Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4015/09 (Srpska Pravoslavna Crkva - Eparhija Zahumsko-Hercegovačka i Primorska)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4015/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4015/09, rješavajući apelaciju Srpske Pravoslavne Crkve - Eparhija Zahumsko-Hercegovačka i Primorska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srpske Pravoslavne Crkve - Eparhija Zahumsko-Hercegovačka i Primorska podnesena protiv presude Vrhovnog sud Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 391 od 29. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-GŽ-07-000 173 od 22. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000 111 od 23. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srpska Pravoslavna Crkva - Eparhija Zahumsko-Hercegovačka i Primorska (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 17. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 391 od 29. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-GŽ-07-000 173 od 22. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000 111 od 23. februara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000 111 od 23. februara 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o korištenju stana broj 6850/1 od 28. jula 1988. godine, zaključen između prvotuženog Radivoja Vučinića i Zajednice stanovanja Trebinje, čiji pravni sljednik je drugotuženi Opština Trebinje, koji stan se nalazi u Trebinju u ulici Atanasija Popovića (ranija Svetozara Ćorovića) broj 1., te da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Istom presudom je apelant odbijen i sa zahtjevom da mu tuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka, dok je apelant obavezan naknaditi prvotuženom Radivoju Vučiniću troškove parničnog postupka u iznosu od 1.780 KM.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o korištenju stana broj 6850/1 od 28. jula 1988. godine, rješenje Osnovnog suda broj R-33/03 od 4. marta 2003.godine i 19. juna 2003. godine, rješenje Okružnog suda Gž-439/03 od 26. maja 2003.godine, rješenje SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje broj 424/88 od 7. jula 1988. godine, registarski spis ovoga suda broj Fi-229/05 koji se odnosi na upis osnivanja JP „Trebinjestan“ Trebinje. Slijedom navedenog, sud je konstatovao da apelant tužbom traži da se poništi Ugovor o korištenju predmetnog stana od 28. jula 1988. godine, navodeći da je apelant smatra da bivši SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje nije bila vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu te da nije valjana zamjena stanova izvršena između iste i Bosiljke Gemić iz Trebinja, koja zamjena je prema mišljenju apelanta suprotna članu 32. Zakona o stambenim odnosima, jer su istu mogli vršiti samo nosioci stanarskog prava a na osnovu date saglasnosti davaoca stana na korištenje. Međutim, takvo pravno rezonovanje apelanta, prema mišljenju Osnovnog suda, nije ispravno. Naime, sud je istakao da iz rješenja SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje broj 424/88 od 7. jula 1988. godine (kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje prvotuženom Radivoju Vučiniću), proizlazi da je zamjena stanova vršena između tadašnjeg SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje i tadašnjeg nosioca stanarskog prava Bosiljke Gemić koja je koristila predmetni stan u Trebinju i na koju zamjenu je saglasnost dala Opština Trebinje koja je nosilac prava raspolaganja nad predmetnim stanom u Trebinju. Dakle, Osnovni sud je naveo da zamjena stanova nije vršena između prvotuženog Radivoja Vučinića i Bosiljke Gemić, kako je to naveo apelant, pa da bi slijedom toga na takvu zamjenu saglasnost davala njihova preduzeća kao nosioci prava raspolaganja. Naime, Osnovni sud je istakao da je SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija u Trebinju stan, na kojem je nosilac stanarskog prava bila Bosiljka Gemić, podijelila u tri stambene cjeline, od kojih jednu stambenu cjelinu dodijelila prvotuženom Radivoju Vučiniću. Dakle, kako je to utvrdio Osnovni sud, SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje je stan na kojem je bila nosilac prava raspolaganja, a koji se nalazi u Herceg-Novom zamijenila za drugu nepokretnost (stan u Trebinju), a na koju zamjenu je saglasnost dala Opština Trebinje kao nosilac prava raspolaganja nad stanom u Trebinju, te da se faktički radilo o zamjeni stanova (nepokretnosti) a na osnovu iskazanih volja između Opštine Trebinje i SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje. U tom smislu, Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni nekretnina koja je bila dozvoljena odredbom članom 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, kojom se propisuje da se samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i otuđenju nepokretnosti društvene svojine zaključuju u pismenom obliku. Takvom zamjenom SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje stekla je, prema mišljenju Osnovnog suda, pravo raspolaganja na predmetnom stanu u Trebinju, pa je isti podijelila na tri stambene cjeline od kojih je jednu stambenu cjelinu dodijelila prvotuženom. Osnovni sud je dalje istakao da u spisu predmeta, naime, ne postoji ugovor o zamjeni nekretnina na koji se poziva rješenje broj 424/88 od 7. jula 1988. godine u svojoj izreci, a niti je takav ugovor prilagao apelant, ali se iz naprijed navedenog rješenja može zaključiti da je postojao ugovor u pismenoj formi o zamjeni nekretnina i da su ga potpisali tadašnji SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje i Opština Trebinje (dala saglasnost kako se to navodi u navedenom rješenju) a koja je u to vrijeme na predmetnom stanu bila nosilac prava raspolaganja. Iz toga razloga, Osnovni sud je zaključio da se ukazuje kao valjan pobijani Ugovor o korištenju predmetnog stana od 28. jula 1988. godine. Kod takvog pravnog stanovišta, Osnovni sud je naveo da se nije upuštao u daljnju ocjenu istaknutih prigovora, a posebno nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog. Kako apelant nije uspio u postupku, Osnovni sud je odlučio da je on dužan, shodno odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), naknaditi prvotuženom troškove postupka. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-GŽ-07-000 173 od 22. januara 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 23. februara 2007. godine.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da apelant tužbom traži poništenje spornog Ugovora zaključenog 28. jula 1988. godine između prvotuženog i „Trebinjestana“, te da apelant smatra da bivši SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-

Štamparija Trebinje nije bio vlasnik, tj. nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, iz razloga što nije valjano izvršena zamjena stanova iste sa Bosiljkom Gemić, te da je ta zamjena suprotna odredbi člana 32. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud nalazi da se tvrdnje, na kojima apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev, ne mogu prihvatiti kao osnovane, s obzirom da je kroz provedene dokaze, a posebno iz rješenja SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-

Štamparija Trebinje od 7. jula 1988. godine, utvrdio da je predmetni stan dodjeljen na korištenje prvotuženom pošto je prethodno izvršena zamjena stanova između tadašnje SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje i tadašnjeg nosioca stanarskog prava Bosiljke Gemić. Međutim, drugostepeni sud je istakao da se žalbom pravilno ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, tačnije odredbu člana 9. istog Zakona, jer se te odredbe odnose na prenos nepokretnosti sa jednog na drugo društveno-pravno lice, dok se u ovom spornom odnosu radi o prenosu raspolaganja između nosioca stanarskog prava kao fizičkog lica i SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje kao pravnog lica. S tim u vezi, u obrazloženju je dalje navedeno da nije sporno da je SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje, nakon što je dobila odobrenje o zamjeni stana od strane nosioca raspolaganja-drugotuženog, sklopila ugovor sa Bosiljkom Gemić o zamjeni stana, dajući joj u zamjenu svoj stan koji nije u Trebinju a za uzvrat primivši predmetni sporni stan kojeg je kasnije pregradila i dodijelila pored ostalih i prvotuženom. Dakle, prema mišljenju drugostepenog suda, SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje je dala u zamjenu svoj stan, a u namjeri da zamjenom istoga stana razriješi stambeno pitanje radnika. Kod ovakvog činjeničnog stanja, kako je to naveo Okružni sud, tužbeni zahtjev apelanta je neosnovan iz više razloga. Naime, kada bi se i prihvatila tvrdnja apelanta da je sporni ugovor ništav, te kada se ima u vidu namjera SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje da ugovorom o zamjeni postigne dodjelu stanova i sklapanje ugovora o korištenju stana prvotuženom, onda, prema mišljenju drugpstepenog suda, ima mjesta primjeni člana 106. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja izričito propisuju da kada ništav ugovor udovoljava uvjetima za pravovaljanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima važiti taj drugi ugovor ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kada su ugovor sklopili ili ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništavost svog prethodnog ugovora. Dakle, Okružni sud je naveo da je SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje po postignutom odobrenju nosioca prava raspolaganja stana-, drugotuženog, izvršila zamjenu stana u namjeri da izvrši raspodjelu stana na način da prvotuženi sklopi ugovor o korištenju stana, a koji ugovor je ujedno i predmet ovog spornog odnosa, pa bi u odnosu na naprijed navedenu odredbu ZOO ovaj drugi ugovor, tj. ugovor o korištenju stana, važio.

6. Dalje je u obrazloženju drugostepene presude navedeno da je, pored naprijed iznesenog, tužbeni zahtjev apelanta neosnovan i u odnosu na Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, Okružni sud je istakao je nesporno među parničnim strankama da je sporni Ugovor o korištenju stana između Zajdenice stanovanja Trebinje i prvotuženog sklopljen 28. jula 1988. godine, što znači da je prvotuženi prije 1991. godine, tj. prije izbijanja ratnih dejstava na ovom području, valjano koristio sporni predmetni stan, iz čega se na nesumnjiv način dolazi do zaključka da je upravo sporni stan bio dom prvotuženog, koje pravo je zaštićeno Evropskom konvencijom, pa je i iz ovog razloga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Također je navedeno da apelant pobija sporni Ugovor, tvrdeći da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora cijela zgrada pa i sporni stan bio nacionalizovan, a nosilac raspolaganja je bila Opština Trebinje, što znači da u vrijeme sačinjavanja spornog ugovora apelant nije bio vlasnik stana, a niti zgrade, pa iz tog razloga, prema mišljenju drugostepenog suda, apelant ne može imati pravni interes za pobijanje spornog ugovora, jer u vrijeme sačinjavanja istog nije bio vlasnik a niti je pak imao ikakva doticaja sa spornim stanom. U pogledu ZK izvatka kojeg je apelant priložio u spis predmeta i kojim dokazuje da je on vlasnik predmetnog stana, drugostepeni sud je naveo da je vlasništvo nad predmetnim stanom apelant stekao nakon donošenja spornoga ugovora, pa je isti nakon ponovnog sticanja vlasništva na spornoj zgradi morao prihvatiti onakvo činjenično stanje u kakvom se zgrada i vraćala od strane SO Trebinje, jer su stan i zgrada bili ranije nacionalizovani. Upravo iz ovih razloga, prema mišljenju Okružnog suda, neosnovani su žalbeni navodi apelanta da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. U odnosu na apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, Okružni sud je naveo da je on, također, neosnovan, budući da je, prema stanju spisa, prvostepeni sud proveo sve predložene dokaze koje su predložile parnične stranke, a iz spisa je vidljivo da prvostepeni sud nije odbio ni jedan prijedlog bilo koje stranke za izvođenje dokaza, što znači da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Budući da drugostepeni sud, prilikom ispitivanja prvostepene presude, nije našao povrede odredaba procesnog i materijalnog prava u smislu člana 221. ZPP, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu člana 226. istog Zakona.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 391 od 29. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 22. januara 2008. godine.

8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Pozivajući se na odredbe člana 103. stav 1. ZOO i člana 26. Zakona o stambenim odnosima, revizijski sud je, kod činjenica da je sporni Ugovor o korištenju stana od 28. jula 1988. godine zaključen u pismenom obliku, zatim na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana i da ima sve elemente propisane odredbama člana 26. Zakona o stambenim odnosima, zaključio da se pravilnim ukazuju odluke nižestepenih sudova da predmetni ugovor o korištenju stana nije ništav i da nije protivan prinudnim propisima. S obzirom da je SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje stekla predmetni stan na osnovu Ugovora o zamjeni od 5. juna 1972. godine (kojim je zamijenila svoj stan u Herceg-Novom za predmetni stan) kojeg je zaključila sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, na koji ugovor je Opština Trebinje kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu dala svoju saglasnost, Vrhovni sud je istakao da se ovaj pravni posao ukazuje valjanim u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65, 57/65 i 17/67), pa se stoga neosnovano revizijom ukazuje da SOUR „Svjetlost“ Sarajevo-Štamparija Trebinje nije mogla donijeti rješenje o dodjeli predmetnog stana prvotuženom broj 424/88 od 7. jula 1988. godine. Iz prednjih razloga, primjenom člana 248. ZPP, odlučeno je kao u dispozitivu revizijske presude.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je naveo da osporene presude ne sadrže „nikakav poziv na materijalno-pravne propise na osnovu kojih je presuđeno kako je presuđeno“, kao i da iste nisu dovoljno obrazložene. Apelant je posebno ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda u pogledu primjene odredbe člana 106. ZOO o konvalidaciji (konverziji) za koju apelant smatra da nije primijenjiva u konkretnom slučaju. Nakraju, apelant je istakao da je proizvoljnost primjene materijalnog prava ostala nesakcionisana i od strane revizijskog suda. Slijedom navedenog, apelant je tražio od Ustavnog suda da osporene presude ukine, te predmet vrati nadležnom sudu radi donošenja nove odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi tiču navodne povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4015/09 (Srpska Pravoslavna Crkva… | Sudska praksa | Aktio