Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3318/09 (S. S.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3318/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 3318/09, rješavajući apelaciju Stjepana Sesara, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Sesara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63-0-P-002253-09-Gž od 18. rujna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63-0-P-002253-96-P od 18. veljače 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Sesar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 22. listopada 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63-0-P-002253-09-Gž od 18. rujna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63-0-P-

002253-96-P od 18. veljače 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 63-0-P-002253-96-P od 18. veljače 2009. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu „Croatia-osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati iznos od 3.003,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. kolovoza 1994. godine pa do isplate, te troškove parničnog postupka u roku od 30 dana.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na glavnoj raspravi proveo dokaze saslušanjem apelanta, svjedoka i vještaka prometne i strojarske struke, uvidom u pismene nalaze spomenutih vještaka, te uvidom u zapisnik o očevidu prometne nezgode i fotodokumentaciju. Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je tuženi pasivno legitimiran za naknadu štete, čija se odgovornost temelji na krivnji vozača vozila marke BMW koje nije bilo osigurano od automobilske odgovornosti, kao niti visina naknade štete, ali da je sporno koji od vozača je skrivio prometnu nezgodu. Naime, Općinski sud je na temelju zapisnika policije o očevidu prometne nezgode utvrdio da se prometna nezgoda, u kojoj su sudjelovali apelantovo vozilo marke „Mercedes“ i vozilo marke BMW kojim je upravljao I. J., dogodila u Livnu 4. kolovoza 1994. godine u noćnim uvjetima vožnje, na raskrižju ulica Dinarina i Gimnazijska, koje nije regulirano svjetlosnom prometnom signalizacijom, te da se sami sudar dogodio na lijevoj kolničkoj traci ulice Dinarina, pri čemu je automobil marke BMW udario lijevom bočnom stranom, a apelantov automobil prednjom lijevom stranom. U vezi sa ovim okolnostima, Općinski sud je saslušao vještaka prometne struke koji je u svom ranije pripremljenom pismenom nalazu naveo da je vozač BMW-a, koji se kretao ulicom Dinarina u pravcu Gagića ulice, dolaskom na raskrižje sa Gimnazijskom ulicom otpočeo zaobilaženje šahta na sredini ulice sa lijeve strane, krećući se brzinom od 35km/sat, te da je do sudara sa apelantovim vozilom došlo na lijevoj kolničkoj traci ulice Dinarina, gledano iz pravca kretanja BMW-a, pri čemu je ostvaren primarni kontakt vozila prednjom lijevom stranom BMW-a sa prednjom lijevom stranom apelantovog vozila, a nakon toga je vozilo BMW udarilo lijevim vratima i zadnjim lijevim blatobranom u prednji lijevi dio apelantovog vozila koje se u fazi kontakta nalazilo ukošeno prednjim dijelom udesno. Osim toga, Općinski sud je istakao da je u nalazu spomenutog vještaka navedeno da je parkirano vozilo u Gimnazijskoj ulici smanjilo preglednost obojici vozača, te da se u konkretnom slučaju nije moglo primijeniti pravilo „desne strane“ za prednost prolaska kroz raskrižje jer apelant svojim vozilom skrećući udesno ne ugrožava vozila koja se kreću ulicom Dinarina desnom kolničkom trakom. Općinski sud je, također, naveo da je vještak prometne struke, ogovarajući na pitanja i primjedbe apelantovog punomoćnika i punomoćnika tuženog o samim okolnostima nastanka predmetne prometne nezgode, potvrdio da se prema oštećenjima vozila može izvesti logičan zaključak da je apelantovo vozilo ušlo u putanju kretanja BMW-a. Dalje, Općinski sud je istakao da, analizirajući nalaz vještaka i dovodeći ga u vezu sa zapisnikom policije o očevidu prometne nezgode, ne može prihvatiti obrazloženje vještaka u pogledu toga da je tehnički moguće da su se predmetna vozila primarno, tj. prvi put sudarila prednjim lijevim stranama, a kasnije da je BMW ostvario kontakt prednjim lijevim vratima i zadnjim blatobranom sa prednjim lijevim dijelom apelantovog vozila, jer je prema skici mjesta nezgode BMW u momentu sudara prednjim lijevim dijelom prošao apelantovo vozilo, na što upućuje i položaj BMW-a nakon kontakta koji se nastavio kretati pravolinijski. Općinski sud je zaključio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da se apelantovo vozilo na raskrižju počelo uključivati udesno na ulici Dinarina i sudarilo se sa BMW-om koji se kretao na lijevoj kolničkoj traci. Pored toga, Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantov iskaz da je kratko stao na raskrižju prije uključivanja udesno u ulicu Dinarina, jer da je zaista stao mogao je na udaljenosti od 10 metara vidjeti vozilo BMW koje se kretalo lijevom stranom te ulice, a i prema oštećenju na apelantovom vozilu koje je vidljivo na temelju fotografija tuženog, očito je da apelant nije niti došao do raskrižja nego se počeo uključivati udesno na ulicu Dinarina kad je prešao vozilom sa desne u lijevu kolničku traku kojom se iz suprotnog smjera kretalo vozilo BMW. Općinski sud je naveo i da razlog prelaska vozila BMW sa desne na lijevu kolničku traku može i ne mora biti postojanje šahta na sredini kolnika, jer to nije ni bitno, budući da je vozilo BMW zauzelo lijevu kolničku traku prije nego što se apelant svojim vozilom počeo uključivati u istu kolničku traku, te da to potvrđuje i nalaz vještaka prometne struke. Na koncu, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetnu prometnu nezgodu skrivio apelant a ne vozač BMW-a, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen sukladno članku 178. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima, kojim je propisano da (1) u slučaju nezgode izazvane motornim vozilima u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivicom jednog vlasnika, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivice.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 63-0-P-002253-09-Gž od 18. rujna 2009. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba koju je izjavio protiv Presude Općinskog suda broj 63-0-P-

002253-96-P od 18. veljače 2009. godine i pobijana presuda je potvrđena u cijelosti.

5. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza točno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravne zaključke koji su utemeljeni na zakonu, te da u potpunosti prihvaća razloge za odlučivanje koje je dao prvostupanjski sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza u konkretnom predmetu nedvojbeno proizlazi da je isključivi krivac za nastanak predmetne prometne nezgode apelant jer je počeo radnju uključivanja svojim vozilom na desnu kolničku traku u ulici Dinarina kojom se već, u suprotnom smjeru, kretalo vozilo BMW, a da se apelant nije uvjerio da tu radnju može izvesti sigurno u odnosu na ostale sudionike u prometu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su točni apelantovi žalbeni navodi da je vještak prometne struke stručna osoba za davanje nalaza i mišljenja u pogledu okolnosti pod kojim je nastala prometna nezgoda, ali se mora imati u vidu da je sud ovlašten ocijeniti sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, pa tako i nalaz i mišljenje vještaka, u vezi sa čim je prvostupanjski sud dao valjano obrazloženje.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europske konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o parničnom postupku, kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u okviru redovitih sudova. Apelant je istakao da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda u tome što je sud sve vrijeme posvetio postupanju apelanta i njegovog vozila tražeći i nalazeći samo na njegovoj strani uzrok nastanka nezgode, a da nije, s druge strane, kod tuženog našao niti jedan propust. Apelant je ukazao na to da je nalaz i mišljenje vještaka prometne struke potpuno u suprotnosti sa zaključcima suda iako je vještak najmjerodavniji dati nalaz i mišljenje, te da izvođenje zaključaka suda koji su dati mimo nalaza i mišljenja vještaka predstavlja bitnu povredu odredaba postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3318/09 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio