Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3464/09 (D. J.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 425
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 75
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3464/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3464/09, rješavajući apelaciju Dragutina Jurešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragutina Jurešića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-
001 138 od 20. augusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001033 od 14. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragutin Jurešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-001 138 od 20. augusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001033 od 14. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-P-06-001033 od 9. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Mladena Vučića (u daljnjem tekstu: tužioc) kojim je tražio da se utvrdi da ga je apelant omeo u zadnjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza i prevoza putem i na način pobliže opisan u izreci rješenja. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 559 od 13. septembra 2007. godine uvažena je tužiočeva žalba, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
3. U ponovnom postupku, Općinski sud je rješenjem broj 043-0-P-06-001033 od 14. marta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001 138 od 20. augusta 2009. godine, utvrdio da je apelant smetao tužioca u zadnjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza i prevoza putem širine od 3 m od javnog puta, Gornjozeničke ulice do tužiočeve parcele pobliže opisane u izreci rješenja na način što je oko 8. augusta 2006. godine po njegovom nalogu postavljena ograda od metalne mreže duž puta prema susjednoj parceli Nike Vučića i to od kuće sagrađena na toj parceli pa sveo do tužiočeve parcele pobliže opisane u izreci rješenja. Istim rješenjem je apelantu naloženo da u roku od 8 dana ukloni opisanu ogradu sa dijela ovog puta prema susjednoj parceli i omogući tužiocu neometano prolaženje i provoženje tim putem kao i da se ubuduće okani takvog i sličnog smetanja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.890,00 KM.
4. Prvostepeni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tužilac 4. septembra 2006. godine podnio tužbu radi smetanja posjeda prava služnosti, u kojoj je naveo da je posjednik i vlasnik nekretnine pobliže opisane u obrazloženju rješenja, da je predmetne nekretnine stekao po osnovu ugovora o kupoprodaji Ov.broj 2671/05 od 28. jula 2005. godine na temelju kojeg je stekao pravo služnosti puta preko parcele u vlasništvu apelanta a koji služi za pristup njegovoj parceli, kao i da je njegov prednik (Ilija Puljić) imao pravo služnosti spornog puta više desetina godina, te da je po nalogu apelanta, zajednički susjed Anto Stapić postavio ogradu od metalne mreže duž puta prema susjednoj parceli do tužiočeve parcele. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 75. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98, 8/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO) kojim je propisano da posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed), kao i da posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je na osnovu pravnog posla, dala stvar u neposredni posjed (posredni posjed). Općinski sud se, također, pozvao na odredbu člana 83. stav 1. ZVPO-a kojim je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov i savjesnost posjeda. Konačno, Općinski sud se pozvao i na odredbu člana 425. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti i nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevu za naknadu štete.
5. Općinski sud je na osnovu presude Općinskog suda broj P-97/72 od 6. maja 1974. godine, utvrdio da Iliji Puljić, kao tužiočevom predniku, pripadalo pravo prolaza preko apelantove parcele, te da je Ilija Puljić svoje pravo realizovao sve do momenta kada je svoje nekretnine prodao tužiocu, što je vidljivo i iz kupoprodajnog ugovora od 28. jula 2005. godine. Općinski sud je na osnovu iskaza Ante Stapića utvrdio da je tužilac bio u faktičkom posjedu spornog puta i da ga je apelant u tome omeo. Nadalje, Općinski sud je na temelju navedenih isprava i iskaza saslušanih svjedoka Drage Botić, Zurije Karić, Ilije Puljić i Slavke Udovčić, utvrdio da je tužioc imao faktičku vlast i da je koristio predmetni put, čime je dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo i zašto nije prihvatio iskaze pojedinih svjedoka, pobliže navedenih u obrazloženju rješenja, istaknuvši da su isti u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je naveo da su u predmetnom postupku dokazane sve činjenice, odnosno da predmetni put postoji, da su se njime služili svi prethodnici tužioca, da je po zaključenju kupoprodajnog ugovora posjed služnosti preuzeo tužilac, koji je i prolazio predmetnim putem, da je predmetna ograda na spornom dijelu prema parceli Nike Vučić postavljena uz odobrenje i saglasnost apelanta zajedno sa Antom Stapićem, da je postavljanje ograde izvršeno u augustu, te da je postavljanjem ograde na tom dijelu izvršen čin smetanja. S obzirom na navedeno Općinski sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu. Općinski sud je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama člana 386. stav 1. i 387. ZPP.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda broj 043-0-P-06-
001033 od 14. marta 2008. godine, Kantonalni sud je donio rješenje broj 004-0-Gž-08-001 138 od 20. augusta 2009. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tačan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud nakon prijema drugostepenog rješenja broj 004-0-Gž-07-001 559 od 13. septembra 2007. godine trebao zakazati ročište za glavnu raspravu, a ne pripremno ročište, međutim, ta povreda po mišljenju Kantonalnog suda, ne predstavlja povredu postupka koju ima u vidu odredba člana 209. ZPP-a, pa ni razlog da se pobijano rješenje ukine na osnovu člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su bez osnova žalbeni navodi apelanta da obrazloženje pobijanog rješenja nije sačinjeno na način propisan članom 191. stav 4. ZPP-a, istaknuvši da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja izložio zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je temeljena odluka. Kantonalni sud je naveo da rješenje prvostepenog suda sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora, kao i razloge činjenične i pravne naravi zbog kojih je odlučeno kao u izreci pobijanog rješenja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je suprotno žalbi, prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP-a kojom odredbom je propisano načelo slobodne ocjene dokaza. Naime, stečeno uvjerenje o dokazanosti pravno relevantnih činjenica koje se tiču posljednjeg mirnog posjeda prava služnosti i smetanja, prvostepeni sud je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima koji imaju uporište u činjeničnom stanju spisa. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sadržaj pravosnažne presude Općinskog suda broj 97/72 od 6 maja 1974. godine, kao i sadržaj kupoprodajnog ugovora Ov.broj 2671/05 od 28. jula 2005. godine, a kojim dokazima je tužilac dokazivao činjenicu koja se ticala posjeda prava stvarne služnosti tužiočevih prednika, pa je pravilno zaključio da postojanje prava služnosti prevoza i prolaženja predmetnim putem u odnosu na tužiočeve prednike samo po sebi nije od značaja za pravilno rješenje spora jer je posjed faktičko, a ne pravno stanje, već da ta činjenica ima značaja samo pod uslovom da je tužilac nastavio da faktički vrši ostvarenje sadržaja služnosti prolazom i prevozom kolima. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio pravno relevantne činjenice za zakonito rješenje spora između stranaka, a to je da je tužilac bio u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza i prevoza spornim putem, te da ga je apelant omeo u mirnom prolazu i prevozu tim putem tako što je 8. augusta 2006. godine po njegovom nalogu i odobrenju postavljena ograda od metalne mreže duž puta do tužiočeve parcele. Kantonalni sud je naveo da je na ove relevantne činjenice, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo koje čine odredbe čl. 75, 80, 82, 83, 84. i 85. ZVPO jer je tužiocu pružio sudsku zaštitu prema posljednjem stanju posjeda stvarne služnosti i nastalog smetanja na osnovu blagovremene tužbe, slijedom čega je apelantu naložio uspostavu prijašnjeg stanja uz izricanje zabrane daljnjeg smetanja posjeda.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronološki tok postupka pred redovnim sudovima i razloge zbog kojih je, po njegovom mišljenju, tužbeni zahtjev tužioca neosnovan. U suštini, povredu ovih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju proisteklom zbog pogrešne ocjene dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoja rješenja, uz pozivanje na relevantne odredba ZVPO i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanog pravnog lijeka-žalbe u parničnom postupku pokrenutom zbog smetanja posjeda. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović