Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/09 (Landersversicherungsanstalt Niederbayern/Oberpfalc)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3600/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3600/09, rješavajući apelaciju Landersversicherungsanstalt Niederbayern/Oberpfalc Njemačka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Landersversicherungsanstalt Niederbayern/Oberpfalc iz Njemačke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000661 od 8. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-865/03-I od 19. decembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Landersversicherungsanstalt Niederbayern/Oberpfalc (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Lundshutu - Njemačka, koga zastupa Zlatko Šehović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000661 od 8. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-865/03-I od 19. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-865/03-I od 19. decembra 2005. godine Sarajevo osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime duga po osnovu regresa isplati iznos od 4.446,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 11. septembra 2002. godine, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.064,20 KM. Istom presudom apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. U obrazloženju je navedeno da tokom postupka nije bila sporna pasivna legitimacija tuženog, ali da je bio sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, imajući u vidu istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja od strane tuženog. Naime, kako je u obrazloženju navedeno, među strankama nije bilo sporno da je vozilo koje je pričinilo štetu bilo osigurano kod tuženog za odgovornost za štetu pričinjenu trećim licima. U vezi sa navedenim Općinski sud se pozvao na odredbu člana 941. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je regulisano da u slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtjevati neposredno od osiguravača naknadu štete za koju odgovara osiguranik, pa prema tome neposredni zahtjev apelanta kao oštećenog prema tuženom kao osiguravaču uvijek postoji i takav zahtjev se mogao postaviti prema tuženom, što nije sporno. Ono što tokom postupka nije bilo sporno je i to da je tuženi u vansudskom postupku apelantu isplatio na ime regresa isplaćene rente iznos od 3. 653,20 DEM i to za period od 1. marta 1983. godine do 30. juna 1986. godine, te da tuženi nije isplatio preostali iznos koji se tužbom potražuje od 4.055,06 DEM za period od 19. decembra 1982. godine do 29. februara 1984. godine, te od 1. jula 1986. godine do 30. novembra 1987. godine.

3. Također, tokom postupka nije bilo sporno da je apelant supruzi poginulog Spasoja Simića (u daljnjem tekstu: oštećeni) i njegovoj djeci isplatio na ime rente ukupan iznos od 23.924,26 DEM, s tim što je sporno da li je tuženi dužan isplatiti, kako iznos od 4.055,06 DEM koji predstavlja razliku između iznosa traženog u tužbi i iznosa isplaćenog u vansudskoj nagodbi, tako i da li je tuženi dužan isplatiti preostale iznose koje je apelant isplatio porodici oštećenog nakon 30. novembra 1987. godine.

4. Općinski sud je istakao da iz spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu dana 28. decembra 1988. godine, te da je tužbeni zahtjev preinačio podneskom od 11. septembra 2002. godine, kojim potražuje ukupno isplaćeni iznos na ime rente od 23.924,26 KM. Cijeneći prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja u ovoj pravnoj stvari, sud je cijenio da je od dana podnošenja tužbe kojim su traženi iznosi isplaćene penzije za period od 19. decembra 1982. godine do 30. novembra 1987. godine, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti zastarni rok od 10 godina, kako to apelant tvrdi, već zastarni rok od tri godine, jedan dio potraživanja apelanta je zastario i to za period od 19. decembra 1982. godine do 1. marta 1984. godine, u skladu sa odredbom člana 372. ZOO, kojom je regulisano pitanje zastare povremenih potraživanja. Osim toga, u konkretnom slučaju je prema ocjeni prvostepenog suda došlo i do zastare svakog pojedinog obroka koji je dospio unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Kako je tuženi isplatio rentu za period od 1. marta 1984. godine do 30. juna 1986. godine, to prema ocjeni Općinskog suda, nije zastario dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu rente od 1. jula 1986. godine do 30. novembra 1987. godine. Uvidom u materijalne dokaze Općinski sud je utvrdio da je za taj period tuženi dužan isplatiti iznos od 2.268,90 KM.

5. Prema odredbi člana 372. ZOO-a potraživanja povremenih davanja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanja kojima se iscrpljuje samo pravo, zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Prema ocjeni Općinskog suda u konkretnom slučaju zastario je i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na cjelokupan iznos za isplatu rente supruzi oštećenog od 1. decembra 1987. godine do 31. decembra 1992. godine, pa do 31. decembra 1996. godine, s obzirom da je od momenta isplate ovih iznosa, pa do podnošenja preinačenog tužbenog zahtjeva, prošlo više od tri godine. Općinski sud je još istakao da je zastario i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu rente sinu oštećenog za period od 1. decembra 1987. godine do 31. decembra 1992. godine i period od 1. januara 1993. godine pa do 11. septembra 1999. godine, dok preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu rente sinu oštećenog za period od 12. septembra 1999. godine do 31. jula 2001. godine, kada mu je isplaćen posljednji iznos, tužbeni zahtjev nije zastario, a odnosi se na iznos od 2.178,00 KM.

6. Sud je na kraju istakao da je cijeneći sve provedene dokaze u toku postupku, te prigovor zastarjelosti potraživanja u predmetnoj pravnoj stavi, odlučio da tuženi apelantu isplati iznos od 4.446,90 KM, iznos koji nije bio obuhvaćen zastarom potraživanja.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tuženog podnesenim protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 009-0-Pž-06-000143 od 12. jula 2007. godine kojom je žalbu apelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 23.924,26 KM sa zakonskm zateznom kamatom počev od 11. septembra 2002. godine, te naknadu troškova postupka u iznosu od 6.374,20 KM, dok je istom presudom žalba tuženog odbijena kao neosnovana.

8. U obrazloženju je navedeno da apelant u žalbi osnovano navodi da je osporena presuda donesena na osnovu pogrešene primjene materijalnog prava jer je apelant porodici oštećenog isplaćivao rentu koja se sastojala u isplati penzije supruzi i djeci oštećenog, dok su bili ispunjeni zakonski uvjeti za isplatu ove penzije, a sve na temelju štete koja je pričinjena oštećenom, kao osiguraniku tuženog, u saobraćajnom udesu, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Okružnog suda u Tuzli broj K:236/05 od 10. aprila 1984. godine. Prema ocjeni drugostepenog suda pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje zastarni rok za krivično gonjenje od 10 godina propisan odredbom člana 377. ZOO-a. Kako iz stanja spisa proizlazi da je tužba podnesena 28. decembra 1988. godine i da se potraživanje apelanta isplaćena po osnovu regresa odnose na period za koji je rok zastarjevanja 10 godina, uključujući i isplatu regresa rente za period od 19. decembar 1982. godine do 29. februar 1984. godine, te na kasnije periode i da je to iznos od 23.924,26 KM, ovaj sud je zaključio da je žalba osnovana, te je odlučio kao u izreci presude.

9. Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000661 od 8. septembra 2009. godine kojom je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio, tako da je odbio žalbu apelanta i prvostepena presuda potvrdio. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari vodi povodom regresnog zahtjeva apelanta u vezi sa saobraćajnom nesrećom koja se dogodila 19. decembra 1982. godine u kojoj je poginuo oštećeni krivnjom vozača čije je vozilo u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženog od auto odgovornosti i koji je prvomoćno oglašen krivim. U obrazloženju je još navedeno da nije sporno da je apelant supruzi i djeci oštećenog isplaćivao rentu - penziju, da je apelant prethodno podnosio regresni zahtjev izravno tuženom u vezi sa izdacima koje je imao isplatama na ime rente, a nije sporno ni da je apelant na ime rente supruzi i djeci oštećenog isplatio utuženi iznos od 23.924,00 KM.

10. Temljem ovakvog činjeničnog utvrđenja, imajući u vidu i vrijeme preinačenja tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud je zauzeo stav da se u konkretnom slučaju prigovor zastare treba cijeniti u skladu sa odredbom člana 372. ZOO-o koji je za svoju odluku dao jasno, detaljno i potpuno obrazloženje koje i taj sud u potpunosti prihvata. Međutim, drugostepeni sud koji je u potpunosti prihvatio činjenično utrvđenje prvostepenog suda smatra da se prigovor zastare treba cijeniti u smislu odredbe člana 377. ZOO-a, jer pravo na rentu potiče iz krivičnog djela. Prema ocjeni Vrhovnog suda ovakav pravni stav drugostepenog suda o primjeni materijalnog prava je pogrešan. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o direktnom odnosu štetnika i oštećenog, već o regresnom zahtjevu, pa s toga, bez obzira što je osiguranik tuženog krivičnim djelom izazavo nastanak štete (u vidu rente), nema osnova za primjenu odredbe člana 377. ZOO-a, što pogrešno zaključuje drugostepeni sud u svojoj presudi.

11. U navodima apelacije se ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije se detaljno opisuje tok postupka, te ističe da je predmetna parnica vođena povodom regresnog zahtjeva apelanta, njemačke ustanove penzionog osiguranja, radi isplate duga koji je apelant ne ime penzije isplatio udovici i djeci oštećenog, za čiju je smrt odgovoran osiguranik tuženog. Ono što se pokazalo spornim tokom postupka je pitanje zastarjelosti prava na regres iznosa penzije koje su isplaćene za određene periode, dakle sporno je da li se na predmetni regresni odnosno odštetni zahtjev primjenjuje rok zastare krivičnog gonjenja ili se primjenjuje rok za zastaru povremenih potraživanja. U prilog navedenom apelant uz apelaciju dostavlja odluke u kojim su sudovi u identičnoj situaciji odlučili drugačije.U navodima apelacije se ističe da je regresni zahtjev nastao povodom saobraćajne nezgode od 19. decembra 1982. godine u kojoj je poginuo osiguranik apelanta, a koju je skrivio osiguranik tuženog koji je pravomoćno oglašen krivim, pa je prema navodima apelacije u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe za zastaru naknade štete pričinjene krivičnim djelom. U predmetnom slučaju apelant potražuje naknadu štete od osiguravača štetnika jer je na apelanta prešlo pravo na naknadu štete, budući da im je apelant isplatom penzije nadoknadio štetu nastalu gubitkom izdržavanja, a pravo apelanta se zasniva na podredbi člana 35. Sporazuma između SFRJ i SR Njemačke iz 1969. godine, čija je primjena nastavljena i između BiH i Njemačke.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelacijom se ukazuje da je osporenim odlukama došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju, zbog proizvoljne primjene materijalno-pravnih propisa.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

16. U vezi sa navedenim Ustavni sud zapaža da tokom postupka nije bilo sporno da je apelant supruzi i djeci oštećenog u raznim periodima isplaćivao na ime penzije određene novčane iznose u ukupnom iznosu od 23.924,26 KM, ali da je tokom postupka bilo sporno, s obzirom na istaknuti prigovor zastare potraživanja, da li su pojedini obroci obuhvaćeni zastarom, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporednim povrememenim potraživanjima koji zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, u smislu odredbe člana 372. ZOO-a. U vezi sa navedenim Općinski sud je jasno obrazložio, s obzirom na datum podnošenja tužbe i datum preinačenja tužbenog zahtjeva, koji dio tužbenog zahtjeva je obuhvaćen zastarom, a koji ne, a takvo obrazloženje je kao zakonito i ispravno prihvatio i Vrhovni sud u postupku po reviziji. Naime, upravo je Vrhovni sud u postupku po reviziji razmotrio navod apelant koji i u apelaciji ponavlja i kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi sa zastarom potraživanja. Naime, Vrhovni sud je u vezi sa ovim prigovorom istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o direktnom odnosu štetnika i oštećenog, već o regresnom zahtjevu, pa bez obzira što je osiguranik tuženog krivičnim djelom izazavo nastanak štete u vidu rente, nema osnova za primjenu člana 377. ZOO-a. Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti je Ustavni sud pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Pozvanje apelanta na različitu praksu sudova ne znači samo po sebi da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju i Općinski i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz takvih obrazloženja ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/09 (Landersversicherungsanstalt… | Sudska praksa | Aktio