Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3572/09 (R. K.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3572/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3572/09, rješavajući apelaciju Ranka Krivošije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Krivošije podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 K 003083 09 KŽK od 2. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Krivošija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 14. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 K 003083 09 KŽK od 2. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 91 0 K 003083 09 KŽK od 2. oktobra 2009. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo sprečavanja službenih lica u vršenju službene radnje u pokušaju iz člana 387. stav 1. u vezi sa članom 4. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS), pa mu je na osnovu čl. 45. i 47. KZRS izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Presudom Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 K 003083 08 K od 5. marta 2009. godine apelant proglašen krivim za krivično djelo u pokušaju iz člana 387. stav 1. u vezi sa članom 4. KZRS. Rješenjem Okružnog suda broj 91 0 K 003083 09 KŽ od 14. jula 2009. godine ukinuta je prvostepena presuda zbog bitne povrede odredaba postupka iz člana 303. stav 1. tačka b) u vezi sa članom 37. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09, u daljnjem tekstu: ZKPRS) i određeno je održavanje glavnog pretresa pred tim sudom.

4. Dalje, Okružni sud je naveo da su brojni dokazi izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom pravilno ocijenjeni, te su svi dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom prihvaćeni kao dokazni materijal. Iz izvedenih dokaza je nesporno utvrđeno da je Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Višegrad (u daljnjem tekstu: Uprava) zatražila od MUP-a RS-Policijske stanice Višegrad (u daljnjem tekstu: PS Višegrad) obezbjeđenje lica mjesta u naselju Dušče za 13. maj 2008. godine radi izlaska na teren u predmetu uređenja međa zbog toga što je na raspravi održanoj na licu mjesta 23. aprila 2008. godine apelant vrijeđao i prijetio krvoprolićem članovima Uprave. PS Višegrad je izdala nalog za službu za 13. maj 2008. godine kojim je naloženo ovlaštenim službenim licima (u daljnjem tekstu: OSL) da pruže svu potrebnu asistenciju, odnosno obezbjeđenje radnicima Uprave. Naime, na osnovu iskaza svjedoka optužbe S.J., S.B., M.M., M.I., V.M, Z.U. i Ž.P. proizlazi da je apelant odmah po dolasku na lice mjesta silom i prijetnjom pokušao da ih spriječi u vršenju službene radnje koju su trebali da obave na način da je prvo upućivao riječi prijetnje, a potom se sagnuo i uzeo dva kamena veličine 10 do 15 cm i krenuo prema parkiranom vozilu. Apelant se oglušio o naredbu OSL PS Višegrad koji su mu naredili i zahtijevali od njega da odbaci kamenje koje je držao u rukame, te je zamahnuo rukama prema parkiranom vozilu pored kojeg su se nalazili Z.U. i Ž.P. koji su ga spriječili da ispusti i baci kamenje iz ruku. Sud je navedene iskaze svjedoka optužbe prihvatio u potpunosti s obzirom da su oni u pogledu svih bitnih činjenica međusobno saglasni i podudarni a posebno sa iskazom svjedoka G.K., krim. inspektora PS Višegrad, koji je saslušao apelanta i od njega uzeo izjavu iz koje se jasno vidi da je apelant kritične prilike držao dva kamena u rukama, veličine opisane kao u zapisniku, te da je dobrovoljno i svojeručno potpisao zapisnik o ispitivanju. Dalje, Okružni sud navodi da nije prihvatio apelantov iskaz u kojem je naveo da prema službenom vozilu policije nije pošao sa namjerom da ga razbije, niti je u rukama držao kamenje, već ističe da se samo sagnuo i udario rukama u zemlju iz revolta nakon čega su na njega skočili policajci. Iskazi saslušanih svjedoka odbrane su saglasni sa apelantovim iskazom u pogledu dolaska OSL pred apelantovu kuću, njihovog prvog kontakta i razgovora, te situacije kada se apelant sagnuo na zemlju, ustao i sa uzdignutim rukama krenuo prema vozilu, dok se nijedan svjedok odbrane ne sjeća da je apelant kritične prilike imao kamenje u rukama. Okružni sud smatra da su iskazi apelanta i svjedoka odbrane imali cilj da opovrgnu apelantovu krivičnu odgovornost, zbog čega je zaključio da oni ne mogu biti ocijenjeni kao valjani i pouzdani dokazi za utvrđenje bitnih činjenica u konkretnom slučaju. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama iznesenim u činjeničnom opisu izreke presude ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Prilikom odmjeravanja kazne sud je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio apelantove porodične prilike, njegovo imovno stanje, prirodu i težinu krivičnog djela, raniju neosuđivanost i činjenicu da je krivično djelo ostalo u pokušaju, te je ustanovio da nije nužna primjena kazne i apelantu je za učinjeno krivično djelo izrekao uslovnu osudu sa utvrđenom kaznom zatvora kao u izreci presude. Naime, sud smatra da je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora, kao mjera izrečene krivičnopravne sankcije, dovoljna i potrebna da na apelanta može utjecati da ubuduće ne čini ovakva krivična djela (specijalna prevencija), kao i utjecaj na druge da ne čine ovakva i slična krivična djela (generalna prevencija).

5. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant analizira osporenu presudu i naglašava da se ona zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer izvedeni dokazi ne ukazuju da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a sud ga je presudom proglasio krivim i izrekao mu uslovnu presudu. Apelant smatra da je osporena presuda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, te da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i ukine osporenu presudu Okružnog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3572/09 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio