Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3849/09 (M. B.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3849/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3849/09, rješavajući apelaciju Miralema Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miralema Brkića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-
000878 od 10. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miralem Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000878 od 10. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-002597 od 13. maja 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica Šuhrete Brkić, Mevle Tanović i Zehre Nikolić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojim su tražile da se utvrdi da ih je apelant kao tuženi smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina pobliže označenih u izreci rješenja, na način što je u periodu od 29. juna 2008. godine do 3. jula 2008. godine iskopao šaht za vodu na predmetnim nekretninama, iskopao kanal za vodovodne cijevi u dužini od 4m u koji je postavio vodovodne cijevi i zatrpao ih zemljom, te nad ovim cijevima napravio betonski šaht iz kojeg je izveo vanjsku česmu, a kako je to predstavljeno na skici vještaka geometra koja je sastavni dio spisa te da se apelantu naloži da uspostavi pređašnje posjedovno stanje, tj. da poruši izgrađeni betonski šaht i izvadi položene vodovodne cijevi iz zemljišta koje predstavlja privatno vlasništvo i posjed tužiteljica te da se ubuduće kloni takvog i sličnog smetanja pod prijetnjom zakonskih posljedica, kao i da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka sve u roku od 15 dana. Istim rješenjem obavezane su tužiteljice da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 960,00 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je među strankama nesporno da je apelant sagradio vodovodni šaht na mjestu i na način pobliže opisan u izreci rješenja radi priključenja svog objekta gradskoj vodovodnoj mreži i dovođenja gradske vode. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno vrijeme izvođenja radova kao i činjenica da li su tužiteljice posjednice navedenih nekretnina, te da li je na opisani način tužiteljicama pričinjeno smetanje radnjama apelanta. Nadalje, Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrdio da su i šaht i betonska česma koje je nesporno sagradio apelant, a pri tome kopajući i kanal radi polaganja vodovodnih cijevi do šahta i od šahta do svoje kuće, postavljeni na spornoj parceli. Općinski sud je cijeneći izjave tužiteljica i apelanta kao parničnih stranaka stekao uvjerenje da su i tužiteljice i apelant suposjednici sporne parcele, a naročito dijela parcele na kome je učinjeno smetanje, pa se u tom smislu trebaju primijeniti odredbe člana 85. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO). S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju jasno da je apelant izgradnjom šahta i betonske česme te polaganjem cijevi preko sporne parcele koje posjeduju kao suposjednici i tužiteljice učinio smetanje posjeda navedene parcele tužiteljicama, međutim to smetanje nije takvog vida da je on tužiteljice kao druge suposjednike potpuno isključio iz posjeda ili im znatno otežao vršenje posjeda. Naime, Općinski sud je istakao da stanovište pravne prakse u vidu zaštite suposjeda od drugih suposjednika stoji na tome da suposjednik ne može tražiti zaštitu posjeda tužbom zbog smetanja posjeda protiv drugog suposjednika ako drugi suposjednik nije svojim radnjama i učinjenim smetanjem potpuno onemogućio posjedovanje zajedničke stvari. Nadalje, sud je naveo da je tačno da suposjednik ima pravo na zaštitu suposjeda prema drugom suposjedniku u slučaju kada mu on znatno otežava posjed ili kada mu onemogućava posjed. Dakle, kako je naveo sud, smetanje suposjeda koje vrše suposjednici međusobno postoji samo tada kada je radnjom suposjednika drugi suposjednik potpuno lišen suposjeda stvari ili prava ili mu je znatno otežan dotadašnji način vršenja faktičke vlasti na stvari u suposjedu.
4. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je očigledno da apelantovim radnjama, tužiteljice koje su suposjednice na spornom dijelu parcele zajedno sa apelantom kao drugim suposjednikom, nisu onemogućene u suposjedu niti potpuno lišene suposjeda sporne parcele ni dijela parcele na kojoj je smetanje učinjeno. Općinski sud je naveo da im nije čak ni otežan dotadašnji način vršenja faktičke vlasti na toj parceli ni dijelu parcele jer i pored izgrađene čvrste česme i betonskog šahta tužiteljice i dalje mogu da vrše suposjed na isti način kao i ranije tako što će sijati travu, kositi, sjediti na tom dijelu parcele i slično. Također, sud je naveo da se ne može smatrati da su tužiteljice smetane time što sada ne mogu sijati travu i kositi na dijelu parcele na kome je apelant izgradio šaht i betonsku česmu jer se s obzirom na namjenu stvari suposjed ne može cijeniti samo u odnosu na djelić te stvari, a u konkretnom slučaju u odnosu na zemljište ispod betonske česme odnosno zemljište na kome je sagrađen šaht koje zaista predstavlja samo djelić nekretnine koju koriste suposjednici. Sud je također naveo da, u slučaju kada je jedan od suposjednika učinio smetanje kojim drugi suposjednik nije u potpunosti isključen iz suposjeda niti mu je znatno otežano vršenje suposjeda na dotadašnji način vršenja faktičke vlasti na stvari, suposjednik ima mogućnost da svoja prava zaštiti u petitornoj parnici a ne može svoje pravo zaštiti posjedovnom tužbom.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-000878 od 10. septembra 2009. godine uvažena je žalba tužiteljica pa je prvostepeno rješenje preinačeno tako što je tužbeni zahtjev tužiteljica usvojen i apelant obavezan da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.54,20 KM. Obrazlažući razloge preinačenja prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da korištenje nekretnina tužiteljica za prilaz starom šahtu od strane apelanta predstavlja kvalifikovanost posjeda apelanta na cijelim nekretninama tužiteljica, odnosno i posjed njihovog dvorišta - zelene površine ispred kuće, te da je isti mogao i na ovom dijelu nekretnina izvoditi građevinske radove – prokopati kanal za vodovodne cijevi u dužini od 4m, postaviti u isti betonske cijevi za vodu, sagraditi novi betonski šaht za vodu i vanjsku česmu. Također, Kantonalni sud je naveo da apelant nije sporio da za svoje radnje nije imao saglasnost tužiteljica, tako da iste predstavljaju direktno zadiranje u nekretnine na kojima su tužiteljice bile isključivi posjednici i onemogućavanje tužiteljica u dosadašnjem korištenju istih, odnosno oduzimanje posjeda ovih nekretnina od tužiteljica. Kantonalni sud je istakao da je samo u situaciji da je apelant u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti bio u suposjedu sa tužiteljicama i ovog dijela spornih nekretnina, bilo bi mjesta primjeni odredbe člana 85. ZVPO, na šta se osnovano ukazuje u žalbenim navodima. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, u smislu člana 235. stav 3. ZPP, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljica.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronološki tok postupka pred redovnim sudovima i razloge zbog kojih je, po njegovom mišljenju, tužbeni zahtjev tužiteljica neosnovan. U suštini, povredu ovih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju proisteklom zbog pogrešne ocjene dokaza.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje rješenje dajući razloge zašto je pogrešna odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva tužiteljica ističući da je apelant svojim radnjama (polaganjem vodovodnih cijevi, izgradnjom šahta i česme) onemogućio tužiteljice u korištenju nekretnine koja je do čina smetanja bila u isključivom posjedu tužiteljica zbog čega suprotno stajalištu prvostepenog suda spor nije bilo moguće razriješiti primjenom člana 85. ZVPO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da u skladu sa odredbama ZPP da odgovor na žalbu tužiteljica te da ospori njihove žalbene navode a apelant osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava nije Ustavnom sudu ponudio činjenice ili dokaze koji bi ukazivali da mu je ovo pravo uskraćeno. Stoga činjenica da je drugostepeni sud uvažio žalbu tužiteljica i preinačio prvostepeno rješenje sama po sebi ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović