Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3867/09 («Doga Dis Ticaret» iz Istambula)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3867/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3867/09, rješavajući apelaciju «Doga Dis Ticaret», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Doga Dis Ticaret” podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000711 od 8. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-06-000226 od 6. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-

7/98 A-III od 30. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Doga Dis Ticaret» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istambula, Republika Turska, koga zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000711 od 8. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-

Pž-06-000226 od 6. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-7/98 A-III od 30. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-7/98 A-III od 30. decembra 2005. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv preduzeća «Famelmerc» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete i povrata stvari-robe, vsp. 109.274,00 KM, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženja presude je navedeno da apelant tužbom traži da sud nakon provedenog postupka i izvođenja potrebnih dokaza, a na osnovu čl. 262. i 718. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obaveže tuženog da apelantu naknadi štetu u iznosu od 109.274,00 DEM, u tadašnoj valuti, uvećanoj za izgubljenu dobit utvrđenu po sudskom vještaku finansijske struke, sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dana nastanka dužničko-povjerilačkih odnosa od 1. oktobra 1996. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, a u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, ili pak, kao alternativni tužbeni zahtjev, da se naloži tuženom da apelantu naknadi štetu u iznosu od 43.528,00 DEM, uvećanu za izgubljenu dobit, utvrđenu u sudskom postupku po vještaku finansijske struke, sa zakonskim zateznim kamatama, počev od 1. oktobra 1996. godine pa do isplate, uz obavezu tuženog da apelantu izvrši povrat preostale robe u iznosu od 65.746,00 DEM, odnosno istu robu ustupi apelantovoj firmi «Singold» Export-Import d.j.l. Sarajevo, uz naknadu troškova parničnog postupka. Također, u obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov tužbe, kao i postavljenog tužbenog zahtjeva, te da nije sporno da su bili određeni kontakti između predstavnika apelanta i tuženog vezano za nabavku robe u Republici Turskoj, ali da je međutim, tuženi osporio tužbeni zahtjev onakav kako ga je postavio apelant.

3. Nadalje, prvostepeni sud je konstatovao da je, prema postavljenom tužbenom zahtjevu i analizom svih provedenih dokaza, zaključio da je tužba apelanta neosnovana. Prije svega, sud je istakao da je cijenio kako navode apelanta, tako i navode tuženog, iz kojih je vidljivo da su vlasnici apelanta, tj. turski državljani K.U. i Y.Y., dogovarali sa tuženim i predstavnicima tuženog, tj. M.F. i E.F., da u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Sarajevu, osnuju zajedničku firmu, kao i da su, zato što je u toku bila registracija, vlasnici apelanta kao fizička lica kupili robu u Republici Turskoj, u vrijednosti tužbenog zahtjeva od 109.724,00 DEM, u tadašnjoj valuti, i uvezli je u Bosnu i Hercegovinu, ali putem druge turske firme «Karabey». Također, sud je istakao da stranke u konkretnom sporu nisu uspjele da zajednički osnuju mješovitu firmu, zbog čega je, prema navodima stranaka, osnovana firma u Bosni i Hercegovini pod nazivom «Singold» Export-Import d.j.l. Sarajevo, radi preuzimanja poslovnih odnosa apelanta. Isto tako, prvostepeni sud je naveo da je, nakon što je pristigla određena roba iz Republike Turske putem označenog uvoznika, a nije bila registrovana firma «Singold» Export-Import d.j.l. Sarajevo, da bi se riješili sporni odnosi vezani za robu, prema priloženom dokumentu ručno napisanom, zaključen pismeni ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, u vezi ustupanja robe tuženom na daljnju prodaju. U vezi s tim, sud je istakao da tuženi, međutim, ne priznaje valjanost takvog ugovora, smatrajući da isti nije izraz njihovih volja i da je učinjen falsifikat iskorištavanjem potpisa na bjanko papiru, te da sud prema priloženom dokumentu nije mogao da ocijeni valjanost takvog dokumenta, prije svega jer se radi o ugovoru koji bi trebao predstavljati regulisanje poslovno-tehničke saradnje između firmi, tj. pravnih lica, a što se na istom ne nalazi odgovarajući pečat i ovjera, osim potpisa više lica, koji su nečitki, a navodno je sačinjen 16. septembra 1996. godine.

4. Prvostepeni sud je konstatovao da je, osim navedenog, predmetna roba bila tretirana kroz odgovarajuće prekršajne postupke, što je vidljivo iz predmeta tadašnjeg Općinskog suda za prekršaje Stari Grad-Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj IV-III-1054/96, iz koga se vidi da je po zahtjevu Finansijske policije, Odjeljenje u Sarajevu od 30. oktobra 1996. godine, pokrenut od strane navedenih nadležnih organa prekršajni postupak protiv okrivljenih, u konkretnom predmetu tuženog i njegovih odgovornih lica, jer je kod istih pronađena roba u skladištu, a radi se uglavnom o odjeći i obući, bez carinske dokumentacije o uvozu, a koja je stavljena u promet i prodavana, a da prethodno nije nigdje evidentirana u poslovnim knjigama, te da ne postoji ulazna dokumentacija i druga potrebna dokumentacija, niti je bilo izvršeno evidentiranje robe po količinama i vrstama. Nadalje, sud je naveo da je prema iskazu vještakinje D.Š., odnosno izjašnjenja na zapisniku od 26. oktobra 2000. godine, vidljivo da je ta vještakinja samo procjenjivala vrijednost robe na skladištu koja je bila oduzeta, te da nije vršila uvid u carinske deklaracije. Konačno, prvostepeni sud je istakao da iz obimne dokumentacije i provedenih dokaza, nije mogao da dođe do zaključka o tome, da postoje uslovi za udovoljenje tužbenom zahtjevu, prije svega jer je roba oduzeta, a pod uslovima koji su navedeni u odgovarajućem rješenju Općinskog suda za prekršaje, ne nalazi se u posjedu tuženog, niti se mogla na pravno relevantan način utvrditi kako količina, tako i vrijednost iste koja bi pripadala apelantu, a sudu nisu pruženi drugi odgovarajući pravno relevantni dokazi, koji bi išli u prilog toga, da se obaveže tuženi da apelantu naknadi štetu, kako od prodate robe, tako i od zaplijenjene količine robe. Osim toga, sud je konstatovao da se nije mogao sa sigurnošću utvrditi ni sam način uvoza robe i plasiranja iste na tržište u Bosni i Hercegovini, o čemu su nadležni organi za prekršaje donijeli odgovarajuću odluku u prekršajnom postupku koja je pravosnažna. Također, prvostepeni sud je, između ostalog, istakao da radi utvrđivanja vlasništva nad predmetnom robom, nisu pruženi ostali dokazi, posebno svjedoci koji su utvrđivali količinu robe i koji bi mogli pružiti određene podatke o vlasniku iste, te da je zbog navedenih razloga odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-06-000226 od 6. septembra 2007. godine žalba apelanta je odbijena i presuda Općinskog suda broj Ps-7/98 A-III od 30. decembra 2005. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da ne postoje uslovi za udovoljenje tužbenom zahtjevu iz razloga što se roba koja je oduzeta, pod uslovima koji su navedeni u odgovarajućem rješenju Općinskog suda za prekršaje, ne nalazi u posjedu tuženog niti se moglo na pravno relevantan način utvrditi kako količina, tako i vrijednost iste koja bi pripadala apelantu, kao i da sudu nisu pruženi drugi odgovarajući pravno relevantni dokazi koji bi išli u prilog toga da se obaveže tuženi da apelantu naknadi štetu kako od prodate robe, tako i od zaplijenjene količine robe. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da iz stanja spisa također proizlazi da prvostepeni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi ni sam način uvoza robe i plasiranje iste na tržište u Bosni i Hercegovini, o čemu su nadležni organi za prekršaje donijeli odgovarajuću odluku u prekršajnom postupku koja je pravosnažna.

6. Zatim, drugostepeni sud je konstatovao da nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer prema stanju spisa apelant u prvostepenom postupku nije dokazao vlasništvo na robi čiji povrat tužbom traži i isplatu iznosa od 65.746,00 DEM na ime ostvarene zarade prodajom uvezene robe putem firme «Karabey». Naime, vlasnici apelanta su prije nego što je postignut sporazum sa tuženim o osnivanju zajedničke firme u Bosni i Hercegovini, uvezli u Bosnu i Hercegovinu putem turske firme «Karabey» robu u vrijednosti od 109.724,00 DEM, te je navedena roba smještena u skladištu tuženog i radi prodaje distribuirana određenim trgovačkim firmama, za koju je tuženi prekršajno odgovarao zbog određenih propusta prilikom uskladištenja iste. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da je u prvostepenom postupku također utvrđeno da se ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji koji je zaključen dana 16. septembra 1996. godine ne može prihvatiti kao validan dokaz o obavezi tuženog za isplatu duga u smislu postavljenog tužbenog zahtjeva, jer taj ugovor nije zaključen između parničnih stranaka. U vezi s tim, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da navedenim ugovorom apelant nije dokazao obavezu tuženog na izmirenje spornog duga jer, kako je već navedeno, taj ugovor nije zaključen između parničnih stranaka, a apelant nije pružio druge odgovarajuće dokaze u cilju utvrđivanja obaveze tuženog. Također, sud je konstatovao da apelant ni uz žalbu nije pružio navedene dokaze niti doveo u sumnju utvrđenje prvostepenog suda, jer se u žalbi ističu svi prigovori koji su isticani i cijenjeni u prvostepenom postupku, te da je stoga te žalbene prigovore u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovane.

7. Isto tako, drugostepeni sud je istakao da ne stoje ni žalbeni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je došlo do povrede odredaba čl. 210., 212. i 214. ZOO, odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a ni čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugostepeni sud je naveo da je to zbog toga jer apelant nije dokazao da je došlo do neosnovanog bogaćenja tuženog na štetu apelanta i povrede njegovih prava utvrđenih Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima i Evropskom konvencijom. U vezi s tim, drugostepeni sud je konstatovao da nijedan dokument koji je apelant priložio uz tužbu i dostavio u toku prvostepenog postupka ne ukazuje na obavezu tuženog prema apelantu u smislu postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je prema tome i žalbene prigovore da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava valjalo odbiti kao neosnovane, kao i da nisu osnovani ni žalbeni prigovori da je prvostepena presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, jer iz stanja spisa proizlazi da je ista donesena uz pravilnu primjenu odredaba čl. 8., 123., 125. i 132. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000711 od 8. septembra 2009. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-06-000226 od 6. septembra 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ocjenjujući prigovor apelanta o povredi postupka pred drugostepenim sudom iz člana 209. ZPP-a, našao da isti nije osnovan, jer je članom 209. ZPP-a propisano da postoji povreda postupka ako sud nije primjenio ili je pogrešno primjenio neku od odredaba tog zakona, a to je imalo uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji tvrdi da drugostepeni sud nije pravilno primjenio član 221. ZPP-a. Isto tako, Vrhovni sud je konstatovao da je, međutim, suprotno apelantovim tvrdnjama, drugostepeni sud, odlučujući o žalbi na prvostepenu presudu, pravilno primjenio član 221. ZPP-a, jer je ocijenio sve žalbene navode koji su relevantni za donošenje pravilne i zakonite odluke, kako je i propisano da drugostepeni sud postupa kod odlučivanja po žalbi. Također, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud za svoju odluku dao jasne i potpune razloge, da se izjasnio vrlo detaljno, argumentovano, obrazloženo i potpuno, zašto smatra da su ti relevantni žalbeni navodi neosnovani, te zbog čega nema povrede čl. 8. i 126. ZPP-a, a koje razloge je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio, pa ih neće ponavljati. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud izveo pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kog je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. ZPP-a. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se na osnovu dokaza koje su stranke izvele, ne može utvrditi postojanje činjenica na kojima apelant temelji svoj zahtjev, jer je članom 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, pa da je, s obzirom da apelant nije dokazao postojanje činjenica, na kojima zasniva svoj kako osnovni, tako i alternativni zahtjev, dokazima koje je u smislu člana 7. ZPP-a predložio i izveo, pobijana odluka donijeta uz pravilnu primjenu člana 126. ZPP-a, te se stoga prigovor povrede postupka ukazuje neosnovanim. Najzad, Vrhovni sud je istakao da revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije ni cijenio s obzirom da je odluka donesena iz procesnih razloga, kao i da se nije posebno izjašnjavao ni povodom prigovora apelanta o povredi ili pogrešnoj primjeni Evropske konvencije, koji je bio i žalbeni prigovor, obzirom da je razloge koje je drugostepeni sud dao, vezano za taj žalbeni navod, prihvatio u potpunosti i smatra da ih nije potrebno ponavljati.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant obrazlaže hronološki tok postupka i detaljno analizira obrazloženja osporenih presuda, ističući da osporene presude predstavljaju vrhunac svih nezakonitosti kojima su grubo povrijeđena njegova temeljna ljudska prava zaštićena navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Nadalje, apelant navodi da je apsolutno neosnovan navod revizionog suda da drugostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 8. u vezi sa članom 123. ZPP-a, te ističe da drugostepeni sud prilikom odlučivanja po žalbi uopće nije cijenio navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka finansijske struke D.Š., što je bitno uticalo na donošenje pobijane presude, u smislu da je pogrešno utvrđeno da ne postoji dokaz o količini i vrsti robe koja bi pripala apelantu, a koju odlučnu pravno relevantnu činjenicu uopće nije cijenio Vrhovni sud. Isto tako, apelant, između ostalog, tvrdi da zaključci redovnih sudova nisu utemeljeni na zdravoj i pravnoj logici, već su puni kontradiktornosti i u suprotnosti su sa materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, te da svojim zaključcima sudovi na svojevrstan način amnestiraju tuženog za svu učinjenu nezakonitost i prouzrokovanu štetu apelantu, kao tužitelju i vlasniku predmetne robe, i na neprimjeren način legalizuju neosnovano bogaćenje tuženog, isključivo na štetu apelanta. Također, apelant detaljno ukazuje na navodno nezakonito postupanje kako drugostepenog, tako i revizionog suda, odnosno postupanje suprotno relevantnim odredbama ZPP-a. Najzad, apelant ističe da su mu povrijeđena njegova navedena prava na način da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze, odnosno na štetu apelanta, kao stranog pravnog lica; da su uložene pravne lijekove površno razmatrali, bez upuštanja u pravilnu ocjenu žalbenih i revizionih navoda; da su mu neosnovano osporili pravo vlasništva na predmetnoj robi, koju je nezakonito prisvojio tuženi, radi sticanja imovinske koristi i konačno da je, kao strano pravno lice, u toku provedenog postupka bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog, koji je domaće pravno lice i samim time je uživao veći stepen pravne zaštite.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije, očigledno (prima facie) neosnovan.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3867/09 («Doga Dis Ticaret» iz Istambula) | Sudska praksa | Aktio