Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4040/09 (H. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4040/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4040/09, rješavajući apelaciju Hasana Silnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Silnovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001 585 09 U od 23. novembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 15-362-48/08 od 27. aprila 2009. godine i Rješenja Urbanističko-građevinskog inspektorata grada Banjaluka broj 09-362-910/08 od 2. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Silnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 19. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001 585 09 U od 23. novembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) broj 15-362-48/08 od 27. aprila 2009. godine i Rješenja Urbanističko-građevinskog inspektorata grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Građevinski inspektorat) broj 09-362-910/08 od 2. februara 2009. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje osporenih odluka do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.
2. Prema stanju spisa, u ponovnom postupku Građevinski inspektorat je Rješenjem broj 09-362-
910/08 od 2. februara 2009. godine apelantu, kao vlasniku objekta, naredio da u roku od 60 dana od dana prijema rješenja pribavi odobrenje za građenje za izvedene radove na izgrađenom montažno-demontažnom objektu – kiosku, privremenog karaktera, smještenog u Banjaluci, u Ul. cara Lazara bb, na zemljištu označenom kao k.č. broj 62/1 k.o. Banjaluka 4, novi premjer (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), budući da su radovi izvedeni bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje, dok je tačkom 2. dispozitiva rješenja apelant upućen da se za potrebnu urbanističko-tehničku dokumentaciju obrati Odjeljenju za prostorno uređenje Grada Banjaluka. Tačkom 3. apelant je obavezan da u roku od tri dana po isteku ostavljenog roka dostavi pismeni dokaz o podnesenom zahtjevu, te, konačno, tačkom 4. dispozitiva je određeno da žalba ne odgađa izvršenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni organ, slijedeći upute Ministarstva za prostorno uređenje koje je u postupku izvršenja poništilo prvostepeno rješenje i vratilo predmet na ponovni postupak, utvrdio da predmetni objekat, dimenzija 3m x 2m, ne odgovara dimenzijama koje su navedene u dokumentaciji Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područne jedinice Banjaluka od 26. novembra 2006. godine, budući da je iz nje vidljivo da je predmetni objekat, koji je snimljen 1969. godine, imao dimenzije 2m x 1,90m. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni organ izvršio inspekcijski nadzor predmetnog objekta 5. novembra 2008. godine, kada je sačinjen zapisnik broj 09-362-910/08 u kojem je konstatovano da je apelant, kao investitor, izveo radove na dogradnji predmetnog objekta, horizontalnih dimenzija 2m x 3m, od metalnih aluminijskih profila sa prodajnim pultom i zastakljenim prozorima od ulice i ulaznim vratima sa bočne strane. Inspekcijskim nadzorom je, dalje, konstatovano da je krov na jednu vodu sa padom na zadnju stranu (u odnosu na ulicu), pokrov aluminijski valoviti lim, visine 2,30m x 2,60m (krovni i zidni panel sa termoizolacijom 5 cm), te da je proširenje predmetnog objekta urađeno bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje. Na kraju obrazloženja Građevinski inspektorat je istakao da je, imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao u dispozitivu rješenja, pozivajući se pri tome na odredbu člana 89. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 84/02), te odredbu člana 79. stav 1. tačka 1. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 113/05 i 1/08).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo za prostorno uređenje je donijelo Rješenje broj 15-362-48/08 od 27. aprila 2009. godine kojim je žalbu kao neosnovanu odbilo. U obrazloženju je naglašeno da je za predmetni objekat, sadašnjih dimenzija 2m x 3m, bilo izdato rješenje 13. februara 2007. godine, kojim je bila produžena lokacija odobrena rješenjem o urbanističkoj saglasnosti Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 4. septembra 1967. godine, koja se odnosila na predmetni objekat, te da je sastavni dio rješenja od 13. februara 2007. godine situacioni plan od 22. januara 2007. godine u kome stoji da se daje saglasnost za izvedenu dogradnju 1m x 2m i promjenu namjene iz trgovine neprehrambene robe u trgovinu prehrambene robe, tako da je sada objekat dimenzija 2m x 3m sa rokom privremenosti do 15. januara 2008. godine. Prema ocjeni Ministarstva prostornog uređenja, s obzirom na navedeno, nesporna je bila apelantova obaveza da postupi po mjeri naređenoj u izreci osporenog rješenja, odnosno da kod nadležnog organa Grada Banjaluka apelant podnese zahtjev za pribavljanje potrebne dokumentacije za izvedeni predmetni objekat dimenzija 3m x 2m. Ministarstvo za prostorno uređenje je ocijenilo neosnovanim navod žalbe da je prvostepeni organ i po treći put naredio apelantu da sruši predmetni objekat, jer iz osporenog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni organ naredio apelantu da pribavi potrebnu dokumentaciju za izvedene radove na predmetnom objektu. Drugostepeni organ je neosnovanim ocijenio i žalbeni navod da se u konkretnom slučaju ne radi o privremenom objektu, jer iz priloženih dokaza jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o objektu privremenog karaktera, tako da je nesporna apelantova obaveza bila da za postojeći predmetni objekat pribavi potrebnu dokumentaciju. Prema ocjeni drugostepenog organa, kada je nesporno utvrđeno da se radi o objektu koji je apelant dogradio bez pribavljanja propisane dokumentacije, to su neosnovani navodi žalbe u kojim je isticano da je osporenim prvostepenim rješenjem povrijeđeno apelantovo pravo na nesmetano uživanje i korištenje imovine, u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U skladu sa navedenim, drugostepeni organ je istakao da, pošto žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj upravnoj stvari, taj organ je riješio kao u dispozitivu rješenja na temelju odredbe člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02 i 87/07).
4. Nezadovoljan drugostepenim rješenjem, apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor koji je Presudom broj 11 0 U 001 585 09 U od 23. novembra 2009. godine tužbu kao neosnovanu odbio. Okružni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 89. stav 1. Zakona o uređenju prostora kojom je precizirano da se prilikom izgradnje građevine, vršenja građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje, kao i pri promjeni namjene građevinskog zemljišta ili građevine postupa po prethodno pribavljenom rješenju o odobrenju za građenje. Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih organa proizlazi da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Banjaluka od 13. februara 2007. godine produžena lokacija odobrena rješenjem o urbanističkoj saglasnosti istog organa od 4. septembra 1967. godine, kojom je odobrena lokacija privremenog predmetnog objekta, kao i promjena namjene predmetnog objekta do 15. januara 2008. godine, čime se apelantova tužba čini neosnovanom. Naime, Okružni sud je naveo da je navedenim rješenjem utvrđeno da to rješenje prestaje ukoliko apelant u roku od godinu dana ne podnese zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. Dalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni organ pri vršenju inspekcijskog nadzora predmetnog objekta utvrdio da je apelant izveo radove na dogradnji objekta bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje, da je rješenjem iz 1967. godine data urbanistička saglasnost za predmetni objekat privremenog karaktera, te da je apelant na predmetnom objektu izveo radove bez odobrenja nedležnog organa i na taj način promijenio gabarite predmetnog objekta koji je snimljen prilikom aero-fotogrametrijskog snimanja 1969. godine. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant, shodno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o uređenju prostora, nije mogao izvršiti dogradnju bez pribavljanja rješenja o odobrenju za građenje. Slijedeći navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, nižestepeni organi uprave su donijeli pravilne i zakonite oduke koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.
5. Prema ocjeni Okružnog suda, na drugačiju odluku nisu mogli utjecati ni apelantovi navodi da je zemljište na kojem se nalazi predmetni objekat snimljeno prilikom aero-fotogrametrijskog snimanja, te da je na taj način, ex lege, predmetni objekat postao legalan. Obrazlažući ovaj navod, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o objektu privremenog karaktera, te da se, s obzirom na to, pravo vlasništva na zemljištu za redovnu upotrebu ne može steći putem građenja. Na osnovu svega navedenog, za Okružni sud su bez osnova i navodi kojima se ukazuje da je osporenim rješenjima apelantu povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa pošto ni ostali navodi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda, to je sud zaključio da nije ostvaren niti jedan razlog iz odredbe člana 10. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05), te je valjalo odlučiti kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije je istaknuto da je predmetni objekat apelant kupio od Izdavačkog preduzeća «Svjetlost» 1987. godine i da ga je nesmetano koristio kao svoju imovinu u kojoj je obavljao prodaju svojih pekarskih proizvoda. Apelant se ne slaže sa zaključcima iz osporenih odluka, budući da je predmetni objekat sagrađen na osnovu dokumentacije, urbanističkog rješenja, ugovora sa stambenim preduzećem i urbanističke saglasnosti od 4. septembra 1976. godine, što je u to vrijeme bilo sasvim dovoljno. Apelant naglašava i da nije imao navedenu dokumantaciju, čin aero-fotogrametrijskog snimanja zemljišta izvršenog u proljeće 1969. godine legalizuje zatečeno stanje. Apelacionim navodima se ističe da je apelant svjestan činjenice da se javna vlast upliće u imovinu građana, ali samo u skladu sa zakonom, ali da to nije tako u predmetnom slučaju. Prema apelantovoj ocjeni, ukoliko postoji javni interes i javna potreba da se apelantova imovina ukloni, tada je to potrebno izvesti u proceduri koju predviđa Zakon o eksproprijaciji i sl. Povredu prava na nediskriminaciju apelant vidi u činjenici da je uklanjanje njegove imovine inicirano činjenicom da na prostoru iza predmetnog objekta privatno lice gradi stambenu zgradu za tržište i da se taj prostor želi pretvoriti u parkiralište.
7. Administrativna služba Grada Banjaluka - Odjeljenje za inspekcijske poslove je 1. marta 2012. godine u odgovoru na apelaciju istakla da je u postupku inspekcijskog nadzora legalnosti predmetnog objekta (montažno-demontažnog objekta-kioska) građevinski inspektor tog organa naredio apelantu da u roku od 60 dana od dana prijema rješenja pribavi odobrenje za građenje za izvedene radove na predmetnom objektu. Pošto apelant u propisanom roku nije pribavio potrebnu dokumentaciju, Rješenjem Građevinskog inspektorata broj 09-362-910/08 od 22. decembra 2009. godine apelantu je naloženo da u roku od 30 dana od dana prijema rješenja predmetni objekat ukloni. Budući da apelant protiv tog rješenja nije podnio žalbu, ono je postalo pravosnažno sa istekom roka za žalbu, tako da je navedeni organ na osnovu tog rješenja donio zaključak o dozvoli izvršenja od 8. jula 2010. godine, kojim je zakazao prinudno izvršenje za 29. juli 2010. godine. Uvidom na licu mjesta 29. jula 2010. godine građevinski inspektor je konstatovao da je predmetni objekat uklonio apelant, dan prije zakazanog prinudnog izvršenja, zbog čega prinudno izvršenje u tom predmetu nije ni provedeno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke donesene u upravnom postupku, ukazujući da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od postupajućih organa uprave i Okružnog suda.
11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke donesene u postupku inspekcijskog nadzora u okviru koga je apelantu naloženo da u roku od 60 dana kod nadležnog organa pribavi odobrenje za građenje za izvedene radove na predmetnom objektu, u smislu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o uređenju prostora, za naknadno dograđeni dio na predmetnom objektu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te dali razloge zašto su apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje neosnovani uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o uređenju prostora i Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ni u apelaciji, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović