Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3674/09 (F. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 425
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3674/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3674/09, rješavajući apelaciju Faruka Suljanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Suljanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 001514 09 Gž od 22. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 001514 09 P od 17. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Faruk Suljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 001514 09 Gž od 22. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 001514 09 P od 17. aprila 2009. godine. Apelant je 4. maja 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu E.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta (tuženog) radi smetanja posjeda, vsp. 1.000,00 KM, Općinski sud je donio Rješenje broj 22 0 P 001514 09 P od 17. aprila 2009. godine. Navedenim rješenjem sud je utvrdio da je apelant smetao tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu prava korištenja nekretnina upisanih u zk. ul. br. 358 k.o. Dževar, i to k.č. broj 168 zv. Ograda, njiva IV klase površine 2074 m², i k.č. br. 169 zv. Ograda, voćnjak III klase površine 540 m², na način što je 26. maja 2007. godine došao na parcelu i koscu, kojeg je angažirao tužitelj, zabranio košenje trave, čime je učinio čin smetanja posjeda tužitelja. Istim rješenjem izrečena je novčana kazna apelantu u iznosu od 1.000,00 KM i naloženo je da se suzdrži od daljnjeg smetanja i uznemiravanja pod prijetnjom dvostrukog kažnjavanja i prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je članom 80. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVO) regulisano da posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda). Članom 83. stav 1. navedenog zakona je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjeda. Također, odredba člana 425. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje da se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, ili o zahtjevu za naknadu štete. Sud, dalje, navodi da je proveo dokazni postupak (čitanje brojnih materijalnih dokaza, te uz saglasnost stranaka čitanje iskaza parničnih stranaka i svjedoka Dž.G., E.G., M.M., R.H., V.S., S.Ć. i F.S. sa zapisnika od 14. jula 2007. godine) nakon čega je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Naime, sud je na osnovu Rješenja Općinskog suda broj 022-0-P-06-001530 od 18. maja 2007. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-07-000997 od 12. marta 2008. godine utvrdio da je u toj pravnoj stvari apelant u novembru 2006. godine smetao tužitelja u mirnom i faktičnom posjedu predmetnih parcela koje su predmet i konkretnog spora iz čega proizlazi da je tužitelj vršio faktičku vlast, odnosno da je bio u faktičkom i mirnom posjedu predmetnih nekretnina u novembru 2006. godine. Iz ostalih provedenih dokaza, kao i činjenice da tužitelj protiv apelanta vodi više sporova u kojima traži posjedovnu zaštitu u odnosu na predmetne parcele, proizlazi da je tužitelj svojim sezonskim radnjama pokušavao održati faktički posjed na predmetnim parcelama, dok je apelant svojim radnjama pokušavao deposjedirati posjed tužitelja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužitelj faktički vlasnik predmetnih parcela i da je održao kontinuitet posjeda u smislu člana 75. stav 1. ZVO, te je činjenica da je apelant kupio predmetne parcele, shodno članu 83. stav 1. ZVO, irelevantna u ovom postupku, jer apelant ima zakonsku mogućnost da svoja imovinska prava ostvaruje u skladu sa odredbama ZVO koje se odnose na zaštitu prava vlasništva. U odnosu na čin smetanja posjeda, sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka M.M., koji se objektivno izjašnjavao na osnovu ličnog saznanja o činjenicama koje ni apelant nije osporio u svom iskazu. Sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka Dž.G., E.G., V.S. i F.S., koji su bliski srodnici stranaka, jer su oni bili pristrasni, kao ni iskazima svjedoka R.H. i S.Ć., jer su suprotni izvedenim materijalnim dokazima i iskazima parničnih stranaka.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 22 0 P 001514 09 Gž od 22. septembra 2009. godine djelimično je usvojena apelantova žalba, prvostepeno rješenje u dijelu kojim je apelantu izrečena novčana kazna je ukinuto i odbačen je tužbeni zahtjev u tom dijelu, dok je u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je utvrdio sve odlučne činjenice, te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno utvrdio činjenicu da je tužitelj uznemiravan u posjedu predmetnih parcela, odnosno da je bio u posjedu predmetnih parcela u novembru 2006. godine, što potvrđuje i pravosnažno rješenje od 18. maja 2007. godine. Također, ispravan je zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao tvrdnje da je došlo do promjene posjedovnog stanja na predmetnim parcelama, odnosno da je on bio u posjedu predmetnih parcela na dan kada je učinjeno utuženo smetanje posjeda. Naime, apelant je samo dokazao da je, vršeći određene radnje, pokušavao vršiti posjednička ovlaštenja na predmetnim parcelama. Međutim, i pored tih radnji, tužitelj je ostao u posjedu parcela i ta činjenica je relevantna za smetanje posjeda i zaštitu od smetanja. Dalje, prvostepeni sud je u konkretnoj situaciji pravilno utvrdio čin smetanja posjeda kada je apelant zabranio licu koje je angažovao tužitelj da pokosi travu sa predmetnih parcela, čime je apelant izvršio čin smetanja posjeda tužitelja na način da ga je uznemiravao u vršenju posjedničkih prava. Dakle, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u smislu člana 425. ZPP i pružio posjedovnu zaštitu tužitelju u smislu člana 83. ZVO, tako da je u tom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje.
5. Kantonalni sud je naveo da je osnovana apelantova žalba koja se odnosi na dio odluke kojim mu je prvostepeni sud izrekao novčanu kaznu. Ovo iz razloga što se posjedovna zaštita, u skladu sa članom 84. ZVO, pruža u vidu nalaganja vraćanja oduzetog posjeda, ili u vidu zabrane uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne. Dakle, u parničnom postupku se može samo zaprijetiti novčanom kaznom, dok se novčana kazna izriče samo u izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukinuo rješenje u dijelu kojim je apelantu izrečena novčana kazna i odbacio tužbeni zahtjev, jer za njegovo rješavanje nije nadležan sud u parničnom postupku. Također, sud je naveo da nije od značaja za ispravnost odluke apelantov žalbeni navod da pobijano rješenje utvrđuje smetanje «posjeda prava korištenja». Ovo iz razloga što se iz drugog dijela dispozitiva prvostepenog rješenja, kao i iz obrazloženja rješenja jasno vidi da je prvostepeni sud raspravljao o relevantnim pitanjima za smetanje posjeda nekretnina i ustanovio da je osnovan takav tužbeni zahtjev, tako da pogrešno označenje «prava korištenja» nije od utjecaja na pravilnost odluke.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 17. Evropske konvencije. Apelant analizira osporene odluke i ističe da je on vlasnik predmetnih parcela, odnosno da se on nalazio u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina na dan kada je sud utvrdio smetanje posjeda. Apelant navodi da se predmetne parcele vode na njegovom imenu u ZKU, te smatra da kao vlasnik ima pravo posjeda zbog čega mu je nelogičan zaključak suda da se tužitelj nalazi u posjedu predmetnih parcela, jer je logično da posjed drži vlasnik kojeg neko može samo deposjedovati. Apelant smatra da su osporene odluke sporne i da daju pravnu nesigurnost vlasnicima, te da sud ne može pružiti zaštitu posjeda nekome ko nije vlasnik, jer bi u tom slučaju povrijedio pravo na imovinu vlasnika. Dalje, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje i navodi da odluka suda o zaštiti prava na posjed nije u skladu sa zakonom. Također, apelant ističe da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju propustio da primijeni stav 2. člana 83. ZVO, te da konačna odluka nije u skladu sa članom 84. ZVO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njgovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individulano pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović