Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3695/09 (K. I.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3695/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3695/09, rješavajući apelaciju Kovine Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kovine Ivanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 106 od 2. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 315 od 18. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-06-000 155 od 4. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kovina Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rudog, koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 106 od 2. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 315 od 18. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-06-000 155 od 4. maja 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-06-000 155 od 4. maja 2007. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv Srednjoškolskog centra Rudo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, vsp. 10.500,00 KM, odbijen je u cjelini tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog broj 02-126-181/84 od 1. septembra 2004. godine, kojim joj je otkazan ugovor o radu broj 214 od 6. septembra 2001. godine i da se tuženi obaveže da je vrati na ranije poslove i radne zadatke, te da joj naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude prvostepeni sud je istakao da je, odlučujući o navedenom tužbenom zahtjevu, utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme, zaposlena na radnom mjestu čistačice; da je na te poslove kod tuženog bilo raspoređeno sedam radnika; da je u postupku provođenja Pravilnika o finansiranju srednjih škola («Službeni glasnik RS» broj 9/02) direktor tuženog donio Odluku o sistematizaciji poslova i radnih zadataka od 13. septembra 2002. godine kojom je predviđeno da je za te poslove potrebno troje izvršitelja na radnom mjestu čistačice odnosno radnika na održavanju higijene, te da je apelantici iz tih razloga ranije otkazan ugovor o radu, ali je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 7. novembra 2003. godine poništen taj otkaz ugovora o radu apelantici, pa je ona vraćena na posao kod tuženog sa danom 20. augusta 2004. godine.
3. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je utvrdio da je tuženi, postupajući po odredbama čl. 7. i 8. svog Pravilnika o jedinstvenim kriterijima za utvrđivanje statusa radnika za čijim je radom prestala potreba (u daljnjem tekstu: Pravilnik), dopisom od 30. jula 2004. godine obavijestio sindikalnu organizaciju te ustanove da tuženi ima obavezu da otpusti višak radnika, o čemu je tuženi dostavio i dopunu dopisa dana 20. augusta 2004. godine, kojim je ukazao na obavezu otkazivanja ugovora o radu radnicima koji se pojavljuju kao višak, jer da «Ministarstvo koje je njihov finansijer ne dozvoljava postojeći broj radnika za mali broj učenika»; da su dana 20. augusta 2004. godine apelantica i ostali radnici upoznati (jer su to svojim potpisima potvrdili) da tuženi ima višak radnika i da su istovremeno pozvani da do 27. augusta 2004. godine donesu dokumenta potrebna za njihovo bodovanje; da je tuženi izvršio bodovanje radnika koji su radili na radnom mjestu čistačice odnosno radnika na održavanju higijene i da je nakon toga tuženi apelantici dao otkaz ugovora o radu sa 1. septembrom 2004. godine, zbog smanjenog obima posla, proglasivši je viškom, sa otkaznim rokom od dva mjeseca, kao i da je tuženi u postupku donošenja tog rješenja postupio po odredbama člana 114. stav 1. i člana 121. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR) kao i odredbama člana 38. a) Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora. Na osnovu iznijetih činjenica prvostepeni sud je konstatovao da je apelantici otkazan ugovor o radu saglasno odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR, Pravilnika tuženog i Općeg kolektivnog ugovora, te da je neosnovan zahtjev apelantice za poništenje rješenja kojim joj je otkazan ugovor o radu, kao i zahtjev za vraćanje na posao kod tuženog.
4. Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 315 od 18. novembra 2008. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda broj 091-0-P-06-000 155 od 4. maja 2007. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticu sa postavljenim tužbenim zahtjevom, te da takva odluka suda nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima apelantice. Naime, sud je istakao da je odredbom člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Također, sud je istakao da je odredbom člana 124. ZOR propisano da je poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika, te da je, u cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 124. ZOR, poslodavac dužan u pismenoj formi, najkasnije u roku od 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijestiti savjet radnika, odnosno sindikat, o činjenicama propisanim u odredbi člana 125. ZOR.
5. Nadalje, drugostepeni sud je konstatovao da je, u konkretnom slučaju, a što među strankama nije bilo sporno, utvrđeno da je kod tuženog na radnom mjestu čistačice odnosno radnika na održavanju higijene bilo raspoređeno sedam radnika, a da su po Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji poslova i radnih zadataka tuženog iz 2002. godine za obavljanje navedenih poslova predviđena tri izvršitelja, iz čega proizlazi da se kod tuženog iz organizacionih razloga 2002. godine ukazala potreba za prestankom rada četiri radnika na poslovima održavanja higijene, te da je stoga tuženi apelantici, suprotno navodima žalbe, pobijanim rješenjem otkazao ugovor o radu saglasno odredbi člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR. Zatim, sud je istakao da je tuženi razloge otkaza ugovora o radu naveo u obrazloženju pobijanog rješenja, pa se zato ne može prihvatiti žalbeni navod apelantice da je pobijano rješenje donijeto suprotno odredbi člana 114. stav 1. ZOR. Naime, sud je naveo da je pobijano rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno u pismenoj formi, kako propisuje navedena zakonska odredba, a da činjenica da je poslodavac razloge otkaza ugovora o radu naveo u obrazloženju rješenja, a ne u njegovoj izreci, ne utiče na njegovu zakonitost. Također je drugostepeni sud istakao da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantice da tuženi u konkretnom slučaju nije primjenio odredbe čl. 124. i
125. ZOR, jer kod činjeničnog utvrđenja da je tuženi kao poslodavac u konkretnom slučaju otkazao ugovor o radu četvorici radnika, to u smislu navedenih zakonskih odredaba nije ni postojala obaveza konsultacija sa sindikatom. Isto tako, sud je konstatovao da su neosnovani i žalbeni navodi apelantice da je tuženi postupio suprotno članu 38. a) Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora, budući da navedena odredba reguliše visinu otpremnine, a tuženi je u osporenom rješenju odredio da će visina otpremnine biti obračunata u skladu sa navedenom odredbom. Konačno, sud je istakao da iz same žalbe proizlazi da je M.C. vraćen na posao kod tuženog zajedno sa apelanticom u postupku izvršenja pravosnažne presude, pa se zbog toga ne mogu ni prihvatiti žalbeni navodi apelantice da je tuženi tog radnika primio na posao u vrijeme otkaza ugovora o radu apelantici.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 106 od 2. septembra 2009. godine revizija apelantice izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 315 od 18. novembra 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je istakao da je imperativ smanjenja broja radnika (u konkretnom slučaju radnika na radnom mjestu održavanja higijene) kod tuženog uslijedio u postupku sprovođenja Pravilnika o finansiranju srednjih škola, koji je donesen na osnovu člana 101. stav 1. tada važećeg Zakona o srednjoj školi («Službeni glasnik RS» broj 4/93), te da je to učinjeno iz ekonomskih razloga, dakle, po odredbama člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR, jer je finansiranje srednjih škola vršeno iz budžeta, a tim pravilnikom je određeno da se iznos potrebnih sredstava za rad škole određuje prema broju učenika, a ne prema površini njenih poslovnih prostorija. Nadalje, sud je naveo da prigovor apelantice da je na njeno radno mjesto primljen kao četvrti izvršitelj M.C. nije osnovan iz razloga koji je već dat u drugostepenoj presudi, kao i da isto tako nije osnovan ni prigovor da tuženi nije postupio po odredbama čl. 7. i 8. Pravilnika, jer je direktor tuženog u skladu sa tim dana 30. jula 2004. godine sindikalnoj organizaciji uputio dopis, kako je to i predviđeno odredbama čl. 124. i 125. ZOR, a osporeno rješenje je uslijedilo 1. septembra 2004. godine, dakle, po proteku zakonskog roka od 30 dana. Na kraju, sud je konstatovao da je neosnovan i prigovor apelantice da njeno zdravstveno stanje nije bodovano krivicom tuženog zbog navodno datog kratkog roka za pribavljanje potrebne medicinske dokumentacije, jer je po ocjeni Vrhovnog suda, rok dat u tu svrhu (od 20. do 27. augusta 2004. godine) bio sasvim dovoljan, tim prije što ta dokumentacija nije bila posebno određena, tako da je apelantica, ako je imala osnov za bodovanje njenog zdravstvenog stanja, mogla u tu svrhu donijeti dokumentaciju koju je već imala.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da, u konkretnom postupku u kojem je ponovo dobila otkaz, sudovi nisu pravilno, a ni potpuno cijenili navedene činjenice, te da su i ono što su cijenili, radili površno i proizvoljno, pa je zbog toga izostala pravilna i savjesna ocjena izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, jer svoje odluke nisu zasnovali na dokazima u spisu, a što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava na štetu apelantice. Nadalje, apelantica detaljno navodi i obrazlaže brojne pogreške koje je tuženi počinio u ponovnom postupku proglašenja radnika viškom, ističući da su sudovi prećutno prelazili preko određenih važnih činjenica. Isto tako, apelantica, između ostalog, detaljno analizira odlučenja sudova navodeći da su postupili proizvoljno i pogrešno, te ističe da tuženi nije vodio računa o relevantnim odredbama ZOR-a i Općeg kolektivnog ugovora. Također, apelantica navodi da se iz svega navedenog vidi da je tuženi žurio sa otkazom, da je to sve činio na štetu prava apelantice, jer je nastojao da prije početka školske godine po svaku cijenu ispoštuje član 3. Pravilnika, tj. da otkaže ugovor o radu, što znači da je tuženi sve smišljeno radio, ali mimo svog Pravilnika. Konačno, apelantica ukazuje da su navedenim postupanjem tuženog, a i sudova, povrijeđena njena ustavna prava kako pravo na pravično suđenje tako i pravo na imovinu, te predlaže da se njena apelacija usvoji i da se ukinu presude redovnih sudova i naloži tuženom da je vrati na rad, odnosno da vrati predmet na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović