Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3684/09 (Š. H.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3684/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3684/09, rješavajući apelaciju Ševale Habibović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ševale Habibović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 227 od 3. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001109 od 3. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P 1768/91 od 5. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševala Habibović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 227 od 3. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001109 od 3. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 1768/91 od 5. marta 2007. godine.
2. Muž apelantice I.H. je tužbom podnesenom Osnovnom sudu 31. maja 1980. godine pokrenuo parnicu protiv tuženih H.H., H.H., Z.B. i N.K. radi utvrđenja. Naime, pošto je pravni prednik navedenih parničnih stranaka I.H. umro, Osnovni sud je Rješenjem broj O 1068/79 od 5. maja 1980. godine uputio I.H. (apelantičinog muža) da pokrene parnicu protiv ostalih zakonskih nasljednika umrlog I.H. radi utvrđenja da je po osnovu doprinosa u stjecanju imovine postao vlasnik objekata: garaže, dvorišne zgrade i suvlasnik sa ½ dijela stambene zgrade izgrađene na zemljištu upisanom u zk.ul. broj 9043 k.o. Banjaluka i sukorisnik sa ½ dijela zemljišta upisanog u ovaj zk.ul., te da zaostavštinu I.H. ne čini suvlasnički dio od ½ dijela na zemljištu upisanom u zk.ul. broj 9043 k.o. Banjaluka na kojem je zgrada izgrađena. Nakon smrti I.H. (apelantičinog muža) Osnovni sud je Rješenjem broj O 854/01 od 23. novembra 2001. godine u ostavinskom postupku utvrdio da je apelantica jedini zakonski nasljednik svog muža (I.H.), tako da je sud prihvatio da je tužiteljica u navedenom parničnom postupku supruga umrlog tužitelja I.H. (apelantica) kao njegov pravni sljednik. Apelantica je podneskom od 30. juna 2005. godine uredila i konačno definisala predmetni tužbeni zahtjev označivši kao tužene N.K., S.A., Ć.H., M.B. i S.H.
3. Presudom Osnovnog suda broj P 1768/91 od 5. marta 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je njen prednik (I.H.), kupoprodajnim ugovorom od 26. februara 1968. godine, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem 1136/68, te završnim radovima i dogradnjom, zajedno sa svojim ocem I.H., stekao pravo vlasništva na kući koja leži na parceli broj 112/11 i pravo korištenja od ½ dijela na istoj parceli koja je upisana u zk.ul.broj 12867 k.o. Banjaluka, tako da dio od ½ prava vlasništva na kući i prava korištenja na parceli broj 112/11, upisanoj u zk.ul. broj 12867 k.o. Banjaluka ne predstavlja ostavinsku masu umrlog I.H., te da se utvrdi da je apelantičin prednik građenjem stekao pravo vlasništva na dvije dvorišne zgrade koje leže na k.č.br. 112/11, upisanoj u zk.ul. broj 12867 k.o. Banjaluka, po novom premjeru k.č. br. 1081 k.o. Banjaluka III, koje su na skici vještaka geometra obilježene brojevima 2 i 3, koja čini sastavni dio ove presude, kao i da navedeni pomoćni objekti ne ulaze u ostavinsku masu iza umrlog I.H., te da se apelantičin prednik upiše kao korisnik nekretnina upisanih u zk.ul.broj 12867 k.o. Banjaluka i kao posjednik sa ½ dijela nekretnina upisanih u pl. br. 332 k.o. Banjaluka III i obavežu tuženi da apelantici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 21.075,00 KM. Istom presudom obavezana je apelantica da prvotuženoj N.K. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.265,00 KM.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud izveo predložene dokaze parničnih stranaka: saslušanjem i čitanjem iskaza parničnih stranaka i brojnih svjedoka, čitanjem skice lica mjesta sa pismenim nalazom vještaka geometra Bose Stanić, te izvršio uvid u brojne materijalne dokaze (kupoprodajni ugovor od 26. februara 1968. godine, priznanice-račune o nabavci materijala, izvod iz zk. ul. broj 12867 k.o. Banjaluka sa izvodom iz pl. br. 332 k.o. Banjaluka III, testament I.H., Presudu Osnovnog suda broj P 2578/82 od 11. marta 1983. godine i Presudu Okružnog suda broj Gž 1557/83 od 29. jula 1983. godine). Među parničnim strankama je nesporno da je 26. februara 1968. godine zaključen kupoprodajni ugovor između A.Č. i V.Č. kao prodavaca i I.H. kao kupca, dok je sporno da li je apelantičin prednik zajedno sa svojim ocem (I.H.) učestvovao u kupovini predmetnih nekretnina, te da li je apelantičin prednik isključivo svojim sredstvima i radom izgradio spornu dvorišnu zgradu i garažu. Općinski sud je na osnovu izvedenog dokaza čitanjem predmetnog kupoprodajnog ugovora i priznanica o primljenim isplatama kupoprodajne cijene utvrdio da je I.H. kupac predmetnih nekretnina (nedovršene stambene kuće i pripadajućeg zemljišta). Naime, iz navedenog ugovora je vidljivo da su A.Č. i V.Č. prodavci, a da je isključivi kupac predmetnih nekretnina I.H., što proizlazi i iz priznanica o isplati kupoprodajne cijene. Također, među parničnim strankama nije sporna činjenica da između I.H. i apelantičinog prednika nije postojao ni pismeni ni usmeni ugovor o poklonu ½ dijela predmetne kuće, niti je postojao pismeni ili usmeni ugovor o zajedničkom ulaganju u dovršenje predmetne stambene kuće i izgradnji dvorišnih objekata. Ovo proizlazi iz iskaza apelantičinog prednika (raspravni zapisnik od 6. januara 1981. godine) u kojem je izjavio da je trebalo sa svojim ocem (I.H.) da zaključi pismeni ugovor o poklonu predmetnih nekretnina, ali da do njegovog zaključenja nije došlo. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da u vrijeme kupovine predmetne kuće, njenog dovršenja i izgradnje dvorišnih objekata nije bio na snazi Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80), tako da je predmetni sporni odnos raspravio prema odredbama propisa Zakona o stambenim zadrugama («Službeni list SFRJ» broj 1/68). Odredbama čl. 141. do 151. navedenog zakona je propisano da dvije ili više osoba zajedničkim građenjem ne mogu steći suvlasništvo porodične ili stambene zgrade ukoliko nisu o toj zajedničkoj gradnji sačinili pismeni ugovor. Prema prihvaćenoj sudskoj praksi, a imajući u vidu da u konkretnom slučaju ne postoji pismeni ili usmeni ugovor o zajedničkom dovršenju stambene zgrade i zajedničkoj izgradnji dvorišnih objekata, apelantici preostaje mogućnost postavljanja obligacionopravnog zahtjeva prema zakonskim nasljednicima I.H. u odnosu na ulaganja koja je u imovinu I.H. uložio njen pravni prednik.
5. Sud je izveo i dokaz čitanjem testamenta sačinjenog od testatora I.H., kao i uvid u presude Osnovnog i Okružnog suda donesene povodom parnice koju su pokrenuli zakonski nasljednici umrlog I.H. protiv apelantičinog prednika radi utvrđivanja punovažnosti navedenog testamenta. Iz navedenih presuda proizlazi da je predmetni testament I.H. pravno valjan u dijelu kojim imenuje svojim jedinim nasljednikom na nepokretnoj imovini apelantičinog prednika kojem za slučaj njegove smrti ima da pripadne kuća sa zemljištem-nekretnine upisane u zk.ul. br. 9043 k.o. Banjaluka. Dakle, prema navedenom testamentu, apelantičinom predniku pripada ½ dijela cjelokupnih nekretnina koje se traže predmetnom tužbom, zajedno sa garažom i dvorišnom zgradom koji predstavljaju pripadak glavnoj stvari i dijele sudbinu glavne stvari, dok drugu polovinu nasljeđuju zakonski nasljednici ostavitelja I.H. (H.H., H.H., Z.B. i N.K.) na osnovu nužnog zakonskog dijela. Sud je utvrdio da razlika u podacima u zemljišnoknjižnoj dokumentaciji (u kupoprodajnom ugovoru su predmet kupoprodaje nekretnine upisane u zk. ul. br. 9043 k.o. Banjaluka, dok se u preciziranom tužbenom zahtjevu radi o nekretninama iz zk. ul. br. 12867 k.o. Banjaluka) s obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan nije od uticaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Dalje, sud je, u skladu sa odredbom člana 180. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP), odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tužene Ć.H. i M.B. koji su priznali tužbeni zahtjev zbog toga što je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene, tako da bi prihvatanjem priznanja tužbenog zahtjeva tuženih Ć.H. i M.B. utjecalo na smanjenje ostavinske mase ostavioca I.H. Sud je na kraju istakao da je izveo sve predložene dokaze od tuženih, ali da rezultate ovih izvedenih dokaza nije posebno ocijenio zbog toga što je teret dokazivanja činjeničnih navoda i osnovanosti tužbenog zahtjeva na strani tužitelja, a ne na strani tuženih.
6. Protiv prvostepene presude apelantica, Ć.H. i M.B. su podnijeli žalbe koje je Okružni sud Presudom broj 011-0-Gž-08-001109 od 3. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud ocijenio sve provedene dokaze i za svoje odlučenje dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Prvostepeni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno pravilno je zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je apelantičin prednik, zajedno sa svojim ocem I.H., učestvovao u kupovini spornih nekretnina koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora od 26. februara 1968. godine. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužilačka strana nije dokazala da je apelantičin prednik učestvovao u završnim radovima i dogradnji kupljene kuće, te da je na taj način stekao pravo vlasništva na kući, odnosno pravo korištenja nekretnina koje služe za redovnu upotrebu kuće. Dalje, pravilan je i zaključak prvostepenog suda da, u skladu sa odredbama čl. 141 -151. Zakona o stambenim zadrugama, nije dozvoljeno stjecanje suvlasništva bez postojanja pismenog ugovora o zajedničkoj gradnji, te da se, prema sudskoj praksi, dograđivanjem, nadziđivanjem ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne stječe pravo svojine, nego eventualno pravo na obligacionopravni zahtjev. Također, pravilno je zaključio prvostepeni sud da je pravno valjan testament I.H. u dijelu kojim je za jedinog nasljednika na nepokretnoj imovini imenovao apelantičinog prednika, tako da apelantičinom predniku pripada pravo na najmanje ½ dijela predmetnih nekretnina. Okružni sud je istakao da je neosnovan apelantičin žalbeni navod da je prvostepena presuda donesena uz povrede odredaba parničnog postupka zbog toga što u žalbi nije navedeno koje su to povrede odredaba parničnog postupka učinjene. Također, neosnovana je i žalba tuženih Ć.H. i M.B. koji su priznali apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, prvostepeni sud je pravilno odbio da donese presudu na osnovu priznanja, zaključivši da se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. ZPP). Ovo zbog toga što je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan u odnosu na ostale tužene, tako da bi prihvatanje priznanja tužbenog zahtjeva od tuženih Ć.H. i M.B. utjecalo na smanjenje ostavinske mase umrlog I.H. Na kraju, Okružni sud je naveo da je i odluka o troškovima parničnog postupka pravilno i zakonito donesena u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. ZPP, pa je, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 226. ZPP.
7. Protiv navedene presude Okružnog suda apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 227 od 3. septembra 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju uz zaključak da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i odbili apelantičin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da je ugovor o prodaji nepokretnosti formalno-pravni posao za čiju je pravnu valjanost zakon propisao pismenu formu, tako da, ukoliko takav ugovor nije zaključen u pismenoj formi, ne proizvodi pravno djejstvo-ništav je. S obzirom na to da apelantičin prednik nije ugovorna strana u kupoprodajnom ugovoru od 26. februara 1968. godine, zaključenom između A.Č. i V.Č. kao prodavaca i I.H. kao kupca, to su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da navedeni ugovor ne proizvodi pravno djejstvo u odnosu na apelanticu. Zaključak nižestepenih sudova da apelantičin prednik nije stekao pravo suvlasništva sa ½ dijela na predmetnim nekretninama, kao ni pravo sukorištenja po osnovu ugovora o prodaji proizlazi iz rezultata izvedenih dokaza od nižestepenih sudova koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Također, neosnovan je apelantičin navod da nižestepeni sudovi nisu ocijenili testament umrlog I.H. kao dokaz u predmetnom postupku. Ovo zbog toga što su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom sadržine testamenta zaključili da apelantici po tom osnovu u svakom slučaju pripada «najmanje» ½ dijela predmetnih nekretnina. Vrhovni sud ističe da apelantici pravo suvlasništva na kući, kao i pravo vlasništva na pomoćnim objektima (dvorišna zgrada i garaža) ne pripada ni po osnovu «završnih radova i dogradnje» i građenja pomoćnih objekata kao pripadaka glavne stvari njenog supruga zajedno sa njegovim ocem I.H. Suprotno revizionim navodima, apelantici bi pripadalo pravo na ime novčane vrijednosti izvedenih radova kao obligacionopravnog zahtjeva, istakao je Vrhovni sud, naglasivši da u pogledu ovih odlučnih činjenica nižestepene presude sadrže dovoljne i valjane razloge koje u cijelosti prihvata. S obzirom na to da apelantica u reviziji ne navodi konkretne povrede odredaba parničnog postupka za koju smatra da je počinjena pred drugostepenim sudom, kao i činjenice da pobijana presuda nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je i ovaj apelantičin prigovor neosnovan. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
8. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica analizira osporene presude redovnih sudova i naglašava da su osporene odluke redovnih sudova nezakonite, izražavajući sumnju u utvrđeno činjenično stanje. Naime, apelantica navodi da su činjenice formalno-pravno takve kakvim ih je sud opisao. Međutim, smatra da je utvrđene činjenice trebalo staviti u kontekst vremena, porodičnih prilika, odnosno patrijarhalnih odnosa koji su vladali u porodici Habibović. Apelantica navodi da prednik tuženih (I.H.) de fakto nije imao nikakvih ulaganja u predmetnu imovinu, te da je apelantičin prednik živio sa ocem i majkom i napravio više od pola ukupne imovine koju je koristio bez ograničenja. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene na osnovu određenih činjenica, koje nisu stavljene u kontekst vremena, način života, te ostale izvedene dokaze. Također, smatra da je pogrešan stav redovnih sudova vezano za stjecanje vlasništva građenjem, gdje su sudovi pošli od činjenice da za zajedničku gradnju mora postojati ugovor o ortakluku kao formalno-pravni posao. Naime, građenje je originaran način stjecanja za koji nije potreban pravni posao, već savjesnost graditelja i neprotivljenje vlasnika imovine, te njegovo znanje da se građenje izvodi. Apelantica navodi da njen prednik nije radove izvodio za račun i u ime svog oca, te da sve urađeno građenjem predstavlja stvaranje potpuno nove stvari.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, a naročito ne ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović