Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3989/09 (O. J.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3989/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 3989/09, rješavajući apelaciju Obrada Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Obrada Jovičića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda Doboju broj 87 0 I 002325 09 Gž od 7. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 I 00 2325 08 I od 30. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
OBRAZLOŽENJE
1. Obrad Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 I 002325 09 Gž od 7. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 I 00 2325 08 I od 30. aprila 2009. godine. Apelant je 10. marta 2012. godine podneskom dopunio apelaciju.
2. Apelant je zajedno sa Brankom Jovičić, Kuzmanom Jovičić, Rankom Jovičić i Slobodanom Jovičić (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuo parnični postupak protiv UPI DP «Teslić» iz Teslića radi priznavanja prava suvlasništva.
3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je Presudom broj P.341/90 od 25. jula 1991. godine usvojio tužbeni zahtjev koji je glasio: «Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici dijela parcele k.č. br. 1290/1, zv.»Vodice», upisana u ZK ulošku br. 1257 i p.l. br. 231/02, a koji dio je prikazan na skici snimanja vještaka geometra, sačinjenoj na licu mjesta 11. 6. 1991. godine i koja skica čini sastavni dio ove presude.»
4. Apelant je 10. maja 2008. godine podnio prijedlog Osnovnom sudu protiv AD «Promtes» Teslić (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi izvršenja pravosnažne Presude broj P.341/90 od 25. jula 1991. godine kojim je predložio da sud donese rješenje, kojim bi «na osnovu pravosnažne i izvršne isprave-presude Osnovnog suda u Tesliću. Broj P.341/90 od 25. 07.1991 godine, nakon izrade prijavnog A i B lista na teret izvršenika, a u korist tražioca izvršenja, dozvoljava se upis prava suvlasništva na dijelu parcele k.č. 1290/1 k.o. Teslić II (ostali podaci prema nalazu vještaka za premjer) sa utvrđenim suvlasničkim udjelom od 1/5, u Glavnoj knjizi za katastarsku opštinu Teslić, kod Zemljišnog ureda Osnovnog suda u Tesliću.»
5. Odlučujući o apelantovom prijedlogu Osnovni sud je donio osporeno Rješenje broj 87 0 I 002325 08 I 30. aprila 2009. godine kojim je prijedlog odbacio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predmet izvršenja zahtjev za izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-341/09 od 25. jula 1991. godine. Uvidom u izreku te presude sud je zaključio da takva presuda, kao izvršna isprava, nije, u smislu odredbe člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07; u daljnjem tekstu: ZIP) podobna za izvršenje. Osnovni sud je pojasnio da bi izvršna isprava bila podobna za izvršenje potrebno je da sadrži, pored ostalog, i obim i vrijeme ispunjenja obaveze, što izvršna isprava u konkretnom slučaju ne sadrži, jer se radi o utvrđujućoj presudi, koja po svom karekteru nije podobna za izvršenje, a podneseni prijedlog nije usklađen sa izvršnom ispravom. Osnovni sud je na kraju istakao da, cijeneći da prijedlog za izvršenje mora biti u skladu sa izvršnom ispravom i da izvršna isprava ne sadrži obavezu, odnosno činidbu koja nije sadržana u izvršnoj ispravi, pa je taj sud iz navedenih razloga, u skladu sa odredbom člana 336. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbom člana 21. stav 1. ZIP-a, odlučio kao u izreci.
6. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja donio Rješenje broj 87 0 I 002325 09 Gž od 7. oktobra 2009. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je istakao da iz sadržaja spisa proizlazi da je apelant podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi predaje u posjed nekretnina, sa prijedlogom prvostepenom sudu da se na osnovu pravosnažne i izvršne presude istog suda broj P.341/90 od 25. jula 1991. godine, a nakon izrade prijavnog A i B lista na teret izvršenika,u korist apelanta, dozvoli upis prava suvlasništva na dijelu parcele k.č. br. 1290/1 k.o. Teslić II, sa utvrđenim suvlasničkim dijelom od 1/5 u glavnoj knjizi za k.o. Teslić, kod zk ureda istog suda.
7. Prvostepeni sud je postupajući po podnesenom prijedlogu za izvršenje zaključio da izvršna isprava P.341/90 od 25. jula 1991. godine nije podobna za izvršenje jer prijedlog za izvršenje nije usklađen sa izvršnom ispravom, budući da prijedlog ne može sadržavati obavezu, odnosno činidbu koja nije sadržana u izvršnoj ispravi. Prema ocjeni drugostepenog suda žalbenim navodima apelanta nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja jer je prvostepeni sud za donošenje pobijanog rješenja imao dovoljno uporišta u sadržaju spisa i važećim odredbama materijalnog prava, a na koje odredbe se isti sud pravilno pozvao u obrazloženju rješenja. Okružni sud je na temelju svega navedenog, primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP-a, a u vezi sa odredbom člana 21. stav
1. ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja.
8. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da odbijanjem suda da provede pravosnažnu i izvršnu presudu «nije ispoštovano pravo da svako dobije ono što je odlukom suda utvrđeno».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili odredbe procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak izvršenje Presude broj 341/90 od 25. jula 1991. godine, ali da je Osnovni sud odbacio prijedlog, jer je uvidom u izreku presude zaključio da se radi o utvrđujućoj presudi koja nije podobna za izvršenje, u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-a, jer ne sadrži činidbu, koju apelant prijedlogom za izvršenje traži. Naime, citiranom odredbom ZIP-a je propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje, ako su u njoj sadržani tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, što predmetna izvršna isprava ne sadrži. Ustavni sud podsjeća da prijedlog za izvršenje mora biti u cijelosti usklađen sa izvršnom ispravom i da apelant prijedlogom nije mogao tražiti da se dozvoli upis prava suvlasništva na dijelu parcele k.č. br. 1290/1 k.o. Teslić II, sa utvrđenim suvlasničkim dijelom od 1/5 u glavnoj knjizi za k.o. Teslić, kod zk ureda istog suda, jer takva činidba nije izričito precizirano izvšnom ispravom, odnosno izrekom presude čije je izvršenje apelant tražio. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Navode apelacije koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud odbacuje kao (prima facie) neosnovane, budući da se predmetni izvršni postupak ne može dovesti u kontekst citiranih povreda.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno,Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović