Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3655/09 (Javno preduzeće «Toplane» p.o. Mostar)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3655/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3655/09, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća «Toplane» p.o. Mostar u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća «Toplane» p.o. Mostar u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001572 08 Rev od 6. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 0 P 001572 05 P od 29. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće «Toplane» p.o. Mostar u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnio je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001572 08 Rev od 6. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 0 P 001572 05 P od 29. februara 2008. godine.

2. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženih Grada Mostara, Federacije BiH-

Vlada FBiH, JP «Urbing» d.d. u stečaju, GP «Hercegovina» d.d. Mostar i «Soko» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i uknjižbe, Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 0 P 001572 05 P od 29. februara 2008. godine. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik sa dijelom 1/1 nekretnina kao posebnih etažnih dijelova zgrada (kotlovnica, podstanica i poslovnih prostora), bliže navedenih u dispozitivu presude, da ima nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe posebnim dijelovima zgrade i da ima nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu, te da su tuženi dužni trpjeti da se apelant upiše sa navedenim pravom u zemljišne knjige KPU Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda. Istom presudom obavezan je apelant da naknadi troškove postupka prvotuženom u iznosu od 3.705,00 KM i drugotuženom u iznosu od 480,00 KM, te je konstatovano da se tužba u odnosu na petotuženog smatra povučenom. U obrazloženju presude je navedeno da je sud izveo brojne dokaze: uvid u nalaze i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke, uvid u zk. izvatke k.o. Mostar za predmetne nekretnine i uvid u brojne materijalne dokaze, te pročitao izjave svjedoka A.Š., A.L., O.S., D.Lj., Z.Č., D.M., M.Š. i V.A date u predmetnom postupku.

3. Općinski sud u obrazloženju navodi da iz činjeničnog supstrata tužbe jasno proizlazi da je prednik prvotuženog-Općina Mostar u svojstvu apelantovog osnivača apelantu ustupila na korištenje predmetne nekretnine, ali da apelantu nije prenijela pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama. Naime, sud je ovo na jasan i nedvosmislen način utvrdio uvidom u zk. ul. br. 9669, 4111, 8064, 4104, 6898, 5075, 6885, 9884, 7478, 8188 k.o. Mostar na kojima još uvijek egzistira upis društvenog vlasništva sa 1/1 dijela, kao i pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, odnosno isključivo pravo vlasništva GP «Hercegovina-visokogradnja» na objektu izgrađenom na k.č. br. 2793/1 upisanoj u zk. ul. broj 9669 k.o. Mostar, a na k.č. br. 1219/1 upisanoj u zk. ul. broj 6104 k.o. Mostar u suvlasništvu fizičkih osoba A.M. i dr. Ovakav zaključak suda proizlazi i iz dostavljenih kopija katastarskih planova i posjedovnih listova br. 1065, 5029, 5031 i 1039 u kojima su predmetne nekretnine upisane kao isključivo posjed SIZ-a stanovanja Mostar, odnosno suposjed i posjed SFRJ- Savezni sekretarijat za narodnu odbranu Beograd. Također, sud je poklonio vjeru izjavama svjedoka Z.Č. i D.M. zbog toga što su oni niz godina apelantovi zaposlenici i što su obavljali takve poslove i radne zadatke da im je moralo biti poznato da li postoje dokumenti o apelantovom vlasništvu na predmetnim nekretninama. Iz navedenih izjava proizlazi da apelantove kotlovnice nisu vođene kao oprema, niti apelantovo osnovno sredstvo, odnosno da nisu postojali akti koji govore o vlasništvu na kotlovnicama. Izjave svjedoka A.Š., A.L., O.S., D.Lj., M.Š. i V.A. u kojima se navodi da su predmetne nekretnine apelantovo vlasništvo sud nije prihvatio. Naime, navedeni svjedoci se nisu decidirano odredili na čemu temelje svoje navode o postojanju vlasništva, kao i odakle im je to poznato, zbog čega sud njima nije poklonio vjeru, zaključivši da su iskazi u suprotnosti sa drugim objektivnim dokazima i iskazima ostalih svjedoka.

4. Dalje, Općinski sud je istakao da je članom 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOVOFBiH) decidirano regulisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda. Iz navedenog proizlazi da se kao osnovni uslov mogućnosti stjecanja takvog prava zahtijeva savjesnost posjeda, odnosno da apelant nije znao, niti je mogao znati da stvar koju drži nije njegova. Imajući u vidu stanje upisa u javne registre, činjenicu da su mu predmetne nekretnine (prostorije) ustupljene na korištenje bez prenošenja prava raspolaganja, kao i utvrđenje suda da se predmetne nekretnine nisu vodile u apelantovim osnovnim sredstvima, jasno proizlazi da je apelant mogao znati da stvar koju koristi/drži u posjedu nije njegova. Na osnovu navedenog sud je utvrdio da se apelant u konkretnom slučaju ne može smatrati savjesnim posjednikom podobnim za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Također, Zakonom o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) izričito je bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Navedeno ograničenje u pogledu prava vlasništva ukinuto je stupanjem na snagu ZOVOFBiH 1998. godine, pa kada bi se i prihvatilo da je apelant predmetne nekretnine držao u savjesnom posjedu, nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću prije proteka roka od 10 godina od dana stupanja na snagu navedenog zakona.

5. Općinski sud, ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, posebno je istakao da su definicije etažnog dijela zgrade i njegova svojstva regulisane Zakonom o svojini na dijelovima zgrada («Službeni list SRBiH» broj 35/77). Članom 4. navedenog zakona je propisano da na zajedničkim dijelovima zgrada koji služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, televizijske antene, prostorije za pranje i sušenje rublja, uređaji za zagrijavanje, dimnjaci i dr.) ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju pravo korištenja. Stavom 3. istog člana je propisano da su dijelovi zgrade koja nije u društvenom vlasništvu, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe. Dakle, predmet etažne svojine mogu biti samo pojedini stanovi i poslovne prostorije koje se ne mogu više fizički dijeliti, dok su na zajedničkim dijelovima zgrade u društvenoj svojini etažni vlasnici imali zajedničko pravo korištenja tako da zajednički dijelovi zgrade nisu mogli biti predmet samostalnog pravnog prometa. S tim u vezi, zajedničko pravo korištenja stjecalo se prenosom posebnog dijela zgrade i pripadalo je svim vlasnicima posebnih dijelova, kao i svim nositeljima prava raspolaganja na tim dijelovima, te je kao takvo postojalo dok na zgradi postoji etažno vlasništvo. Također, sud je istakao da, sukladno navedenom zakonu, etažni dio mora zadovoljavati ne samo kriterije građevinske nego i funkcionalne cjeline. S obzirom na navedeno, Općinski sud nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da predmetne nekretnine predstavljaju etažne dijelove zgrade i kao takve zasebnu građevinsku i funkcionalnu cjelinu. Ovo tim prije što apelant u ovom pravcu nije sudu dostavio nijedan relevantan dokaz koji bi ukazivao na to da apelant na ovaj način ne traži etažiranje i prenamjenu prostora na način formiranja posebnih etažnih dijelova koji do sada kao takvi nisu postojali.

6. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), odlučujući o apelantovoj žalbi, donio je Presudu broj 58 0 P 001572 08 Gz od 8. septembra 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina, bliže označenih u izreci presude, kao posebnih dijelova zgrada sa dijelom 1/1, te da su tuženi (Grad Mostar, Federacija BiH i GP «Hercegovina») dužni trpjeti da se apelant upiše sa navedenim pravom u zemljišne knjige KPU Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda. Također, predmetnom presudom je prvostepena presuda u odnosu na trećetuženog JP «Urbing» d.d. u stečaju ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, te su obavezani prvotuženi i drugotuženi da apelantu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 10.113,09 KM .

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Prije svega, Kantonalni sud je istakao da su, suprotno stavu prvostepenog suda, tuženi pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari, jer su upisani kao nosioci prava korištenja, odnosno kao posjednici predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, što je vidljivo iz zk. uložaka i katastarskih planova na kojima se temelje nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke. Također, nesporno je da se (na terenu) na predmetnim nekretninama nalaze zgrade i poslovni prostori iz čega proizlazi da se stanje u zemljišnim knjigama ne slaže sa faktičkim stanjem na terenu. Dalje, vezano za pogrešnu primjenu materijalnih propisa, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, umjesto odredaba ZOVOFBiH i Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, trebalo da primijeni odredbu člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH («Službene novine FBiH» broj 67/05). Naime, navedenom odredbom je propisano da, ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od dana saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina ne podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo na zemljište bez prava na naknadu. Sud navodi da je identično propisivala odredba člana 26. istoimenog zakona («Službene novine FBiH» broj 25/03) i član 27. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» broj 34/86), dok je odredbom člana 57. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu propisano da, kada se na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevina, prestaje pravo korištenja zemljišta radi građenja i stječe se trajno pravo korištenja tog zemljišta. S obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da apelant postoji od 1981. godine, odnosno da od tada postoje i objekti bez obzira na to što se i danas navedeno zemljište vodi kao neizgrađeno građevinsko zemljište, očigledno je da je zemljište postalo izgrađeno građevinsko zemljište koje apelant od svog osnivanja nesmetano koristi. Sud smatra da su za gradnju ovih objekata znali i morali znati i tuženi na kojima se vodilo i vodi predmetno zemljište zbog čega proizlazi da je apelant nesumnjivo stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu sa svim onim što se na njemu nalazilo i što je nesmetano koristio kao svoja osnovna sredstva, te da su tuženi istovremeno izgubili pravo korištenja predmetnog zemljišta. Također, sud smatra da je apelant pravo vlasništva stekao i prema odredbama člana 268. Zakona o udruženom radu prema kojem su društvenopravne osobe definitivno izgubile pravo da zahtijevaju vraćanje nekretnine koja je bez valjanog pravnog osnova koristila druga društvenopravna osoba nakon proteka pet godina od saznanja, odnosno deset godina od gubitka posjeda.

8. Dalje, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno citirao odredbe člana 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada, ali da ih je pogrešno primijenio na konkretni pravni odnos. Naime, prema prirodi posla koji je obavljao, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, predmetne nekretnine predstavljaju odvojene građevinske i funkcionalne cjeline koje nisu otkupili vlasnici stanova. Također, Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da iskazi svjedoka A.Š., A.L., O.S., D.Lj., M.Š. i V.A. nisu bitni za presuđenje, jer njihovi iskazi potvrđuju dokaze pismene dokumentacije iz kojih proizlazi da je apelant nesmetano koristio predmetne nekretnine kao svoje osnovno sredstvo i da ga u tome niko nije ometao. Iz iskaza svjedoka Z.Č. i D.M., kojima je prvostepeni sud poklonio vjeru, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da su kotlovnice bile apelantovo vlasništvo, odnosno da su sredstva, iako nisu bila evidentirana kao osnovna sredstva, bila u funkciji i očigledno je da su bila apelantova. Dalje, Kantonalni sud smatra da prvotuženi i drugotuženi nisu imali zakonskog osnova da se protive tužbi i tužbenom zahtjevu zbog činjenice da su izjavili da predmetne nekretnine ne drže u svom posjedu. Ovo zbog toga što su njihovi prigovori bili usmjereni na to da apelant nema pravo vlasništva, a istovremeno vlasništvo nisu tražili za sebe, tako da iz stanja spisa proizlazi da bi predmetne nekretnine trebalo ustupiti na korištenje vlasnicima stanova koji su ih otkupili, što je samo po sebi apsurdno, jer se pojedini apelantovi objekti nalaze van zgrada te bi predstavljali ničiju svojinu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), preinačio prvostepenu presudu u odnosu na sve tužene izuzev u odnosu na trećetuženog i odlučio kao u izreci presude. Vezano za dio presude kojim je ukinuta prvostepena presuda u odnosu na trećetuženog i predmet vraćen na ponovni postupak, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantov stečajni upravnik istovremeno i stečajni upravnik trećetuženog, što je u suprotnosti sa relevantnim odredbama Zakona o stečajnom postupku, kao i odredbama ZPP koje se odnose na zastupanje (čl. 291 - 296).

9. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji prvotuženog i drugotuženog protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 58 0 P 001572 08 Rev od 6. oktobra 2009. godine kojom je revizija uvažena, preinačena je drugostepena Presuda broj 58 0 P 001572 08 Gz od 8. septembra 2008. godine tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da su osnovani revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od drugostepenog suda. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije stekao pravo vlasništva na osnovu dosjelosti u smislu Zakona o udruženom radu, Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, niti ZOVOFBiH zbog razloga koje je naveo prvostepeni sud koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud. Na osnovu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova kojim je revizijski sud vezan, relevantno materijalno pravo na osnovu kojeg se moglo i trebalo odlučivati su propisi na koje se prvostepeni sud poziva i koje pravilno tumači i primjenjuje. Naime, na osnovu odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima nije se moglo steći pravo vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama s obzirom na to da su se one vodile i vode kao društveno vlasništvo u zemljišnim knjigama. Pravo vlasništva dosjelošću apelant nije mogao steći ni u smislu ZOVOFBiH zbog toga što nisu ispunjeni uslovi propisani navedenim zakonom, kako to detaljno obrazlaže prvostepeni sud. Također, osnovanost tužbenog zahtjeva se nije mogla utvrditi ni na osnovu člana 268. Zakona o udruženom radu, kako to pogrešno smatra drugostepeni sud. Naime, predmetne nekretnine, za koje apelant tvrdi da je etažni vlasnik i da je to pravo stekao putem dosjelosti, predstavljaju zajedničke prostorije zgrade u kojima se nalaze u smislu čl. 3. i 4 . Zakona o svojini na dijelovima zgrade. Ovo je pravilno utvrdio i prvostepeni sud koji je izveo i pravilan zaključak da se etažno vlasništvo stječe na stanovima, ali ne i na zajedničkim prostorijama koje su po svojoj prirodi i namjeni predmetne nekretnine. Vrhovni sud je istakao da se ne može utvrditi da je apelant pravo koje traži stekao po nekom drugom osnovu, jer to ne proizlazi iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova kojim je revizioni sud vezan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je na osnovu člana 250. stav 2. ZPP odlučio kao i dispozitivu presude.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju zbog čega su mu povrijeđena navedena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao nikakve pravne razloge kada je utvrdio da se na osnovanost tužbenog zahtjeva ne mogu primijeniti odredbe člana 268. Zakona o udruženom radu, niti odredbe člana 27. Zakona o građevinskom zemljištu, te je proizvoljno primijenio pravo kada je zaključio da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničke prostorije zgrada u kojima se nalaze, te da su njihovi zajednički vlasnici raniji nosioci stanarskog prava stanova u zgradi u kojoj se nalaze predmetni prostori. Apelant je istakao da je očigledno da predmetne nekretnine predstavljaju posebne građevinske cjeline, kao posebne zgrade ili posebne dijelove zgrada koji su međusobno povezani u cjelinu, te predstavljaju sistem centralnog grijanja u Mostaru, a ne, kako se to zaključuje osporenim odlukama, zajedničke dijelove zgrade koji služe nekim drugim dijelovima za redovno korištenje. Dalje, apelant smatra da je dokazao da mu predmetne nekretnine služe kao osnovno sredstvo i da ih je bez pravne osnove držao u posjedu više od pet, odnosno deset godina, čime je, u skladu sa članom

268. Zakona o udruženom radu i članom 27. Zakona o građevinskom zemljištu, stekao pravo vlasništva na njima. Također, apelant smatra da Vrhovni sud nije obrazložio svoju presudu, odnosno da je presudu donio proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a posebno imajući u vidu da je u gotovo identičnoj pravnoj situaciji Vrhovni sud donio drugačiju odluku nego u konkretnom slučaju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegoviniei člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su sudovi različito sudili u istim slučajevima.

16. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

17. Ustavni sud smatra da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović