Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-343/09 (A. B.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-343/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 343/09, rješavajući apelaciju Aide Bogdan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Bogdan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 662 od 12. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Bogdan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 662 od 12. novembra 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs – 112/96 od 11. maja 1999. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Ž-135/99 od 14. decembra 1999. godine, odbačena je kao nedopuštena apelanticina tužba podnesena protiv Privredne komore Regije Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) u predmetu rješavanja njenog radnopravnog statusa.
3. Apelantica je 3. jula 2000. godine protiv navedenih rješenja podnijela prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom). Budući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila je mandat da odluči o predmetima podnesenim Domu. U skladu s tim, Komisija je 7. juna 2006. godine usvojila Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/3921, Aida Bogdan protiv Republike Srpske. Navedenom odlukom je u zaključku pod tačkom 3. odlučeno da je apelantici u postupku za uspostavu radnopravnog statusa prekršeno njeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tačkom 5. zaključka navedene odluke naređeno je da Okružni sud hitno, a najkasnije u roku od četiri mjeseca od dana prijema ove odluke, preduzme sve neophodne korake i donese odluku u meritumu tužbenog zahtjeva apelantice «u slučaju da takav zahtjev apelantica podnese».
4. Kancelarija pravnog predstavnika Vlade Republike Srpske je 7. augusta 2006. godine Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) dostavila predmetnu odluku Komisije.
5. Apelantica je 6. decembra 2006. godine Okružnom sudu dostavila podnesak sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i to da se utvrdi da je nezakonito rješenje tužene od 15. aprila 1993. godine kojim je apelantici prestao radni odnos kod tužene, te da se obaveže tužena da apelantici na ime izgubljene zarade u periodu od 15. aprila 1993. godine kao dana prestanka radnog odnosa pa do 20. juna 2002. godine kao dana njenog novog zaposlenja isplati iznos od 62.032,00 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.
6. Postupajući u skladu sa navedenom odlukom Komisije, Okružni sud je zakazao, a potom i održao ročišta za glavnu raspravu i to 25. januara, 26. februara i 23. marta 2007. godine kada je i zaključio glavnu raspravu.
7. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-06-000 825 od 23. marta 2007. godine kojom je prvo utvrdio da je Odlukom Komisije broj CH/00/3921 od 7. juna 2006. godine stavljeno van snage Rješenje tog suda broj Ž-135/99 od 14. decembra 1999. godine, te je u postupku izvršavanja ove odluke Komisije djelimično uvažio apelanticinu žalbu podnesenu protiv Rješenja Osnovnog suda broj Rs – 112/96 od 11. maja 1999. godine i preinačio navedeno rješenje tako što je utvrdio da je Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici broj 01-456/93 od 15. aprila 1993. godine nezakonito, te je obavezao tuženu da apelantici na ime izgubljene zarade za period od 15. aprila 1993. godine do 20. jula 1994. godine isplati iznos od 629,00 KM sa zakonskom kamatom kako je precizirano u st. 2-16. izreke presude. Apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu izgubljene zarade preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude (saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke i svjedoka, čitanjem materijalnih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke) utvrđeno da je apelantica kao zaposlenik tužene 1. jula 1992. godine upućena na čekanje posla. Također je nesporno utvrđeno da je Rješenjem tužene broj 01-456/93 od 15. aprila 1993. godine apelantici prestao radni odnos kod tužene. Okružni sud je obrazložio da je u vrijeme kada je doneseno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-456/93 od 15. aprila 1993. godine bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOPRO), te da se navedeni zakon kao mjerodavan propis primjenjuje i u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na to da je odredbom člana 21. stav 2. ZOPRO-a propisano: «Radniku kome nije obezbijeđeno jedno od prava iz stava 1. navedenog člana (pravo na rad u drugoj radnoj organizaciji, pravo na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, pravo na dokup staža, pravo na otpremninu i druga prava u skladu sa zakonom) ima pravo na novčanu naknadu najmanje u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uslovi za ostvarivanje tog prava, a najduže dvije godine». Okružni sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 75. stav 2. tačka 8. ovog zakona propisano da istekom roka od dvije godine radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti, računajući od dana upućivanja na čekanje posla.
9. Budući da je apelantica u konkretnom slučaju upućena na čekanje 20. jula 1992. godine, a da joj je rješenjem tužene od 15. aprila 1993. godine prestao radni odnos, Okružni sud je zaključio da apelantica, u smislu odredbe člana 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO-a, nije bila na čekanju posla dvije godine prije nego što je tužena donijela rješenje o prestanku radnog odnosa od 15. aprila 1993. godine. Naime, Okružni sud je, pozivajući se na odredbu člana 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO-a, istakao da je tužena apelantici, koja je bila na čekanju posla i kojoj nije bilo osigurano ni jedno od prava iz stava 1. navedenog člana (pravo na rad u drugoj radnoj organizaciji, pravo na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, pravo na dokup staža, pravo na otpremninu i druga prava u skladu sa zakonom), mogla donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa tek po isteku dvije godine od dana upućivanja na čekanje (20. juli 1992. godine), a to je, prema mišljenju Okružnog suda, 20. juli 1994. godine. Stoga, Okružni sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici od 15. aprila 1993. godine nezakonito budući da nije doneseno istekom dvije godine računajući od dana kada je apelantica upućena na čekanje (20. juli 1992. godine) kako je propisano odredbom člana 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO-a.
10. Okružni sud je obrazložio da je apelantica u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade precizirala svoj zahtjev u smislu da potražuje iznos od 62.032,00 KM, a koji se odnosi na izgubljene plaće za period od 15. aprila 1993. godine do 20. juna 2002. godine kada je zasnovala novi radni odnos. Okružni sud je naveo da je na okolnost visine izgubljene zarade, na apelanticin prijedlog, proveo dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke koji je u svom nalazu i mišljenju istakao da bi apelantica za sporni period kod tužene ostvarila plaću u ukupnom iznosu od 62.032,00 KM. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je apelantica rješenjem tužene od 20. jula 1992. godine upućena na čekanje, a budući da je navedeno rješenje pravosnažno, te da je apelantici u smislu odredbe člana 75. stav 2. ZOPRO-a trebao prestati radni odnos 20. jula 1994. godine, Okružni sud je zaključio da je tužena obavezna isplatiti apelantici naknadu na ime izgubljenih plaća za period od 15. marta 1993. godine do 20. jula 1994. godine, a koji prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke predstavlja iznos od 629,00 KM sa zakonskom kamatom, kako je precizirano u st. 2-16. izreke presude.
11. Apelantica je izjavila reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 825 od 23. marta 2007. godine u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade u periodu od 20. jula 1994. godine do 20. juna 2002. godine.
12. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 662 od 12. novembra 2008. godine kojom je reviziju odbio i presudu Okružnog suda u osporenom dijelu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantica revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade u periodu od 20. jula 1994. godine do 20. juna 2002. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je, nakon što je ispitao drugostepenu odluku u granicama revizionih navoda, a imajući u vidu stanje spisa, došao do zaključka da je drugostepena presuda u odbijajućem dijelu pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je apelantica rješenjem tužene, a koje je postalo pravomoćno, upućena na čekanje posla 20. jula 1992. godine. Vrhovni sud je ukazao da apelantici, u smislu odredbe člana 21. stav 2. ZOPRO-a, pripada pravo na novčanu naknadu u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uvjeti za ostvarivanje jednog od prava predviđenih stavom 1. tog člana, a najduže dvije godine, te je, s tim u vezi, zaključio da je rok od dvije godine počeo teći od 20. jula 1992. godine kada je apelantica upućena na čekanje posla. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu novčane naknade osnovan samo u periodu od prestanka radnog odnosa, dakle 15. aprila 1993. godine do 20. jula 1994. godine, jer je u smislu odredbe člana 21. stav 2. ZOPRO-a, 20. jula 1994. godine protekao rok od dvije godine nakon upućivanja apelantice na čekanje posla (20. juli 1992. godine). Naime, Vrhovni sud je istakao da trajanje prava na novčanu naknadu za vrijeme čekanja posla ne može biti duže od dvije godine, kako je propisano odredbom člana 21. stav 2. ZOPRO-a. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu izgubljene zarade u periodu od 20. jula 1994. godine do 20. juna 2002. godine neosnovan.
13. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zaštitu od diskriminacije koje je zaštićeno članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija) u vezi sa uživanjem prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što smatra da je Vrhovni sud, protivno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), propustio da savjesno i brižljivo izvrši ocjenu provedenih dokaza, što je opet, prema njenom mišljenju, imalo za posljedicu pogrešnu primjenu člana 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO-a pri donošenju rješenja o čekanju posla. Također, apelantica je istakla da je Vrhovni sud morao jasno i opredijeljeno obrazložiti zbog čega je tužena svojim Rješenjem broj od I-1, 1-216/92 od 20. jula 1992. godine uputila apelanticu na čekanje, a na radu je zadržana osoba sa manje radnog staža, srpske nacionalnosti. Naime, apelantica je istakla da je osnov donošenja navedenog rješenja «Odluka Kriznog štaba AR Krajine broj 03-531/92 od 22. juna 1992. godine» jer, prema njenom mišljenju, «izvršavajući navedenu odluku, tužena je donijela rješenje o čekanju svjesno vršeći diskriminaciju zbog nacionalne pripadnosti apelantice, uskraćujući joj pravo na rad i prava iz radnog odnosa».
14. Apelantica, također, smatra da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je, prema njenom mišljenju, sudski spor (od podnošenja tužbe 22. augusta 1996. godine do uručenja revizione odluke 23. decembra 2008. godine) nerazumno dugo trajao. Stoga, apelantica potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je, imajući u vidu dužinu trajanja sudskog postupka (od podnošenja tužbe 22. augusta 1996. godine do uručenja revizione odluke 23. decembra 2008. godine) povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Odlukom Komisije broj CH/00/3921 od 7. juna 2006. godine utvrđena povreda apelanticnog prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku za uspostavu radnopravnog statusa. Slijedom toga, naloženo je nadležnim sudovima da u određenom roku donesu konačnu i pravosnažnu odluku u meritumu apelanticinog tužbenog zahtjeva «u slučaju da takav zahtjev podnese». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju relevantan period koji se uzima u obzir pri ocjeni dužine postupka period od 6. decembra 2006. godine kada je apelantica postupajući u skladu sa odlukom Komisije od 7. juna 2006. godine Okružnom sudu dostavila podnesak sa konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom. Naime, u odnosu na redovne sudove predmetni parnični postupak bio je okončan još 1999. godine donošenjem Rješenja Okružnog suda broj Ž-135/99 od 14. decembra 1999. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelanticina žalba protiv rješenja Osnovnog suda (o odbacivanju apelanticine tužbe). Stoga je za redovne sudove predmetni postupak bio meritorno okončan, pa u periodu od 14. decembra 1999. godine do donošenja odluke Komisije, odnosno do dostavljanja apelanticinog opredijeljenog zahtjeva redovni sudovi nisu imali «aktivan» apelanticin predmet, pa se taj period i ne može ocijeniti u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku. S druge strane, nesporno je da je predmetni postupak započeo podnošenjem apelanticinog konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva 6. decembra 2006. godine i da je okončan 12. novembra 2008. godine kada je Vrhovni sud donio osporenu odluku. Dakle, apelantica je 6. decembra 2006. godine Okružnom sudu dostavila podnesak sa konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom, a Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 825 od 23. marta 2007. godine djelimično uvažio apelanticinu žalbu podnesenu protiv Rješenja Osnovnog suda broj Rs – 112/96 od 11. maja 1999. godine, te odlučio na način kako je navedeno u izreci presude. Dakle, postupak pred drugostepenim sudom je okončan u roku od tri mjeseca i sedamnaest dana. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud o apelanticinoj žalbi protiv presude Okružnog suda od 23. marta 2007. godine odlučio u roku od jedne godine i šest mjeseci. S obzirom na činjenicu da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao godinu i devet mjeseci, gledajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da apelantica, iako se postupak iz radnih odnosa prema zakonu smatra hitnim, u okolnostima konkretnog slučaja nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da joj je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa rješenjem o upućivanju apelantice na čekanje posla od 20. jula 1992. godine. Vezano za ove apelacione navode, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantica 6. decembra 2006. godine Okružnom sudu dostavila podnesak sa konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje od 15. aprila 1993. godine, na osnovu kojeg je prestao apelanticin radni odnos kod tužene, te da se obaveže tužena da joj na ime izgubljene zarade u periodu od 15. aprila 1993. godine do 20. juna 2002. godine isplati iznos od 62.032,00 KM. Dalje, iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je taj sud djelimično udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu na način da je utvrdio da je nezakonito rješenje tužene od 15. aprila 1993. godine o prestanku radnog odnosa apelantici (budući da je doneseno prije proteka roka od dvije godine), te je obavezao tuženu da apelantici na ime izgubljene zarade za period od 15. aprila 1993. godine do 20. jula 1994. godine (kada je apelantici, u smislu odredbe člana i 75. stav 2. tačka 8. ZOPRO-a, trebao ex lege prestati radni odnos) isplati iznos preciziran u izreci presude Okružnog suda (u smislu člana 21. stav 2. ZOPRO-a). Budući da je apelantica presudu Okružnog suda osporavala revizijom samo u odbijajućem dijelu (dakle u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade u periodu od 20. jula 1994. godine do 20. juna 2002. godine), o čemu je i odlučivao Vrhovni sud u osporenoj odluci koja je predmet ovog apelacionog postupka, to se pokazuju neosnovanim apelanticini navodi vezani za povredu njenih ustavnih prava zbog pogrešne primjene materijalnog prava u vezi sa rješenjem o upućivanju apelantice na čekanje posla od 20. jula 1992. godine. Prvo zbog toga što apelantica konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom uopće nije tražila poništenje ovog rješenja, a drugo zbog toga što je apelantica reviziju izjavila isključivo u dijelu njenog tužbenog zahtjeva koji je odbijen (izgubljena zarada za period od 20. jula 1994. godine do 20. juna 2002. godine), te se Vrhovni sud u postupku koji je okončan osporenom presudom nije ni mogao baviti ovim pitanjem. Stoga, imajući u vidu da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji prima facie ukazuju mogućim i vjerovatnim navode o kršenju apelanticinih prava po ovom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5.e) Međunarodne konvencije kojim je garantirano ukidanje rasne diskriminacije, te garantiranje jednakosti pred zakonom i uživanje ekonomskih, kulturnih i socijalnih prava, između ostalog i prava na rad, kao i pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana «zbog slanja i držanja na čekanju, a da je na njenom radnom mjestu zadržana osoba s manje radnog staža, srpske nacionalnosti». U predmetnom parničnom postupku apelantica je tražila poništenje rješenja tužene od 15. aprila 1993. godine kojim je apelantici prestao radni odnos, a navode o diskriminaciji apelantica dovodi u vezu sa rješenjem tužene od 20. jula 1992. godine kojim je upućena na čekanje čije poništenje apelantica nije tražila opredijeljenim tužbenim zahtjevom. Ustavni sud smatra da su također i navodi o diskriminaciji paušalni budući da ove navode nije dovodila u vezu sa rješenjem o prestanku radnog odnosa pa se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu ni bavili ovim pitanjem zbog čega ni Ustavni sud u ovom apelacionom postupku ne može ispitivati ove apelacione navode. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz člana 5.e) Međunarodne konvencije, kao i pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović