Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3807/09 (F. H.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3807/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3807/09, rješavajući apelaciju Fahrudina Hajdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Hajdarevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-
001280 od 19. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-002601 od 19. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrudin Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 3. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-001280 od 19. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-002601 od 19. avgusta 2009. godine.
2. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženog „Triglav bh. osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, vsp. 5.100,00 KM, Općinski sud je donio Rješenje broj 032-0-P-08-002601 od 19. avgusta 2009. godine kojim je odlučeno da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantov punomoćnik dostavio podnesak sudu 22. avgusta 2008. godine u kojem je naveo da povlači predmetnu tužbu u cijelosti, jer je tuženi platio obaveze nakon podnošenja tužbe, te je, ujedno, tražio da se obaveže tuženi da plati troškove postupka u iznosu od 520,00 KM (na ime sastava tužbe 360,00 KM i na ime sudske takse iznos od 160,00 KM). Nakon što je sud obavijestio tuženog o povlačenju tužbe, tuženi je u svom izjašnjenju od 2. decembra 2008. godine naveo da pristaje na povlačenje tužbe, ali da osporava potraživanje troškova postupka, jer se apelant lično odrekao bilo kakvih potraživanja po bilo kom osnovu u vezi sa predmetnim štetnim događajem. S obzirom na to da je tuženi pristao na povlačenje tužbe, Općinski sud je, u skladu sa članom 59. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Vezano za troškove parničnog postupka, sud je odluku donio u skladu sa članom
384. ZPP. Naime, Općinski sud smatra da je apelantov zahtjev za naknadu troškova neosnovan zbog toga što je tuženi prije podnošenja tužbe (29. jula 2008. godine) apelantu isplatio iznos od 500,00 KM, nakon čega je 13. avgusta 2008. godine zaključena nagodba između apelanta i tuženog, te je 15. avgusta 2008. godine isplaćen preostali iznos od 150,00 KM poslije čega je apelant 22. avgusta 2008. godine povukao predmetnu tužbu. Dakle, iako je u predmetnom postupku došlo do povlačenja tužbe nakon što je tuženi ispunio zahtjev, sud smatra da nije bilo povoda za podnošenje tužbe, tako da tuženi ne može snositi obavezu naknade troškova postupka koje svojim radnjama nije uzrokovao. Osim toga, sud je naveo da apelant potražuje i troškove takse na tužbu iako nije predočio dokaz da ju je izmirio. Imajući u vidu navedeno, sud je u odnosu na troškove parničnog postupka odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-001280 od 19. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Istim rješenjem je odbijen kao apelantov neosnovan zahtjev kojim je tražio naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 620,00 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz podataka spisa proizlazi da je apelantovu tužbu tuženi primio na odgovor 18. avgusta 2008. godine, što je potvrđeno u apelantovoj žalbi. Također je utvrđeno da je isplata iznosa od 500,00 KM izvršena 29. jula 2008. godine, dok je isplata iznosa od 150,00 KM izvršena 15. avgusta 2008. godine, dakle, nakon što je tuženi primio apelantov prijedlog za zaključenje vansudske nagodbe koja je dostavljena preporučenom poštom 28. jula 2008. godine, a prije prijema tužbe na odgovor koja je, također, podnesena 28. jula 2008. godine. S obzirom na utvrđeno, Kantonalni sud smatra da je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka neosnovan u smislu odredbe člana 384. ZPP na koji se poziva prvostepeni sud, kao i u smislu odredbe člana 390. ZPP na koju se poziva apelant u svojoj žalbi. Kantonalni sud ističe da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je njegov zahtjev za naknadu troškova trebalo vezati za momenat podnošenja tužbe. Naime, iz spisa proizlazi da je do isplate novčanih sredstava apelantu na ime nematerijalne štete došlo po osnovu zahtjeva za zaključenje vansudske nagodbe, koji je od apelantovog punomoćnika poslan tuženom 28. jula 2008. godine, dakle, istog dana kada je podnesena i predmetna tužba sudu. Osim toga, pravilnost odluke o troškovima postupka se ne može dovesti u pitanje sa apelantovim žalbenim navodima da je zaključenom nagodbom tuženi «prevario» apelanta tako što mu je isplatio mizeran iznos nematerijalne štete. Ovo iz razloga što se navedene okolnosti, kod činjenice da je apelantova tužba povučena, potpuno irelevantne za odluku o troškovima postupka. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu, te primjenom člana 235. tačka 2. ZPP potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima postupka. S obzirom na uspjeh u žalbenom postupku, sud je, u skladu sa članom 397. ZPP a u vezi sa članom 386. ZPP, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je postupcima redovnih sudova onemogućeno da naplati troškove postupka, odnosno da je Kantonalni sud povrijedio odredbe ZPP. Naime, apelant smatra da je pravilnim tumačenjem odredbe člana 391. stav 1. ZPP tuženi bio u obavezi da mu naknadi troškove parničnog postupka u slučaju kada je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjeva od tuženog. Apelant navodi da se Kantonalni sud u svojoj odluci poziva na odredbu o dostavljanju tužbe koja ne reguliše materiju naknade troškova parničnog postupka. Prema apelantovom mišljenju, tuženi zbog neizvršenja svoje obaveze ne može izbjeći posljedice materijalnopravne prirode, odnosno da je tuženi svojom docnjom uzrokovao podnošenje tužbe pa samim tim mora snositi i sve posljedice podnošenja tužbe-platiti dug, kamate i troškove parničnog postupka kako je to propisano odredbom člana 390. stav 1. ZPP. Dalje se navodi da je neshvatljiv stav Kantonalnog suda da tuženi ne može imati obavezu plaćanja duga i kamata, jer mu tužba nije dostavljena. Apelant je predložio da Ustavni sud odluči «o meritumu slučaja ili da ukine rješenja nižestepenih sudova i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović