Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4063/09 (J. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 54
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 43
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4063/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4063/09, rješavajući apelaciju Jagode Spužević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jagode Spužević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001101 08 Gz od 30. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001101 05 P od 11. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jagoda Spužević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić, odvjetnici iz Mostara, podnijela je 21. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001101 08 Gz od 30. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001101 05 P od 11. septembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001101 05 P od 11. septembra 2008. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tužene L.B. (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenja, vsp. 5.000,00 KM, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je apelantica vlasnica dijela nekretnine u posjedu tužene, a koja pripada njenoj nekretnini označenoj kao k.č. 734/2 upisanoj u zk.ul. broj 1359 k.o. Ortiješ i to u dijelu koji vodi od magistralnog puta prema rijeci Neretvi. Također, predmetnom presudom sud je obavezao apelanticu da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.560,00 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je rješenjem Općinskog suda broj R.44/97-I od 5. jula 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 19. januara 2005. godine, odbijen prijedlog apelantice za uređenje međa između nekretnine označene kao k.č. broj 734/2 upisane u zk.ul. broj 1359 k.o. Ortiješ i nekretnine označene kao k.č. broj 732/3 upisane u zk.ul. broj 1053 k.o. Ortiješ, budući da je na uviđaju održanom dana 20. maja 2004. godine, te na temelju nalaza i mišljenja vještaka K.B. i skice snimanja od 31. maja 2004. godine sa datim koordinatama (poligonim tačkama), utvrđeno da je na licu mjesta jasno vidljiva i na terenu označena željeznim kocima, kao međašnim znacima, međa u tačkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., koja u cijelosti odgovara onoj uređenoj rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj R.331/90 od 26. februara 1991. godine i ustanovljenoj avio snimanjem iz 1969. godine. Također, prvostepeni sud je istakao da iz iskaza stranaka i svjedoka jasno proizlazi da je do spora među istim došlo zbog formiranja, tj. nasipanja makadamskog seoskog puta od strane M.B., kao i da među istima nije bilo spora u pogledu oblika, površine i načina korištenja predmetnih parcela ustanovljenih avio snimanjem iz 1969. godine, a potom ni međe uređene rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj R.331/90 od 26. februara 1991. godine. Isto tako, sud je konstatovao da je iz iskaza vještaka K.B., datog na ročištu dana 17. marta 2008. godine, neprijeporno utvrđeno da je međa utvrđena avio snimanjem iz 1969. godine identična sa skicom snimanja vještaka od 31. maja 2004. godine rađenoj u predmetu uređenja međa, vođenog pred tim sudom broj R.44/97-I.
3. Nadalje, prvostepeni sud je istakao da je, nakon što je vještak prethodno izvršio snimanja i iskolčavanja prema granicama parcela kakve su bile u vrijeme avio snimanja iz 1969. godine, te kao takve pokazane strankama, temeljem nalaza i mišljenja vještaka K.B. od 23. maja 2008. godine i iskaza tog vještaka od 10. jula 2008. godine, na jasan i nedvosmislen način utvrdio da predmetna parcela označena kao k.č. broj 734/2 k.o. Ortiješ (nova k.č. 969 k.o. Buna) na terenu ima faktičku površinu 2.694 m2, dok je u pogledu parcele označene kao k.č. broj 732/3 k.o. Ortiješ (nova k.č. broj 968 k.o. Buna) došlo do odstupanja njene površine, tačnije do povećanja za 60 m2 u odnosu na površinu u katastarskom operatu od 6.188 m2. Međutim, sud je naveo da je do navedenog odstupanja došlo u njenom zapadnom dijelu, a ne u graničnom dijelu sa parcelom apelantice. Shodno navedenom, prvostepeni sud je konstatovao da je na jasan i nedvosmislen način utvrdio da je postojeća međa između navedenih parcela u cijelosti identična onoj uspostavljenoj avio snimanjem iz 1969. godine, navedenim rješenjem Osnovnog suda u Mostaru, te onoj utvrđenoj i prikazanoj na skici snimanja u predmetu R.44/97-I. Zatim, sud je istakao da predmetne nalaze i mišljenje prihvata kao stručne i objektivne, saglasne faktičkom stanju na terenu i onom uspostavljenom avio snimanjem iz 1969. godine, a posebno skici snimanja od 31. maja 2004. godine sadržanoj u spisu tog suda broj R.44/97-I sa datim poligonim tačkama-koordinatama, na koji način njihova tačnost i stručnost nije bila upitna, jer je cjelokupni dokazni postupak vođen kako u konkretnom predmetu, tako i u vanparničnom predmetu uređenja međa broj R.44/97-I, davao dovoljno uporišta za kontrolu i preispitivanje njihove tačnosti od strane apelantice i u dijelu poligonih tačaka. Konačno, sud je konstatovao da je, cijeneći činjenicu da prema podacima katastarskog operata i posjedovnom listu broj 228 k.o. Buna, predmetna nekretnina prema novom operatu označena kao k.č. broj 969 ima površinu od 2.694 m2, kao i da apelantica u trenutku donošenja presude faktički na terenu uživa istu površinu od 2.694 m2, u pogledu koje nije došlo do odstupanja u odnosu na stanje utvrđeno avio snimanjem iz 1969. godine i spornu među uređenu navedenim rješenjem Osnovnog suda u Mostaru, tužbeni zahtjev apelantice u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) valjalo odbiti kao neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 001101 08 Gz od 30. oktobra 2009. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana, a žalba tužene uvažena i odluka o troškovima parničnog postupka preinačena na način da je apelantica obavezana tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.160,00 KM, dok je u ostalom dijelu presuda Općinskog suda broj 07 58 P 001101 05 P od 11. septembra 2008. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud u predmetnom postupku utvrdio sve relevantne činjenice, te na utvrđene činjenice pravilno primjenio materijalno pravo i za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Nadalje, sud je istakao da apelantica vlasničkom tužbom potražuje dio nekretnine k.č. 732/3 iz zk.ul. broj 1053 k.o. Ortiješ koja je u posjedu tužene, a za koju tvrdi da je njeno vlasništvo i da pripada njenoj nekretnini k.č. 734/2 iz zk.ul. broj 1359 k.o. Ortiješ, te da je prvostepeni sud u postupku po vještaku geometru izvršio premjeravanje navedenih nekretnina, utvrdio površine nekretnina prema podacima u javnim knjigama i usporedio ih sa površinama koje je našao na terenu i pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev apelantice. Zatim, sud je konstatovao da su žalbeni navodi da nalaz vještaka K.B. nije bio stručan i objektivan, te da na istom sud nije mogao zasnovati svoju presudu, neosnovani. Također, sud je naveo da je vještak geometar u svom nalazu koristio važeće katastarske planove i površine parcela iz katastarskih planova usporedio sa stanjem na terenu, dok je poligone tačke vještak lično pokazao strankama na licu mjesta, te je pojasnio da su podaci iz katastra vjerno i precizno preneseni na kopiju plana i priloženi na kopiju uz nalaz, a što je sve pojašnjeno na zapisniku o nastavku glavne rasprave od 10. jula 2008. godine. Isto tako, drugostepeni sud je istakao da je iz nalaza vještaka vidljivo da postojeća međa između nekretnina odgovara međi uspostavljenoj u vrijeme avio snimanja iz 1969. godine, te da se odstupanje u površini od 60 m2, koliko je utvrđeno da je nekretnina tužene veća u odnosu na površinu prema podacima iz katastra, ne odnosi na nekretninu apelantice, jer ta nekretnina ima identičnu površinu na terenu sa površinom prema podacima iz katastra. Shodno tome, a kako se o svim prigovorima na nalaz i mišljenje vještak geometar u toku postupka jasno i argumentirano očitovao, drugostepeni sud je konstatovao da nije bilo nikakvog razloga da sud nalaz vještaka ne prihvati kao stručan i objektivno dat.
5. Također, drugostepeni sud je konstatovao da neosnovano žalba apelantice navodi da je prvostepena presuda zasnovana na činjenicama i dokazima koji nisu predloženi na pripremnom ročištu. U vezi s tim, sud je naveo da je tužena na pripremnom ročištu, između ostalog, predložila i izvođenje dokaza uvidom u spis Općinskog suda broj R.44/97-I, što je sud prihvatio. Zatim, sud je istakao da je taj postupak pravosnažno okončan rješenjem prvostepenog suda broj R.44/97-I od 5. jula 2004. godine na način da je sud odbio prijedlog apelantice da uredi međe između nekretnina k.č. 734/2 i k.č. 732/3 jer je utvrđeno da je između tih nekretnina međa već uređena pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj R.331/90 od 26. februara 1991. godine, kao i da se, a kako je sastavni dio tog rješenja i skica snimanja iz spisa broj R.331/90, neosnovano u žalbi ističe da se navedena skica snimanja nije mogla koristiti kao jedan od dokaza u predmetnom postupku. Konačno, drugostepeni sud je naveo da je, shodno navedenom, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka geometra, te analizirajući ostale provedene dokaze, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je faktičko stanje na terenu nepromijenjeno od 1969. godine, jer granice između nekretnina stranaka odgovaraju granicama uspostavljenim u vrijeme avio snimanja iz 1969. godine, te da je pravilno zaključio da tužena nije zauzela dio nekretnine koji pripada nekretnini apelantice označenoj kao k.č. 734/2 k.o. Ortiješ, zbog čega je pravilno primjenio materijalno pravo kada je zahtjev apelantice odbio kao neosnovan.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica tvrdi da su nižestepene pobijane presude neutemeljene na zakonu i da su rezultat povrede prava na pravično suđenje, s obzirom na činjenicu da se u predmetnom postupku prvostepeni sud koristio dokazima koje je uvažio u prvostepenom postupku pri donošenju pobijane prvostepene presude, gdje se pozivao na drugi predmet i to u obrazloženju pobijane presude, gdje navodi da se poziva na spis broj R.331/90 od 26. februara 1991. godine, te da prihvata među uređenu u tom postupku uzimajući je kao utvrđenu i na temelju čega donosi presudu u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, apelantica ističe da sud ni u kom slučaju nije mogao uzimati u obzir navedeni spis, prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari, kao niti dokaze ni činjenice utvrđene u tom spisu, kao i da prvostepeni sud ide i dalje i iz spisa broj R-44/07-I uzima kao jedan od temeljnih i ključnih dokaza skicu snimanja od 31. maja 2004. godine, mada niti jedna stranka u postupku nije predložila provođenje tog dokaza, a u što se može uvjeriti uvidom u taj spis, odnosno u zapisnik sa pripremnog ročišta od 19. oktobra 2006. godine. Nadalje, apelantica ukazuje da sam sud provodi dokaze mimo prijedloga stranaka, čime krši odredbe ZPP-a, te da je i nalaz vještaka geometra nepotpun i nejasan i da se kao takav nije mogao uzimati prilikom donošenja odluke u konkretnoj pravnoj stvari iz razloga što se nalaz vještaka geometra upravo i bazirao na stanju spisa R-44/07-I, a što je neutemeljeno na zakonu. Također, apelantica navodi da sud nije dozvolio dopunu nalaza, te je time uskratio apelantici pravo na raspravljanje, tj. pojašnjenje i razjašnjenje nalaza vještaka, a samim tim i činjenica na osnovu kojih bi se i mogla na zakonu donijeti utemeljena presuda. Isto tako, apelantica osporava utvrđenje suda da je ona na terenu u posjedu parcele, koja svojom površinom odgovara površini iz katastarskog operata, navodeći da je, ako parcela apelantice nema vidno obilježenu među sa susjednim parcelama, jasno da sud nije mogao na siguran način, a posebice ne na način kako je to utvrdio u prvostepenoj presudi, a niti tvrditi da je apelantica u posjedu nekretnine upravo u površini iz katastarskog operata. Konačno, apelantica ističe da sud navedeno tvrdi iako je upravo vještak geometar našao odstupanje parcele tužene prema susjednoj parceli, prema kojoj je utvrđena čvrsta međa i to upravo u površini koja je u stvari predmet konkretnog spora, a što isključuje apsolutno svaku slučajnost, posebno iz razloga što se vještak usprotivio dopuni nalaza da označi poligone tačke i prezentira ih uspoređivanjem sa orginalnim katastarskim planom za predmetno područje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović