Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/09 (B. Đ.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3913/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3913/09, rješavajući apelaciju B. Đ., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.Đ., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71-0-P-

047029-09-Rev od 8. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71-0-P-047029-09-Gž od 30. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71-0-P-047029-05-P od 12. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.Đ. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Smiljana Moravac-

Babić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71-0-P-047029-09-Rev od 8. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71-0-

P-047029-09-Gž od 30. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-047029-05-P od 12. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71-0-P-047029-05-P od 12. februara 2009. godine u tački I dispozitiva presude odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu u Banjaluci te da joj pripadaju sva prava po osnovu stanarskog prava i pravo na otkup predmetnog stana. U tački II dispozitiva presude odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su rješenje o dodjeli stana broj 01-2252/95 od 10. oktobra 1995. godine, ugovor o korišćenju stana broj 0303-613/96 i ugovor o otkupu stana od 29. marta 2004. godine pravno ništavi, i da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Banjaluka da izvrši brisanje imena tuženih R.J. i Z.J. (u daljnjem tekstu: tuženi) u Listu broj 3739 KO Banjaluka, dok je u tački III dispozitiva presude odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da tuženi oslobode predmetni stan od ljudi i stvari i predaju joj ga u posjed i korišćenje. Pored toga, odbijen je apelantkinjin zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova i apelantkinja je obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.018,25 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdio da je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u čijem je posjedu bila sve do napuštanja Banjaluke zbog ratnih dejstava, a da su 1995. godine u stan uselili tuženi, te da su stan otkupili 2004. godine. Osnovni sud je istakao da je među strankama sporno da li apelantkinja i dalje ima stanarsko pravo na predmetnom stanu ili je to pravo izgubila jer nije podnijela zahtjev za povraćaj stana u zakonskim rokovima. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banjaluka, 22. jula 2003. godine, tj. nakon isteka zakonskog roka (19. april 2000. godine), pa je njen zahtjev odbačen kao neblagovremen. Takođe je utvrdio da se apelantkinja nije obraćala sa zahtjevom za povraćaj Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja samim nepodnošenjem zahtjeva za povraćaj u zakonskom roku izgubila svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da je rok za podnošenje zahtjeva za povraćaj stana materijalnopravni, prekluzivni rok, čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje radnje i taj propust dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu, tj. apelantkinja je takvim ponašanjem po sili zakona izgubila svoje stanarsko pravo, zbog čega je njen tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan. U tom smislu, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98 do 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ne podnese zahtjev u zakonom određenom roku stanarsko pravo mu prestaje. Pored toga, Osnovni sud je zaključio, budući da je utvrdio da je prvopostavljeni tužbeni zahtjev neosnovan, da terba da se odbijaju i drugopostavljeni i trećepostavljeni apelantkinjini zahtjevi koje sud neće posebno razmatrati.

4. Presudom Okružnog suda broj 71-0-P-047029-09-Gž od 30. aprila 2009. godine odbijena je žalba koju ja apelantkinja izjavila protiv presude Osnovnog suda broj 71-0-P-

047029-05-P od 12. februara 2009. godine i prvostepena presuda je potvrđena.

5. Okružni sud je naveo da je, suprotno apelantkinjinim žalbenim navodima, prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice iz kojih proizilazi da je apelantkinja propustila da blagovremeno podnese zahtjev za povraćaj predmetnog stana, zbog čega joj je, prema odredbama člana 16 stav 2 Zakona, prestalo stanarsko pravo, a samim tim joj nedostaje i aktivna legitimacija za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ništavosti odluke o dodjeli stana i ugovora o korišćenju stana, kao i aktivna legitimacija za predaju u posjed stana. Okružni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu relevantne činjenice na koje je apelantkinja u žalbi ukazivala, a koje se tiču njenog zdravstvenog stanja, mjesta boravka nakon što je napustila grad Banjaluku, njene sadašnje imovinske i stambene prilike, kao i nepoznavanje propisa Republike Srpske, te da ove činjenice ne mogu da utiču na pravilnost i zakonitost osporavane presude, a sve zbog toga što apelantkinja nije podnijela zahtjev za povraćaj u zakonskom roku. Pored toga, Okružni sud je zaključio da apelantkinjina žalba ne dovodi u pitanje ni to da li je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71-0-P-047029-09-Rev od 8. oktobra 2009. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj 71-0-P-047029-09-Gž od 30. aprila 2009. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da u potpunosti prihvata obrazloženje osporene presude kao valjano, te da u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 16 stav 1 Zakona propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed bio 19. april 2000. godine, dok je u stavu 2 navedenog člana u vezi s članom 14 stav 1 Zakona propisano da, ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ne podnese zahtjev u roku iz stava 1, prestaje mu stanarsko pravo. Vrhovni sud je istakao da je rok za podnošenje takvog zahtjeva materijalno-pravni, prekluzivni rok koji ne može da se produžava odlukom suda, a čijim se propuštanjem gubi ne samo pravo na preduzimanje određene radnje, nego taj propust dovodi do gubitka prava u materijalnom smislu. Budući da je apelantkinja propustila da blagovremeno podnese zahtjev za povraćaj stana nadležnom upravnom organu ili CRPC-u, shodno stavu Vrhovnog suda, ovaj njen propust nije moguće konvalidirati zahtjevom u sudskom postupku za utvrđenja svojstva nosioca stanarskog prava ili isticanjem drugih zahtjeva koji su u vezi sa spomenutim zahtjevom. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je Zakon u kom je propisan rok za podnošenje zahtjeva za povraćaj stana objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ kao i sve njegove izmjene kojima je ovaj rok produžavan, da je zakon definisan s dovoljno preciznosti kako bi stranka mogla da prilagodi svoje ponašanje odredbama tog zakona, kao i da je zakon na odgovarajući način učinjen dostupnim svim licima na koje se odnosi, zbog čega su bez ikakvog uticaja apelantkinjini navodi koji se odnose na njeno zdravstveno stanje, nepoznavanje postojanja i sadržaja zakona, kao i činjenica da se i dalje nalazi u Kraljevini Švedskoj.

8. Apelantkinja smatra da su joj osporavanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela da sudovi nisu poklonili dovoljno pažnje odlučnim činjenicama, tj. da ona već duži niz godina živi u izbjeglištvu u Kraljevini Švedskoj, da ima poteškoće sa zdravstvenim stanjem, te da je živjela van teritorije Republike Srpske u vrijeme kada je pruženo mogućnost predratnim nosiocima stanarskih prava da podnesu zahtjev za povraćaj stana, zbog čega joj nisu bili dostupni zakonski propisi Republike Srpske. Istakla je da i sada živi u Kraljevini Švedskoj, da nema nikakve imovine, te da želi da se vrati u stan koji je bio njena jedina imovina prije odlaska u izbjeglištvo. Apelantkinja smatra da su, zbog ovakvog stanja stvari, sudovi pogriješili kada su odbili njen tužbeni zahtjev, zbog čega joj je uskraćeno pravo na pravično suđenje, te pravo na dom i imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili njen tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Okružnim i Vrhovnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja navedenih prava, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/09 (B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio