Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3794/09 (M. M., S. M., K. V., D. V., S. E.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3794/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3794/09, rješavajući apelaciju Mare Mićević i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Mićević, Slaviše Mićevića, Koviljke Višnjić, Desimira Višnjića, Snežane Elez, mldb. N. E., mldb. N. E., Kose Marić, Verice Marić, Danice Marić, Jovanke Vuković, Stjepana Vukovića, mldb. S.V., Dragice Đoković, Srđana Đokovića, Radinke Samardžije, mldb. B.S., mldb. D.S., Milene Cicmil, mldb. I.C., mldb. I.C., Pejke Nišić, Milanke Živanović, mldb. M.Ž., Nade Milinković, Marinka Milinkovića, mldb. M.M., mldb. Đ.M., Slavojke Fundup, mldb. R.F., mldb. R.F., Milanke Burilo, Dragane Burilo, mldb. J.B., Nade Milinković, Miroslava Milinkovića, Danka Milinkovića, Dragomirke Komlenović, Đorđa Komlenovića, Olge Komlenović, Divne Fuštar, mldb. M.F., mldb. M.F., Branke Ognjenović, mldb. M.O., Ilinke Papović, Igora Papovića, mldb. I.P., Ljube Višnjić, Trivka Višnjića, Jadranke Kovač, mldb. M.K., Dušanke Ivanović, Danijele Ivanović, Marine Ivanović, Dušanke Kekić, Žakline Kekić, Brane Kekić, Gorana Kekića, Vidosave Tadić, Milana Tadića, Milene Radović, Ivana Radovića, Relje Radovića, Anđe Popović, Nebojše Popovića, Biljane Ikonić, Draženke Ikonić, mldb. D.I., Tankose Bozalo, Dragane Bozalo, Željke Bozala, Mare Vuković, Bose Blagojević, Srđana Blagojevića, Mile Blagojevića, Nevenke Kovač, Dragana Kovača, Save Topalović, Bojana Topalovića, Bojane Topalović, Mirjane Todorović, mldb. S.T., Milenke Trivković, Aleksandra Trivkovića, mldb. ST., Dušanke Obradović, Nataše Obradović, Sanje Obradović, Slavojke Burilo, Nebojše Burila, Dragiše Burila, Lidije Vukadinović, mldb. M.V., mldb. J.V., Milene Delić, Marine Delić, Nade Delić, mldb. R.D., Dušanke Savić, Slavice Vuković, Radana Vukovića, Radijane Vuković, Mile Nogo, mldb. M.N., mldb. J.N., mldb. M.N., Rose Janković, Žarka Jankovića, mldb. Ž.J., mldb. B.J., Radojke Gavrilović, Jovane Gavrilović, mldb. N.G., Savke Simović, Ljube Simovića, Vukosave Skakavac, Nebojše Skakavca, Nataše Radović, mldb. J.R., mldb. Đ.R., Zorice Vuković, mldb. O.V., Vujane Živanović, Slavojke Živanović, Slavice Avdalović, Miroslava Avdalovića, Zorice Srndović, mldb. N.S., Rajke Marković, Gospave Marković, Nenada Markovića, Radislava Markovića, Drage Govedarice, Danijele Govedarice, Ognjena Govedarice, Marijane Milić, Svetlane Krsmanović, mldb. A.K., mldb. G.K., Radomirke Mandić, mldb. I.M., mldb. D.M., Željke Radović, mldb. N.R., mldb. U.R., Sniježane Matić, Darka Matića, Nebojše Matića, Rade Vuković, mldb. S.V., mldb. S.V., Slavke Radović, Mirjane Radović, Gojka Radovića, Radmile Radović, Jelene Radović, mldb. V.R., Radmile Vuković, mldb. M.V., Radojke Tomović, Veselina Tomovića, Dijane Tomović, Ilinke Elez, Miroslava Eleza, mldb. P.E., Dragomirke Ivanović, Milomirke Ivanović, Miroslava Ivanovića, mldb. M.I., Radmile Vuković, mldb. D.V., mldb. N.V., mldb. D.V., Slavice Pljevaljčić, Drage Pljevaljčića i Njegoša Pljevaljčića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001 009 od 23. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-4086/05 od 6. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Mićević, Slaviša Mićević, Koviljka Višnjić, Desimir Višnjić, Snežana Elez, mldb. N. E., mldb. N. E., Kosa Marić, Verica Marić, Danica Marić, Jovanka Vuković, Stjepan Vuković, mldb. S.V., Dragica Đoković, Srđan Đoković, Radinka Samardžija, mldb. B.S., mldb. D.S., Milena Cicmil, mldb. I.C., mldb. I.C., Pejka Nišić, Milanka Živanović, mldb. M.Ž., Nada Milinković, Marinko Milinković, mldb. M.M., mldb. Đ.M., Slavojka Fundup, mldb. R.F., mldb. R.F., Milanka Burilo, Dragana Burilo, mldb. J.B., Nada Milinković, Miroslav Milinković, Danko Milinković, Dragomirka Komlenović, Đorđe Komlenović, Olga Komlenović, Divna Fuštar, mldb. M.F., mldb. M.F., Branka Ognjenović, mldb. M.O., Ilinka Papović, Igor Papović, mldb. I.P., Ljuba Višnjić, Trivko Višnjić, Jadranka Kovač, mldb. M.K., Dušanka Ivanović, Danijela Ivanović, Marina Ivanović, Dušanka Kekić, Žaklina Kekić, Brana Kekić, Goran Kekić, Vidosava Tadić, Milan Tadić, Milena Radović, Ivan Radović, Relja Radović, Anđa Popović, Nebojša Popović, Biljana Ikonić, Draženka Ikonić, mldb. D.I., Tankosa Bozalo, Dragana Bozalo, Željko Bozalo, Mara Vuković, Bosa Blagojević, Srđan Blagojević, Mile Blagojević, Nevenka Kovač, Dragan Kovač, Sava Topalović, Bojan Topalović, Bojana Topalović, Mirjana Todorović, mldb. S.T., Milenka Trivković, Aleksandar Trivković, mldb. ST., Dušanka Obradović, Nataša Obradović, Sanja Obradović, Slavojka Burilo, Nebojša Burilo, Dragiša Burilo, Lidija Vukadinović, mldb. M.V., mldb. J.V., Milena Delić, Marina Delić, Nada Delić, mldb. R.D., Dušanka Savić, Slavica Vuković, Radan Vuković, Radijana Vuković, Mila Nogo, mldb. M.N., mldb. J.N., mldb. M.N., Rosa Janković, Žarko Janković, mldb. Ž.J., mldb. B.J., Radojka Gavrilović, Jovana Gavrilović, mldb. N.G., Savka Simović, Ljubo Simović, Vukosava Skakavac, Nebojša Skakavac, Nataša Radović, mldb. J.R., mldb. Đ.R., Zorica Vuković, mldb. O.V., Vujana Živanović, Slavojka Živanović, Slavica Avdalović, Miroslav Avdalović, Zorica Srndović, mldb. N.S., Rajka Marković, Gospava Marković, Nenad Marković, Radislav Marković, Draga Govedarica, Danijela Govedarica, Ognjen Govedarica, Marijana Milić, Svetlana Krsmanović, mldb. A.K., mldb. G.K., Radomirka Mandić, mldb. I.M., mldb. D.M., Željka Radović, mldb. N.R., mldb. U.R., Sniježana Matić, Darko Matić, Nebojša Matić, Rada Vuković, mldb. S.V., mldb. S.V., Slavka Radović, Mirjana Radović, Gojko Radović, Radmila Radović, Jelena Radović, mldb. V.R., Radmila Vuković, mldb. M.V., Radojka Tomović, Veselin Tomović, Dijana Tomović, Ilinka Elez, Miroslav Elez, mldb. P.E., Dragomirka Ivanović, Milomirka Ivanović, Miroslav Ivanović, mldb. M.I., Radmila Vuković, mldb. D.V., mldb. N.V., mldb. D.V., Slavica Pljevaljčić, Drago Pljevaljčić i Njegoš Pljevaljčić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Foče, koje zastupaju Mile Čajević i Vasilije Novović, advokati iz Foče, podnijeli su 4. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001 009 od 23. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-4086/05 od 6. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-4086/05 od 6. decembra 2006. godine, u pravnoj stvari apelanata protiv tuženih i to: «Oslobođenje» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), S.K., zaposlene kod prvotuženog kao glavni i odgovorni urednik (u daljnjem tekstu: drugotužena) i E.K., zaposlene u RTV BPK Goražde, (u daljnjem tekstu: trećetužena), radi naknade nematerijalne štete, vsp. 619.500,00 KM, apelanti su u cijelosti odbijeni sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim su tražili da im tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od po 3.500,00 KM pojedinačno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2004. godine pa do isplate, te da im naknade troškove parničnog postupka, kao i sa zahtjevom da prvotuženi o svom trošku objavi uvod i izreku presude u BH nezavisnom dnevniku «Oslobođenje» u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Također, predmetnom presudom apelanti su obavezani da trećetuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi saslušanjem trećetužene u svojstvu parnične stranke, čitanjem predmetnog članka objavljenog u BH nezavisnom dnevniku «Oslobođenje» broj 27/2 od 20. septembra 2004. godine, rješenja o priznavanju prava na porodičnu i civilnu invalidninu izdanu od strane tadašnje Općine Srbinje, sada Općine Foča, i to za svakog od apelanata pojedinačno, izvoda iz MKU za poginula lica, srodnike apelanata, izvoda iz MKV za supruge i poginula lica, izvoda iz MKR za djecu poginulih lica-apelanata, uvjerenja Općine Foča-Odjeljenje za opću upravu od 19. juna 2006. godine, te saslušanjem svjedoka G.E.. Nadalje, sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je prvotuženi pravno lice - izdavač BH nezavisnog dnevnika «Oslobođenje», da je drugotužena glavni i odgovorni urednik tog dnevnika i da je trećetužena autor predmetnog članka, objavljenog u navedenim novinama 20. septembra 2004. godine. Također, sud je konstatovao da su apelanti učinili nespornim da prvotuženom nisu uputili zahtjev za ispravku neistinite činjenice u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 19/03; u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete).

3. Prvostepeni sud je istakao da je nakon ocjene izvedenih dokaza i navoda istaknutih u toku postupka našao tužbeni zahtjev neosnovanim. Naime, sud je naveo da je članom 4. Zakona o zaštiti od klevete definisano značenje naziva kleveta, te je propisano da je: «Kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu». Zatim, sud je konstatovao da se prema tome, kao jedan od elemenata koji treba da se ispuni da bi došlo do izražavanja koje se može smatrati klevetom, jeste postojanje identifikacije fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Također, prvostepeni sud je istakao da smatra da u spornom izražavanju nema tog elementa, jer sporni tekst na sedmoj strani BH nezavisnog dnevnika «Oslobođenje», kojeg je sačinila trećetužena kao novinar, kao i tekst na naslovnoj strani kojeg je sačinila drugotužena kao odgovorni urednik citiranog dnevnog lista, u svom izražavanju govori o spomeniku koji je podignut «Umjesto žrtvama zločina, spomenik njihovim dželatima» tj. o nekim licima koja su nazvana dželatima, kao i da se u tekstu ne navodi ime niti jedne osobe u čiju čast je podignut spomenik, čiji je vizuelni izgled prikazan u predmetnom tekstu na fotografiji, a niti je navedeno ime i jednog od apelanata.

4. Nadalje, sud je naveo da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pojedinci u grupi mogu biti ovlašteni da tuže za klevetu pod uslovom da mogu da dokažu da su lično identifikovani i direktno pogođeni, dok, u konkretnom slučaju, po mišljenju prvostepenog suda apelanti, odnosno njihovi poginuli srodnici, za koje činjenice su kao dokaz apelanti uz tužbu dostavili rješenja o priznavanju prava na porodičnu i civilnu invalidninu izdata od strane Općine Srbinje, sada Općine Foča, i to za svakog od apelanata pojedinačno, izvode iz MKU za poginula lica, srodnike apelanata, koji su priloženi kao prilog tužbi u spis, izvode iz MKV za supruge i poginula lica, izvode iz MKR za djecu poginulih lica-apelanata, koje dokaze sud nije posebno obrazlagao, jer je očito nesporno da su apelanti nasljednici prvog nasljednog reda sa osobama koje su kao poginule navedene u predmetnim dokazima, nisu lično identifikovani trećim licima, a niti su apelanti u toku postupka dokazali da su direktno pogođeni izražavanjem tuženih. Zatim, sud je istakao da se izražavanje odnosi općenito na neodređeni broj osoba kojima je «Foča podigla spomenik kao svojim «junacima, dželatima i zločincima iz dvorane «Partizan»», pored ostalog», a tuženi, tačnije trećetužena u izražavanju ne spominje imena osoba ni pojedinačno ni ukupno, već govori uopćeno o «grupi ljudi koje naziva «junacima, dželatima i zločincima iz dvorane «Partizan». Shodno tome, prvostepeni sud je naveo da smatra da javnost, tj. čitatelji lista u kojem je objavljeno sporno izražavanje nisu imali razloga da poistovjete poginule srodnike apelanata sa formulacijama koje tuženi navode u spornim izražavanjima, te da stoga, nisu osnovani navodi apelanata da su upravo njihovi srodnici u spornom članku etiketirani kao dželati i zločinci koji su silovali i zlostavljali zatočene Bošnjakinje u dvorani «Partizan», jer se apelanti, a niti njihovi srodnici ne identifikuju kao takvi trećim licima tj. javnosti. Isto tako, sud je konstatovao da se u spornom članku konkretno imenuje samo osuđeni ratni zločinac Z.V., čija se porodica, tj. nasljednici prvog nasljednog reda, ne nalazi među apelantima, te da se prema tome, budući da ne postoji jedan od Zakonom o zaštiti od klevete predviđenih elemenata za postojanje klevete, sporno izražavanje ne može smatrati klevetničkim.

5. Također, prvostepeni sud je istakao da po mišljenju tog suda tužbeni zahtjev nije osnovan i iz drugih razloga. Naime, sud je naveo da u smislu člana 7. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti od klevete ne postoji odgovornost za klevetu, ako je izražavanjem izneseno mišljenje, a mišljenje se definiše kao izjava koja ne sadrži činjeničnu konstataciju za koju se može dokazati da je neistinita ili se ne može opravdano tumačiti kao iznošenje stvarnih činjenica u određenim okolnostima, uključujući jezik koji se koristi (retorika, pretjerivanje, satira ili poruga). Prvostepeni sud je konstatovao da, u konkretnom slučaju, sporno izražavanje tuženih predstavlja kritiku postupaka Općine Foča kao pravnog lica i kritiku odbornika te općine, koji donose konačne odluke o dešavanjima u općini, pa trećetužena tako u spornom tekstu navodi «da se 12 godina poslije Foča još nije opametila, jer tamo još nema zdravih i jakih snaga koje će se suočiti sa istinom i reći da je zločin počinjen, da se bar može dozvoliti postavljanje ploče u spomen na žene žrtve zločina». Isto tako je navedeno da je «Umjesto toga, Foča podigla spomenik svojim «junacima, dželatima i zločincima iz dvorane «Partizan», pored ostalog»». Prvostepeni sud je istakao da su riječi «junacima, dželatima i zločincima» očigledno izrečene u prenesenom značenju, tj. metaforično i da se njima ne izražavaju činjenice već se iznosi vrijednosni sud. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je naveo da smatra da se, u konkretnom slučaju, radi o izražavanju mišljenja od strane tuženih, te da čitatelji spornih izražavanja nisu mogli isto shvatiti da se upravo takvi navodi odnose na poginule srodnike apelanata i da su isti bukvalno dželati i zločinci, ako su poginuli kao pripadnici Vojske Republike Srpske ili kao civilne žrtve rata, koji su nastanjeni na području Foče. Nadalje, sud je istakao da iako se radi o grubim kvalifikacijama, pa i optužbama, ta okolnost nije dovoljna da bi se sporno izražavanje moglo smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete, uslijed kojeg bi apelanti trpili bilo kakvu štetu, a to tim prije što je i članom 2. tačka b. navedenog Zakona predviđeno da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izdržavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Konačno, sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, našao da se nisu ispunili svi uslovi propisani Zakonom o zaštiti od klevete, da se sporno izražavanje može smatrati klevetom, kao i predviđeni uslovi za odgovornost tuženih, pa je stoga tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, te je istakao da se prilikom odlučivanja pored citiranih zakonskih propisa posebno rukovodio Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja u članu 10. propisuje da svako ima pravo na slobodu izražavanja, kao osnovni princip u demokratskom društvu i štiti kako sadržaj izražavanja, tako i način na koji je to izražavanje izneseno.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001 009 od 23. oktobra 2009. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i presuda Općinskog suda broj P-4086/05 od 6. decembra 2006. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud stao na stanovište da predmetnim novinskim člankom nije mogao biti povrijeđen ugled apelanata budući da nije ispunjen drugi kumulativno potrebni uslov koji se tiče identifikacije apelanata sa trećim licima, pa je stoga apelante odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da žalba apelanata nije osnovana, zato jer je taj sud, kao i prvostepeni sud, ocjenom izvedenih dokaza našao da objavljivanjem spornog članka nije izvršena identifikacija apelanata trećim licima, a što je nužno potrebni kumulativni uslov za ostvarivanje prava na sudsku zaštitu u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, odnosno za uspostavljanje odgovornosti tuženih. Naime, sud je konstatovao da u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. Također, sud je istakao da je i po ocjeni tog suda objavljivanjem predmetnog članka, odnosno izražavanja, izneseno mišljenje.

7. Zatim, drugostepeni sud je naveo da, osim navedenog, sve i da se poprimi utvrđenim da su apelanti objavljivanjem spornog članka identificirani u toj situaciji, oni su trebali-morali dokazati da su uslijed konstatacija iznesenih u spornom članku pretrpili duševne bolove, a u tom pravcu nisu izvođeni dokazi na osnovu kojih bi se moglo utvrditi-zaključiti da li su i u kojoj mjeri apelanti eventualno uslijed objavljenog članka-klevete trpili duševne bolove. Sud je istakao da je navedeno postupanje apelanata u suprotnosti sa odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, jer u skladu sa tom zakonskom odredbom sud dosuđuje pravičnu naknadu ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, kao i da iz navedenog proizlazi da je sud dužan utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila, jer odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je štetnik počinio protivpravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta oštećenom, te da postoji uzročna veza između štetne radnje i posljedice. Nadalje, sud je konstatovao da se sve navedene pretpostavke moraju ispuniti kumulativno, kao i da se postojanje te dvije činjenice i uzročno-posljedične veze između njih mora dokazati da bi eventualno oštećeni imao pravo na naknadu nematerijalne štete, a što proizlazi i iz odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Drugostepeni sud je naveo da bi, u navedenom kontekstu, apelanti kao eventualni oštećeni bili dužni dokazati da su trpili duševne bolove kao posljedicu povrede ugleda-časti, budući da se ne radi o općepoznatim činjenicama niti činjenicama koje se mogu pretpostaviti, već o činjenicama koje se moraju dokazivati podobnim dokazima. Shodno tome, sud je istakao da trpljenje duševnih bolova (dužina i intenzitet) odnosno dokazivanje istog predstavlja utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete iz osnova klevete. Na kraju, sud je konstatovao da je, imajući u vidu činjenicu da apelanti u toku postupka koji je prethodio donošenju drugostepene presude nisu dokazali da li su zaista i u kom obimu uslijed objavljenog članka-eventualno iznesene klevete trpili duševne bolove, a što predstavlja osnov njihovog postavljenog tužbenog zahtjeva, te da na taj način nisu dokazali osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti apelante sa postavljenim tužbenim zahtjevom i iz tog osnova.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelanti navode da su nasljednici prvog nasljednog reda odnosno supruge i djeca poginulih pripadnika Vojske Republike Srpske i civilnih žrtava rata, u periodu od 1991. do 1995. godine, u čiju je čast narod tadašnjeg Srbinja, sada Foče, predmetni spomenik podigao. Nadalje, apelanti, između ostalog, tvrde da objavljeni tekstovi po svojoj sadržini predstavljaju govor mržnje, usmjeren na to da se svi poginuli pripadnici oružanih formacija srpskog naroda i civilne žrtve rata sa područja općine Foča, u čiju čast je navedeni spomenik podignut (pa samim tim i poginuli srodnici apelanata iz navedenog rata), prikažu u najcrnjem svijetlu, kao ratni zločinci i dželati, koji su silovali i zlostavljali zatočene Bošnjakinje u dvorani «Partizan», koja se nalazi u blizini podignutog spomenika. Također, apelanti ističu da se osporene presude zasnivaju na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da su neprihvatljivi zaključci redovnih sudova da apelanti nisu uspjeli dokazati identifikaciju sa klevetničkim tekstom objavljenim u listu «Oslobođenje», zato što se u spornom tekstu ne navodi ime niti jedne osobe u čiju je čast podignut spomenik, a niti je na spomeniku navedeno ime i jednog od srodnika apelanata. Zatim, apelanti navode da je potpuno nejasno zašto prvostepeni sud u obrazloženju presude pominje ime Z.V., kada je isti živ, što znači da spomenik nije podignut njemu u čast, već je klevetnički sporni tekst uperen isključivo na one koji više nisu živi odnosno koji su poginuli u ratnim dešavanjima, pa navođenje tog imena očigledno ima za cilj da na indirektan način sugeriše ili čak potvrdi tačnost klevetničkog pisanja, a time i da amnestira tužene od odgovornosti. Pored navedenog, apelanti ukazuju da je netačan i zaključak da navedeno pisanje ima karakter mišljenja odnosno vrijednosnog suda, te da ne sadrži činjenične konstatacije koje mogu biti predmet dokazivanja istinitosti odnosno neistinitosti. Isto tako, apelanti ističu da su neosnovani navodi dati u obrazloženju presuda redovnih sudova da apelanti nisu dokazali pretrpljenu štetu-duševne bolove, kao posljedicu klevetničkog pisanja. U vezi s tim, apelanti navode da se redovni sudovi uopće nisu upuštali u analiziranje predmetnih činjenica, naročito sa aspekta njihovog kvaliteta da u javnom mnijenju izazovu prezir prema apelantima i na taj način im povrijede ugled i prouzrokuju štetu, nego su samo na paušalan, neargumentovan i proizvoljan način konstatovali da apelanti nisu dokazali da su zbog spornog članka pretrpjeli štetu, što presude čini nerazumljivim i nepravilnim.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena Budući da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari bili u ulozi tužitelja, te da su tražili zaštitu od navodne klevete, slijedi da predmetni tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv apelanata radi eventualnog ograničavanja njihovog prava izražavanja. (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 95/06 od 6. marta 2007. godine, stav 21., objavljena na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili «žrtve» kršenja člana 10. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović