Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3245/09 (M. M.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3245/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3245/09, rješavajući apelaciju Mladena Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Mihaljevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
08-000375 od 3. augusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 19. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-000375 od 3. augusta 2009. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate neisplaćenih plaća i regresa za godišnji odmor. U tužbi je naveo da je bio u radnom odnosu kod tužene, da je svoje obaveze uredno izmirivao, ali da tužena svoje obaveze prema njemu nije uredno izmirivala, pa traži da se tužena obaveže da mu na ime neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine isplati iznos od po 779 KM, iznos od 1.428,64 KM na ime regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu sa zakonskim zateznim kamatama koje na plaće teku od 5. marta 2001. godine, odnosno 5. aprila 2001. godine, a na neisplaćene regrese počev od 1. aprila 2001. godine u kojoj je godišnji odmor korišten.
3. Općinski sud je Presudom broj Pr-2381/2005 od 2. novembra 2007. godine obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine isplati iznos od po 779 KM ili ukupno 1.558 KM, na ime regresa za 2000. godinu iznos od 408,44 KM, na ime regresa za 2001. godinu iznos od 620,20 KM i na ime regresa za 2002. godinu iznos od 400 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. oktobra 2005. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio angažovan u Vojsci FBiH i da mu tužena nije isplatila plaće za januar i februar 2001. godine u iznosu od 779 KM i regres za 2000. godinu u iznosu od 408,44 KM, za 2001. godinu u iznosu od 620,20 KM i za 2002. godinu u iznosu od 400 KM. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je, na temelju člana 73. Zakona o radu a u vezi sa čl. 164. i 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98), donio odluku kao u izreci presude. Takođe, ovaj sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na kamate na neisplaćene plaće i regres na osnovu člana 279. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) počev od dana podnošenja tužbe, pa je ostatak tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-08-000375 od 3. augusta 2009. godine žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je osnovan prigovor tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Tužena je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovano istakla prigovor zastare potraživanja, budući da je apelant tužbenim zahtjevom zatražio isplatu plaća za januar i februar 2001. godine i regres za period od 2000. do 2002. godine, a tužbu sudu podnio je 5. oktobra 2005. godine, dakle, nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine. Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjh obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04) dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine predviđeni su kao opće obaveze kojima su obuhvaćene i obaveze na ime plaća i dodataka Federalnog ministarstva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO. Pošto je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti apelantovih predmetnih potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
5. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je tužena svojim aktima priznala dug i time prekinula zastaru potraživanja. Prema apelantovoj tvrdnji, zastara je prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Prema apelantovim navodima, postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda nije bio pravičan zato što su zakoni proizvoljno primijenjeni, jer dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni a, osim toga, odstupljeno je od uobičajene prakse sudova povodom pitanja primjene instituta zastarjelosti. Dakle, apelant smatra da je donošenjem navedenog zakona tužena prihvatila da isplati opšte obaveze dugova Federacije nastale u periodu od 1. aprila 1996. godine pa do 31. decembra 2002. godine, što je, kako navodi, izraženo na nesumnjiv način, te da se samim tim odrekla zastare.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje. U navedenoj odluci, u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo iz kojeg razloga je utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Osim toga, vezano za apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović