Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3978/09 («Trigon» d.o.o. i P. B.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3978/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3978/09, rješavajući apelaciju «Trigon» d.o.o. i Predraga Bjelajca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Trigon” d.o.o. i Predraga Bjelajca podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-09-000713 od 17. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-Pr-07-003482-VIII od 5. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Trigon» d.o.o. i Predrag Bjelajac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Gordana Erceg, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000713 od 17. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-003482-VIII od 5. maja 2009. godine.

2. Osnovni sud je rješavajući u prekršajnom postupku protiv okrivljenih, odnosno prvoapelanta, kao pravnog lica, i drugoapelanta kao odgovornog lica kod prvoapelanta, zbog prekršaja iz člana 151. stav 1., a u vezi sa stavom 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» broj 6/06; u daljnjem tekstu: ZOOBS), donio rješenje broj 071-

0-Pr-07-003482-VIII od 5. maja 2009. godine, kojim su apelanti oglašeni odgovornim, jer je dana 21. februara 2007. godine, u 09,55 sati, u Banja Luci u ulici Njegoševa ustanovljeno da su apelanti, po ugovoru broj 07/1-G-1945/06 izdanom od strane Administrativne službe Grada Banja Luke dana 20. augusta 2006. godine, u periodu septembar, oktobar 2006. godine, izvodili radove u navedenoj ulici i vršili prekopavanje asfaltne podloge kolovoza u dužini od raskrsnice ulice Njegoševa – Marije Dimić do raskrsnice ulice Njegoševa – Kralja A. I Oslobodioca, a da po završetku izvođenja radova nisu izvršili postavljanje određenih saobraćajnih znakova (radovi na putu, suženje kolovoza, ograničenje brzine) koji bi ukazali na izvođenje radova ili na prisutne udarne rupe, te nakon toga nisu izvršili vraćanje kolovoza u prvobitno stanje zbog čega je vremenom došlo do stvaranja velikih udarnih rupa i neravnina na kolovozu, a što su bili dužni da učine, čime su počinili prekršaj iz člana 151. stav 1., a u vezi sa stavom 2. ZOOBS, te je sud primjenom člana 233. stav 1. tačka 13. i stav 2. ZOOBS, prvoapelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM, dok je drugoapelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 100,00 KM, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 150,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je analizom navoda odbrane i svih provedenih dokaza, pojedinačno i zajedno, našao da su apelanti na način opisan u dispozitivu predmetnog rješenja učinili prekršaj iz člana 151. stav 1., a u vezi sa stavom 2. ZOOBS. Naime, sud je, po izvršenom uvidu u Aneks ugovora koji je zaključen između Grada Banja Luke i prvoapelanta, istakao da je na stranama pet i šest, gdje se navodi manjak radova, naznačeno kao manjak radova završni i ostali radovi, i to asfaltiranje prosječenih površina i vraćanje ulice u prvobitno stanje, te da je vidljivo da se završni i ostali radovi pojavljuju kao manjak radova. Nadalje, sud je naveo da je dana 9. februara 2007. godine, a nakon pregleda investiciono-tehničke i druge dokumentacije i izvedenih radova, Komisija za tehnički pregled objekta dala prijedlog da se prime izvedeni radovi, te da se dozvoli korištenje i izda upotrebna dozvola, kao i da je istog dana, 9. februara 2007. godine pod brojem 03-360-571/06 Odjeljenje za prostorno uređenje Administrativne službe Grada Banja Luke donijelo rješenje kojim se dozvoljava korištenje i izdaje upotrebna dozvola, ali i da je isto tako u pouci o pravnom lijeku u navedenom rješenju navedeno da je protiv rješenja dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Prvostepeni sud je konstatovao da iz navedenog slijedi da je očito da, a imajući u vidu datum donošenja rješenja, te rok za žalbu, navedeno rješenje nije postalo pravosnažno, te da je stoga prvoapelant, odnosno pravno lice kao izvođač radova imalo obavezu da dio puta na kome su nastale prepreke koje se ne mogu odmah ukloniti ili na kojem se izvode radovi, vidno obilježi postavljanjem odgovarajućih saobraćajnih znakova, i na sam dan kontrole 21. februara 2007. godine. Konačno, sud je istakao da je prilikom odmjeravanja novčane kazne na strani pravnog lica, odnosno prvoapelanta cijenio težinu učinjenog prekršaja, njegove posljedice, te izrekao novčanu kaznu kao minimalno zaprijećenu, s obzirom da je novčana kazna propisana u rasponu od 1.000,00 KM do 8.000,00 KM, kao i da je okrivljenom odgovornom licu, odnosno drugoapelantu, izrekao novčanu kaznu kao minimalno zaprijećenu, s obzirom da je novčana kazna propisana u rasponu od 100,00 KM do 300,00 KM.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000713 od 17. novembra 2009. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i rješenje Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-003482-VIII od 5. maja 2009. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je istakao da je pobijano rješenje doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da ga kao takvog u svemu prihvata i taj sud. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da je odredbom člana 151. stav 1. ZOOBS propisano da dio puta na kojem su nastale prepreke koje se ne mogu odmah otkloniti ili na kojem se izvode radovi mora da bude vidno obilježen i bezbjedan za učesnike u saobraćaju, dok je odredbom stava 2. istog člana propisano da se obilježavanje dijela puta iz stava 1. tog člana obavlja postavljanjem odgovarajućih saobraćajnih znakova, a obezbjeđenje učesnika u saobraćaju-postavljanjem branika. Također, sud je istakao da neosnovano apelanti u žalbi navode da su tehnički prijem i navedena upotrebna dozvola izdani na zahtjev investitora, te da dalju obavezu oko održavanja puta preuzima investitor i da nakon tehničkog prijema apelanti nemaju nikakvu obavezu prema investitoru. Konačno, drugostepeni sud je konstatovao da je, budući da je sve navedeno i utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, prvostepeni sud pravilno primjenio materijalni propis o prekršajima kada je radnje apelanata, opisane u dispozitivu pobijanog rješenja, pravno cijenio kao prekršaj iz navedenog člana 151. stav 1., a u vezi sa članom 2. ZOOBS.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti detaljno iznose činjenice, navode i dokaze na kojim se zasniva apelacija, te analiziraju osporena rješenja navodeći da stav drugostepenog suda, da je izvođač radova dužan da održava put i poslije tehničkog prijema, predstavlja očigledno proizvoljnu primjenu i grubo kršenje zakona. Također, apelanti ukazuju da se rješenje kojim se izdaje upotrebna dozvola i ne dostavlja izvođaču radova, tako da on faktički i ne zna da li je i kada izdana upotrebna dozvola, te da prijemom radova od strane investitora prestaju sve obaveze izvođača prema investitoru. U vezi s tim, apelanti ističu da su izveli radove u skladu sa ugovorom, da su ti radovi primljeni i da od momenta preuzimanja radova od strane investitora, investitor odgovara za daljnje održavanje puta. Isto tako, apelanti konstatuju da se postavlja pitanje zašto bi izvođač izvodio radove za koje nije plaćen, odnosno zašto bi put dovodio u prvobitno stanje-asfaltirao ako ga investitor za to nije platio. Na kraju, apelanti tvrde da bi prihvatanje stava da je izvođač radova dužan da održava put i nakon tehničkog prijema, sve do pravosnažnosti rješenja o upotrebnoj dozvoli, stvorilo pravnu nesigurnost i dovelo do grubog kršenja zakona, jer izvođač radova nikada ne bi znao kada prestaju njegove obaveze održavanja puta i ko će platiti održavanje puta nakon tehničkog prijema. Konačno, apelanti traže da im Ustavni sud dosudi troškove zastupanja, i to za sastav apelacije u iznosu od 800,00 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

8. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati odvijanje saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da su apelanti počinili prekršaj iz člana 151. stav 1., a u vezi sa stavom 2. ZOOBS-a, koji je kažnjiv na osnovu člana 233. stav 1. tačka 13. i stav 2. ZOOBS, čime su ugrozili sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj prvoapelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, dok je drugoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelanti imaju pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje , te o povredi prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U pogledu zahtjeva apelanata da im Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović