, žalba tužene je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a u ostalom dijelu žalba tužene je odbačena. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe za punomoćnika u iznosu od 450,00 KM kao neosnovan. Kantonalni sud je, kako je navedeno u presudi, ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, pa je odlučio kao u izreci. Kako je naveo Kantonalni sud, zaključak prvostepenog suda o postojanju podijeljene odgovornosti na strani osiguranika tužene je pogrešan. Po ocjeni Kantonalnog suda, vožnja osiguranika tužene preko dopuštene brzine jeste prekršaj, međutim, apelant nije dokazao da između takve vožnje i nastale štete postoji uzročna veza, jer bi do štete došlo sve i da se vozilo osiguranika tužene koje se kretalo na ulici s pravom prvenstva kretalo dopuštenom brzinom od 40 km/h. Bez obzira na to što je osiguranik tužene vozio brzinom većom od dopuštene, Kantonalni sud je utvrdio da nema njegovog doprinosa nastanku štete, jer bi do štete odnosno udesa došlo sve i da je to lice vozilo dopuštenom brzinom. Po mišljenju Kantonalnog suda, vještak saobraćajne struke je u svom nalazu i mišljenju bio jasan kada je iznio tvrdnju, a što je prihvatio i prvostepeni sud, da bi nezgoda bila izbjegnuta u slučaju da je osiguranik tužene vozio brzinom od 30 km/h. Stoga, prema stanovištu Kantonalnog suda, nema doprinosa osiguranika tužene nastanku štete, a onda nema mjesta ni primjeni odredbe iz člana 192. ZOO-a. Suprotno navodima žalbe tužene, na pripremnom ročištu održanom 31. marta 2004. godine apelantov punomoćnik je predložio saobraćajno vještačenje na okolnosti nastanka saobraćajne nezgode, kao i visine štete. Stoga, prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, suprotno žalbenim navodima tužene, nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 148. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH) u smislu da je mimo apelantovog prijedloga odredio predmet i obim vještačenja. Kako je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje u dosuđujućem dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, a žalba tužene osnovano ukazuje na taj propust prvostepenog suda, Kantonalni sud je žalbu tužene u tom dijelu uvažio na način da je prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4. ZPPFBiH. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je tužena žalbom pobijala prvostepenu presudu u cijelosti, ali je ocijenio da tužena nema pravnog interesa za pobijanje presude u odbijajućem dijelu, zbog čega je njenu žalbu u tom dijelu ocijenio nedopuštenom, pa ju je odbacio primjenom člana 225. ZPPFBiH. Budući da nema doprinosa osiguranika tužene nastanku štete, apelantova žalba kojom se pobija odbijajući dio prvostepene presude nije, kako je zaključio Kantonalni sud, osnovana. S obzirom na to da ne stoje razlozi te žalbe, niti razlozi na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio u skladu sa članom 226. ZPPFBiH.
4. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Činjenična i pravna utvrđenja Kantonalnog i Općinskog suda su međusobno podudarna, s tim što je na ovakvo identično utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud odlučio da nema doprinosa osiguranika tužene nastanku saobraćajne nezgode. Apelant smatra da je zaključak prvostepenog suda o postojanju podijeljene odgovornosti na strani osiguranika tužene pogrešan jer je pri činjeničnom stanju iz prvostepenog postupka utvrđeno da bi nezgoda bila izbjegnuta samo da je vozač osiguranik tužene vozio brzinom ne većom od 30 km/h, te da nije od utjecaja to što se vozio nedopuštenom brzinom od 48 km/h. Iz provedenog dokaznog postupka, kao i iz nalaza vještaka koji je u cijelosti prihvaćen odlukama sudova, utvrđeno je da vozač osiguranika tužene nije niti pokušao zaustaviti vozilo, niti izbjeći vozilo tužitelja na kolovozu širokom 6 metara, već je zbog neobraćanja pažnje na stanje na kolovozu udario u apelantov automobil koji je na kolovozu bio zaustavljen iz krajnje nužde zbog propuštanja pješaka. Nižestepeni sudovi su, po apelantovoj ocjeni, potpuno zanemarili materijalni propis o saobraćaju kojim je propisano da je vozač dužan vožnju prilagoditi stanju i prilikama na cesti, tako da je bez osnova utvrđenje suda da se nezgoda mogla izbjeći kretanjem brzinom ne većom od 30 km/h iako se u konkretnom slučaju vozač osiguranika tužene kretao i nedopuštenom brzinom. Tumačenje materijalnog propisa, odnosno Zakona o sigurnosti saobraćaja u okviru nižestepenih sudova izostalo je u cijelosti, a što je, po apelantovom mišljenju, utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke, a prije toga na sasvim proizvoljnu i nezakonitu ocjenu dokaza provedenih u toku postupka, te na kraju i stavljanjem u podređen položaj apelanta prema drugom učesniku nezgode, čime je na kraju apelantovo pravo na pravično suđenje i izostalo. Apelant predlaže Ustavnom sudu da ovakvu apelaciju zasnovanu na zakonu uvaži, nižestepene presude Općinskog i Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovan postupak u kojem će se činjenice navedene u apelaciji pravilno utvrditi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, dali ocjenu provedenih dokaza, kao i da je Kantonalni sud dao razloge za zaključak da vožnja osiguranika tužene preko dopuštene brzine jeste prekršaj, međutim, da apelant nije dokazao da između takve vožnje i nastale štete postoji uzročna veza, zbog čega je u konačnici apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović