Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3936/09 (R.J.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3936/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3936/09, rješavajući apelaciju R.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 279 od 5. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-001821 od 15. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-129/05 od 12. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 11. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 279 od 5. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-

001821 od 15. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-129/05 od 12. oktobra 2006. godine. Apelant je 27. juna 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-129/05 od 12. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001821 od 15. januara 2008. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev M.L.-J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) tako što je utvrđeno da je tužiteljica sa apelantom po osnovu sticanja u braku stekla pravo suvlasništva na ½ dijela na trosobnom stanu, poslovnom prostoru, garaži, traktoru marke «zetor 7011», odnosno štednom ulogu (8.000,00 KM), nastalom prodajom ovog traktora, i putničkom motornom vozilu «lada samara 100», sve bliže označeno u dispozitivu prvostepene presude, dok je višak tužbenog zahtjeva tužiteljice preko dosuđenog dijela odbijen kao neosnovan. Istom presudom odbijen je u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nekretnine, odnosno novčani iznos koji je tužiteljica dobila prodajom tih nekretnina, bliže označene u dispozitivu prvostepene presude, zajednička bračna stečevina sa po ½ dijela, te je obavezan apelant da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.516,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud izveo predložene dokaze parničnih stranaka (saslušao parnične stranke i brojne svjedoke, te izvršio uvid u brojne materijalne dokaze), nakon čega je utvrdio da su apelant i tužiteljica zasnovali vanbračnu zajednicu u martu 1974. godine, koja je prerasla u bračnu zajednicu zaključenjem braka (septembar 1976. godine), te da su za vrijeme trajanja bračne zajednice apelant i tužiteljica stekli četvero djece. Dalje je utvrđeno da je njihov brak razveden pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-697/03 od 25. juna 2004. godine, da su malodobna djeca dodijeljena tužiteljici na zaštitu i vaspitanje uz apelantovu obavezu da doprinosi za njihovo izdržavanje, da su apelant i tužiteljica bili zaposleni tokom trajanja bračne zajednice, kao i da su obavljali dodatne poslove, da su zajednički vodili brigu o djeci dok je tužiteljica obavljala i kućanske poslove. Također je utvrđeno da su sve nekretnine i pokretne stvari, koje su predmet spora po tužbi tužiteljice, stečene za vrijeme trajanja vanbračne i bračne zajednice između apelanta i tužiteljice. Dalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je otac tužiteljice bio suvlasnik sa ½ dijela na nekretninama koje se nalaze na poluotoku Pelješcu, Republika Hrvatska, koje je ugovorom o poklonu od 6. jula 1984. godine poklonio tužiteljici koja se, na osnovu Rješenja Općinskog suda u Dubrovniku broj Z-917/84 od 24. decembra 1985. godine, upisala kao suvlasnik navedenih nekretnina, te da one predstavljaju posebnu imovinu tužiteljice. Tužiteljica je nekretnine koje je dobila na poklon od svog oca zamijenila za nekretnine u Banjaluci (ugovor o zamjeni od 29. oktobra 1993. godine) koje je, uz apelantovo znanje, 2005. godine prodala, te za dobiveni novac kupila tri stana u Novom Sadu, koji su upisani kao vlasništvo njihove kćerke B.J. Uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je zaključio da su sve stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice stečene tokom trajanja vanbračne i bračne zajednice između apelanta i tužiteljice. S obzirom na to da je doprinos parničnih stranaka u njihovom sticanju jednak, primjenom odredaba čl. 270. tačka 5, 272. i 273. stav 1. Porodičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 54/02 i 41/08, u daljnjem tekstu: Porodični zakon), prvostepeni sud je odlučio kao u dispozitivu presude. Vezano za apelantov protivtužbeni zahtjev, prvostepeni sud je zaključio da nekretnine, bliže označene u dispozitivu presude, predstavljaju posebnu imovinu tužiteljice u skladu sa odredbom člana 270. stav

6. Porodičnog zakona, te je odbio kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev.

4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da u potpunosti prihvata činjenično utvrđenje i usvojeni pravni stav prvostepenog suda, te da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu presude kojim je utvrđeno da traktor marke «zetor 7011», odnosno ušteđevina od prodaje tog traktora čini bračnu stečevinu. Okružni sud ističe da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je 1974. godine postojala vanbračna zajednica između parničnih stranaka, što apelant tokom postupka nije osporavao, koja je 1976. godine prerasla u bračnu zajednicu, pa imajući u vidu da je sporni traktor kupljen 1975. godine, proizlazi da on predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka. Dalje, Okružni sud u pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su nekretnine koje su predmet protivtužbenog zahtjeva posebna imovina tužiteljice. Naime, utvrđeno je da je otac tužiteljice poklonio tužiteljici svoje nekretnine u Hrvatskoj, te da je njegova želja i namjera bila da učini poklon isključivo tužiteljici kao svom djetetu, što je potvrdio i na raspravi pred prvostepenim sudom. Tužiteljica je poklonjene nekretnine mijenjala za nakretnine u Banjaluci, koje je, zatim, prodala i novac uložila u kupovinu tri stana u Novom Sadu, na šta apelant nije reagovao, niti je osporavao valjanost kupoprodajnih ugovora. Također, apelantovi žalbeni navodi da je i on učestvovao u sticanju nekretnina u Hrvatskoj, te da o tome postoji zaključen ugovor sa ocem tužiteljice apelant nije ničim dokazao. Naime, istina je da postoji ugovor kojim otac tužiteljice parničnim strankama kao bračnim drugovima daje 1/8 dijela na parceli koja se nalazi u Hrvatskoj. Međutim, nakon toga iste nekretnine otac tužiteljice poklanja isključivo tužiteljici. Dakle, radi se o posebnoj imovini tužiteljice, a eventualni apelantov doprinos u povećanju te imovine može predstavljati osnov za isticanje obligacionopravnog zahtjeva, zaključio je na kraju Okružni sud.

5. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 279 od 5. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju, uz zaključak da je odluka drugostepenog suda pravilna. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi i propise koje su sudovi primijenili na konkretan slučaj, te zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori koji se odnose na pravilnost dijela odluke kojim je utvrđeno da tužiteljici pripada ½ dijela ušteđevine dobijene prodajom traktora «zetor 7011», kao i prigovor koji se tiče njegovog protivtužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da apelant nije osporavao tvrdnju tužiteljice iznesenu tokom postupka da je vanbračnu zajednicu sa apelantom zasnovala u martu 1974. godine, dok su brak zaključili u septembru 1976. godine. Dakle, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je traktor «zetor 7011» zajednička imovina apelanta i tužiteljice, pa je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je drugostepeni sud o ovom dijelu pobijane presude pogrešno primijenio odredbu člana 284. Porodičnog zakona. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 270. stav 6. Porodičnog zakona propisano da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova. Nižestepeni sudovi su, na osnovu dokaza koje su izvele parnične stranke u konkretnom postupku, pravilno zaključili da su nekretnine koje se nalaze u Hrvatskoj vlasništvo oca tužiteljice, zbog čega je neosnovan apelantov prigovor da su te nekretnine parnične stranke stekle zajedničkim radom i ulaganjem tokom trajanja bračne zajednice. Naime, iz ugovora o poklonu koji su zaključili tužiteljica i njen otac 6. jula 1984. godine, kao i iz izjave tužiteljičinog oca saslušanog kao svjedoka, proizlazi da je nekretnine u Hrvatskoj poklonio isključivo svojoj kćerki (tužiteljici). Dakle, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da navedene nekretnine, u skladu sa članom 270. stav 6. Porodičnog zakona, ne ulaze u zajedničku bračnu imovinu parničnih stranaka. Također, nesporno je utvrđeno da je vlasništvo na nekretninama u Banjaluci tužiteljica stekla temeljem zamjene za nekretnine koje je dobila na poklon od svog oca. Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su nekretnine u Banjaluci bile posebna imovina tužiteljice, pa samim tim i novčana sredstva koja su dobijena njihovom prodajom 2005. godine. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira osporene presude redovnih sudova i naglašava da je pogrešan zaključak redovnih sudova da nekretnine koje je tužiteljici poklonio njen otac predstavljaju njenu posebnu imovinu. Naime, prema apelantovom mišljenju, tužiteljičin otac je poklonio tužiteljici samo građevinsko zemljište u Hrvatskoj, odnosno smatra da je objekat na poklonjenom zemljištu sagrađen zajedničkim radom tokom trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom. Dalje, apelant navodi da je predmetni stan otkupio nakon razvoda braka sa tužiteljicom 2007. godine, te da je stan otkupio sam uz saglasnost tužiteljice za otkup stana, dok poslovni prostor još uvijek nije isplaćen i uknjižen, pa smatra da «sud isti nije mogao dosuditi u cijelosti». Također, apelant navodi da je 1994. godine, kada je tužiteljica bila nezaposlena, uložio 20.000,00 KM u adaptaciju nekretnine u Banjaluci.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3936/09 (R.J.) | Sudska praksa | Aktio