Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3441/09 (M. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3441/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3441/09, rješavajući apelaciju Marice Simić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Simić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04-0-U-000727-09-U od 4. septembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva raseljenih lica i izbjeglica broj 02-05-35/09 od 11. maja 2009. godine i Rješenja Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona broj 09-36-475-24/09 od 10. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Simić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića podnijela je 2. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04-0-U-000727-09-U od 4. septembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 02-05-35/09 od 11. maja 2009. godine i Rješenja Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 09-36-475-24/09 od 10. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 09-36-475-24/09 od 10. februara 2009. godine odbijen je apelantičin zahtjev za priznanje prava na privremeni/alternativni smještaj, odnosno subvencioniranje/plaćanje troškova stanarine.
3. Kantonalno ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je u toku postupka utvrđeno da apelantica i članovi njenog domaćinstava, koje čine kćerka i unuk, imaju status raseljenih lica, da ne postoji mogućnost povratka u njihovo prijeratno prebivalište u Zavidovićima, te da apelantičino domaćinstvo ostvaruje ukupna mjesečna primanja u iznosu od 1.230,53 KM. Kantonalno ministarstvo je zaključilo da, s obzirom na to da apelantičino domaćinstvo ostvaruje mjesečna primanja po članu u iznosu većem od 120 KM, uvećano za 200 KM na ime troškova stanovanja, apelantičino domaćinstvo ima dovoljno sredstava da sebi osigura smještaj, u skladu sa članom 14. Zakona o raseljenim licima i povratnicima („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 6/06), kojim je propisano da se smatra da domaćinstvo ima dovoljno sredstava da sebi obezbijedi smještaj ako ostvaruje mjesečni prihod od 120 KM po članu domaćinstva, uvećano za 200 KM na ime troškova stanovanja za cijelo domaćinstvo, te da, stoga, apelantica ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na alternativni smještaj.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva broj 02-05-35/09 od 11. maja 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba koju je izjavila protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 09-
36-475-24/09 od 10. februara 2009. godine.
5. Federalno ministarstvo je navelo da na osnovu dokaza u spisu proizlazi da apelantica živi u zajedničkom domaćinstvu sa kćerkom i unukom, te da njeno domaćinstvo ostvaruje ukupna primanja u iznosu od 1.230 KM, što je veće od limita predviđenog članom 14. Zakona o raseljenim licima i povratnicima, a koji je usklađen sa članom 12. st. 3. i 4. Zakona o raseljenim licima i povratnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine i izbjeglicama Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 15/05). Federalno ministarstvo je zaključilo da apelantičini žalbeni navodi da u njenom domaćinstvu jedino kćerka ima stalna primanja u iznosu od 850 KM, plus troškovi prijevoza i toplog obroka u iznosu od 400 KM, ali da su njena primanja opterećena kreditnim zaduženjima u iznosu od 600 KM mjesečno, ne mogu utjecati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 04-0-U-000727-09-U od 4. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana tužba koju je apelantica podnijela u upravnom sporu protiv drugostepenog Rješenja Federalnog ministarstva broj 02-05-35/09 od 11. maja 2009. godine.
7. Kantonalni sud se u obrazloženju presude pozvao na član 11. stav 1. Zakona o raseljenim licima i povratnicima kojim je propisano, između ostalog, da se licima kojima je priznat status raseljenih lica i povratnika privremeno osigurava pravo na pomoć u nužnoj opravci vlastitih kuća ili stanova ili privremeni smještaj. Kantonalni sud se, također, pozvao na odredbe čl. 12. i 13. istog zakona kojima su propisani uvjeti koje raseljena lica i povratnici moraju ispunjavati da bi dobili navedenu pomoć. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju iz dokaza u spisu proizlazi da je rješenjem nadležnog upravnog organa apelantici i članovima njenog domaćinstva priznat status raseljenog lica, te privremeno pravo na pomoć u nužnoj opravci stana u Zavidovićima, za koji je utvrđeno da je pretrpio znatna oštećenja tokom ratnih djelovanja i da nije uvjetan za stanovanje. Kantonalni sud je naveo da iz dokaza, također, proizlazi da je apelantičino domaćinstvo ostvarilo prosječna primanja za posljednja tri mjeseca (august, septembar i oktobar 2008. godine) u iznosu od 1.230,53 KM po osnovu plaće koju je primila apelantičina kćerka, kao i da navedena primanja imaju mjesečne odbitke na ime kreditnog zaduženja i drugih odbitaka u ukupnom iznosu od 193,24 KM, a ne 600 KM kako je apelantica istakla u tužbi. Kantonalni sud je zaključio da, budući da je preostali iznos mjesečnih primanja apelantičine kćerke u relevantnom periodu iznosio 1.037 KM, što po članu domaćinstva iznosi 345,76 KM, upravni organi su pravilno zaključili kada su odbili apelantičin zahtjev da joj se prizna alternativni smještaj subvencioniranjem/plaćanjem troškova stanarine. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da donošenjem osporavanih upravnih akata apelantica nije izgubila pravo na dom zagarantirano Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustavnom Bosne i Hercegovine, jer iz spisa proizlazi da apelantica nije tražila izvršenje rješenja Kantonalnog suda kojim joj je priznato pravo na pomoć u nužnoj opravci vlastitog stana koji predstavlja apelantičin dom.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da njenom domaćinstvu, u kojem samo kćerka ostvaruje prihode u mjesečnom iznosu od oko 1.250 KM, a koji je umanjen za troškove prijevoza na posao i toplog obroka u iznosu od 400 KM, te na ime kreditnih zaduženja u iznosu od 600 KM, ostaje samo 250 KM mjesečno na raspolaganju od kojeg iznosa mora sama plaćati stanarinu jer njen stan koji je porušen u toku ratnih djelovanja nikada nije obnovljen. Pored toga, apelantica je navela da su joj kao raseljenom licu „svjesno i namjerno nanesene povrede osnovnih ljudskih prava i sloboda, te da niko nije stao u zaštitu njenih prava. Apelantica je istakla da je Kantonalni sud, uz činjenične propuste, propustio da utvrdi i „materijalnopravni moment“, tj. da utvrdi povredu njenog pravo na dom.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na dom, koji se odnose na način na koji su organi uprave i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u postupku u kojem su odbili njen zahtjev za priznanje prava na privremeni/alternativni smještaj, odnosno subvencioniranje/plaćanje troškova stanarine, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih su utvrdili da apelantica ne ispunjava zakonske uvjete za priznanje prava na privremeni/alternativni smještaj, odnosno subvencioniranje/plaćanje troškova stanarine, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović