Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3841/09 (F. D.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 80
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3841/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3841/09, rješavajući apelaciju Fehima Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fehima Dedića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000064 08 Gž od 20. novembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 000064 06 P od 30. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fehim Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, podnio je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 000064 08 Gž od 20. novembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 000064 06 P od 30. jula 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 29 0 P 000064 06 P od 30. jula 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 29 0 P 000064 08 Gž od 20. novembra 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i R.D, Dž.M, M.Đ, H.D, Hu.D, M.D, F.B. i M.R. (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi Mujaga Dukić, Mulazim Dukić i Senad Lupić (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršili čin smetanja posjeda na njihovu štetu na način što su 24. maja 2006. godine bez ikakvog pravnog osnova, na nezakonit način ušli sa svojim traktorom u nekretninu pobliže označenu u dispozitivu rješenja i bez ikakvog odobrenja i saglasnosti apelanta i tužitelja izvršili nasipanje oko 4 do 5 mkamena laporca na predmetnu nekretninu u dužini od 11,70m i širine 4,3m, tj. površine 50,31m , prema skici lica mjesta vještaka geodetske struke od 5. aprila 2007. godine i isti razgrnuli na taj način da nezakonito i bez ikakvog pravnog osnova obezbjedili sebi prolaz za ulaz u svoju parcelu motornim vozilima i pješice. Također su tražili da sud naloži tuženim da najkasnije u roku od 48 sati uspostave pređašnje stanje, a ubuduće se kloni i uzdrži od preduzimanja istih ili sličnih radnji pod prijetnjom izvršenja i snošenja zakonskih posljedica, kao i da sud obaveže tužene da apelantu i tužiteljima naknade troškove parničnog postupka. Istim rješenjem je naloženo apelantu i tužiteljima da naknade troškove postupka I i II tuženom u iznosu od 1.550,00 KM, u roku od 15 dana.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je među strankama nesporno da se radi o parceli pobliže označenoj u rješenju, koja je kao suvlasnička upisana na ime apelanta i H.D. i Hu.D. sa po 1/3 dijela. Nadalje, Općinski sud je na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke identifikovao navedenu parcelu i utvrdio da se radi o pristupnom putu, djelimično sa tvrdom podlogom i to na ulazu u dužini od 11,70m. Općinski sud je također naveo da je nesporno da je tuženi Mujaga Dukić, po sopstvenom priznanju, dovezao određenu količinu šljunka i rasuo ga na dijelu pristupnom puta. Međutim, Općinski sud je istakao da na licu mjesta nije bilo moguće utvrditi o kojoj se količini šljunka radi, jer se od istog stvorio jedan tvrdi tampon, pa se tako nivo pristupnog puta izjednačio sa nivoom asfaltnog puta sa koga se na isti izlazi. Općinski sud je istakao i to da su apelant i tužitelji od suda tražili da utvrdi čin smetanja nasipanjem kamena laporca na predmetnom putu, a nisu tražili da tuženi prestanu i prolaziti ovim putem, a znali su i da tuženi Mujaga Dukić ima pravo prolaza dok su II i III tuženi samo pomagali u rasipanju dovezenog materijala. Općinski sud je također istakao da iz ranije odluke tog suda broj P-160/06 proizilazi da je tuženi Mujaga Dukić u mirnom i faktičkom posjedu prolaza predmetnog pristupnog puta, a što je vidljivo i iz iskaza saslušanih svjedoka. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je tuženi Mujaga Dukić u posjedu prolaza predmetnog puta pa samim tim proizilazi i njegova obaveza da učestvuje u održavanju istog. Općinski sud je naveo da je tuženi Mujaga Dukić na neki način bio i primoran da taj put osposobi za normalnu upotrebu prolazom motornim vozilima, obzirom da tužitelji nisu mogli da održavaju predmetni put u prohodnom stanju. Općinski sud je, ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o smetanju posjeda nego o posipanju materijala radi održavanja pristupnog puta, odlučio odbiti tužbu apelanta i ostalih tiužitelja kao neosnovanu. Općinski sud je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbi člana 396. stav 1. i člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja broj 29 0 P 000064 08 Gž od 20. novembra 2009. godine istakao da se u konkretnom slučaju radi o posjedovnoj parnici u kojoj se sudska zaštita od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, neovisno od prava na posjed, pravne osnove posjeda i savjesnosti posjednika, a prema odredbi člana 80. i 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO). Kantonalni sud je naveo da se pod istim uslovima pruža i sudska zaštita suposjeda u slučaju kada jedan suposjednik onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom posjedu (član 85. ZVPO), s tim što, prema prihvaćenom stanovištu sudske prakse, a s obzirom na prirodu odnosa suposjednika (posjed jednog od njih ograničen je posjedom drugog), pod smetanjem suposjeda koje vrše suposjednici međusobno, može se podrazumijevati samo takva radnja jednog suposjednika kojom se drugi suposjednik potpuno lišava suposjeda stvari ili mu se znatno otežava dotadašnji način vršenja faktičke vlasti na stvari u suposjedu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nisu smetali apelanta i tužitelje u suposjedu predmetnog puta, pošto ničim nisu dokazali da im je nasipanjem puta oduzet suposjed ili da im je otežan dotadašnji način korištenja predmetnog puta, a samo takve posljedice opravdavaju traženje sudske zaštite posjeda – suposjeda u smislu odredaba čl. 80, 83. stav 1. i 85. ZVPO. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, u smislu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP, žalbu odbio kao neosnovnu i prvostepeno rješenje potvrdio kao zakonito.
5. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština povrede prava na imovinu odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da „sudovi nisu htjeli niti razmatrati potvrde od Policijske uprave Kalesija iz kojih se vidi da se pomenuta braća koriste putem protiv naše volje, iako isti imaju pristup svojoj parceli sa javnog dobra“. Dalje navodi „da taj put nije klasičan put, da je to samo prilaz našoj parceli i da smo mi vlasnici pomenutog zemljišta“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović