Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4023/09 (N.M.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4023/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4023/09, rješavajući apelaciju N.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08 000 349 od 13. oktobra 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-07-001438 od 15. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Švedske, kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08 000 349 od 13. oktobra 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001438 od 15. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2753/00 od 27. aprila 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv ZZ «Agropromet» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), radi duga, vsp. 12.000,00 KM, tužena je obavezana da isplati apelantu iznos od 12.000,00 KM sa kamatom od novembra 1992. godine po stopi koju su plaćale komercijalne banke u Republici Srpskoj na neoročene štedne uloge na DEM pa do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine zakonsku zateznu kamatu do isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.815,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Također je predmetnom presudom odbijen apelant sa zahtjevom za isplatu zakonske kamate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je konstatovao da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelanta kojim traži da se tužena obaveže da mu na ime duga za isporučeni koncentrat za tov junadi, u količini od 20 tona, isplati iznos od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od novembra 1992. godine. Nadalje, prvostepeni sud je istakao da je na temelju činjenica koje su iznijele parnične stranke i dokaza koji su provedeni tokom postupka utvrdio: da je apelant u maju 1991. godine osnovao Poljoprivredno gazdinstvo «Čiča» sa sjedištem u Ivanjskoj; da je apelant bio upravnik tog poljoprivrednog gazdinstva; da je na osnovu usmenog dogovora tužena držala svoju stoku na poljoprivrednom gazdinstvu apelanta; da je apelant za ishranu stoke pripremao silažu; da je apelant kupio 20 tona koncentrata u sedmom mjesecu 1992. godine, koji je upotrijebljen za ishranu stoke tužene, te da mu tužena nije platila troškove nabavke koncentrata. Prvostepeni sud je naveo da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03), udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta jer je na osnovu iskaza svjedoka utvrdio da tužena nije platila cijenu za 20 tona koncentrata koji je tužitelj nabavio u toku 1992. godine, a koji je upotrijebljen za ishranu njene stoke. Konačno, prvostepeni sud je naveo da je cijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije i našao da isti nije osnovan jer Poljoprivredno gazdinstvo «Čiča» Ivanjska nije imalo ugovorni odnos sa tuženom, a utvrđeno je da je apelant lično kupio koncentrat svojim novcem od V.G. i lično mu isplatio cijenu koncentrata, te da iz toga slijedi da predmetni spor nema karakter privrednog spora, a da to znači da je i prigovor punomoćnika tužene da se radi o privrednom sporu neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001438 od 15. oktobra 2007. godine žalba tužene je uvažena i preinačena presuda Osnovnog suda broj P-2753/00 od 27. aprila 2007. godine, tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen, te je odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka i obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.704,00 KM. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da iz provedenih dokaza, a posebno iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke, kao i računa o plaćanju usluga hranjenja stoke, pripreme silaže, troškova određene količine koncentrata i sijena, koje je izdalo Poljoprivredno gazdinstvo «Čiča», proizlazi prihvatljivom i dokazanom tvrdnja tužene da je tužena povodom ishrane i smještaja svoje stoke bila u ugovornom odnosu sa Poljoprivrednim gazdinstvom «Čiča», čiji je vlasnik i upravnik bio apelant, kao i da u prilog navedenom stoje iskazi svjedoka I.B., M.B. i J.M., te sadržaj registarskog spisa za Poljoprivredno gazdinstvo «Čiča» Ivanjska. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da stvarnu (aktivnu i pasivnu) legitimaciju u parnici predstavlja materijalno pravni odnos stranke prema predmetu spora, odnosno pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani učesnici – subjekti materijalno pravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala, te da je, budući da i izvedenih dokaza proizlazi zaključak da je u materijalno pravnom odnosu sa tuženom, a povodom smještaja i ishrane stoke tužene, bilo Polojoprivredno gazdinstvo «Čiča» kao pravno lice, tužbeni zahtjev apelanta valjalo odbiti zbog nedostatka aktivne legitimacije.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08 000 349 od 13. oktobra 2009. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001438 od 15. oktobra 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza (računa, iskaza svjedoka i iskaza apelanta) vidljivo da je usmeni ugovor zaključen između tužene i Poljoprivrednog gazdinstva «Čiča» Ivanjska, koga je zastupao njegov upravnik, tj. apelant u konkretnom predmetu. Zatim, sud je istakao da je prema članu 3. Odluke o osnivanju Poljoprivrednog gazdinstva «Čiča» Ivanjska broj 1/91 od 1. aprila 1991. godine naziv firme PG «Čiča» Ivanjska p.o., te da je navedeno preduzeće upisano u registru kod Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka, prema rješenju od 8. maja 1991. godine. Zatim, sud je naveo da je članom 10. navedne Odluke predviđeno da osnivač rukovodi radom i poslovanjem Poljoprivrednog gazdinstva, dok je u članu 11. propisano da u pravnom prometu sa trećim licima Poljoprivredno gazdinstvo istupa u svoje ime i za svoj račun.

6. Također, sud je konstatovao da su se u postupku osnivanja, organizovanja rada i prestanka privatnih preduzeća primjenjivale, između ostalih i odredbe čl. 138., 183. i 184. Zakona o preduzećima («Službeni list SFRJ» br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obligacionog odnosa. U vezi s tim, sud je istakao da prema odredbama člana 2. st. 5. i 6. navedenog Zakona, preduzeća u privatnoj svojini imaju isti položaj, prava i odgovornosti na tržištu i dužna su da postupaju u skladu sa zakonom, dobrim poslovnim običajima i poslovnim moralom, kao i preduzeća organizovana u drugim oblicima svojine. Nadalje, sud je naveo da prema odredbi člana 157. stav 1. navedenog Zakona, preduzeće u svom poslovanju može upotrebljavati firmu samo onako kako je upisana u sudski registar, da je firma ime pod kojim posluje preduzeće (član 152. stav 1. navedenog Zakona) i da preduzeće odgovara za svoje obaveze svojom imovinom (član 165. stav 1. navedenog Zakona). Shodno tome, sud je konstatovao da, u ostvarivanju prava iz građansko pravnih odnosa nastalih između preduzeća u privatnoj svojini i drugih pravnih i fizičkih lica, u parničnom postupku aktivnu i pasivnu legitimaciju ima preduzeće u privatnoj svojini, a ne osnivač tog preduzeća, te da privatno preduzeće može da tuži i da bude tuženo samo pod firmom odnosno imenom pod kojim posluje. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da je prema navedenom, u konkretnoj pravnoj stvari aktivno legitimisano Poljoprivredno gazdinstvo «Čiča» Ivanjska jer je to preduzeće bilo sa tuženom u obligacionopravnom odnosu, a ne označeni apelant u konkretnoj parnici, koji kao osnivač odnosno upravnik Poljoprivrednog gazdinstva zastupa i predstavlja to gazdinstvo, te da je prema tome, drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta u konkretnoj pravnoj stvari.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da «drugostepeni sud vrši zamjenu teza, pretvara izjave svjedoka tužbe i na osnovu toga izvođenjem zaključaka, koji nisu ni bili predmet spora, odbija tužbeni zahtjev, a to isto čini i Vrhovni sud, mehanički prepisujući odluku Okružnog suda». Nadalje, apelant ističe da je Poljoprivredno gazdinstvo «Čiča» Ivanjska, čiji vlasnik je bio apelant, postojalo i poslovalo, te da je tog gazdinstva faktički nestalo u proljeće 1992. godine tako što mu je onemogućen rad i oduzeta štala koju je imao, a sve zato što je apelant po nacionalnosti Hrvat. Zatim, apelant obrazlaže činjenice utvrđene tokom postupka pred sudovima i ukazuje da su Okružni sud i Vrhovni sud navedenim radnjama-presudama prihvatili nacionalizam i otimačinu tuđe imovine samo zato što se radi o licu druge nacionalnosti. Konačno, apelant konstatuje da «Sud pominje P.G. «Čiča» i zasniva svoje teorije koje nemaju nikakve pravne podloge i čine izmišljotinu neprihvatljivu za pravo i pravdu».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su Okružni sud i Vrhovni sud utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu parnični postupak u kojem je odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tužene, usmjerenom na isplatu duga, sa povredom ovih prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4023/09 (N.M.) | Sudska praksa | Aktio