Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4067/09 («Hetmos hoteli» d.d. Mostar)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4067/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4067/09, rješavajući apelaciju «Hetmos hoteli» d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Hetmos hoteli” d.d. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018582 08 Rev od 3. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 018582 08 Gž od 6. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 018582 03 P od 7. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Hetmos hoteli» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 018582 08 Rev od 3. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 018582 08 Gž od 6. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 018582 03 P od 7. juna 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 018582 03 P od 7. juna 2007. godine, u ponovnom postupku, u pravnoj stvari tužitelja M.L. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi povrata na radno mjesto i isplate, utvrđeno je da je tužitelju nezakonito prestao radni odnos kod apelanta dana 28. februara 1998. godine na osnovu usmenog otkaza ili rješenja broj 65/98 od 31. januara 1998. godine, pa je naloženo apelantu da tužitelja vrati na radno mjesto recepcionera ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi-VKV ugostiteljskog radnika, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav I izreke presude). Apelant je obavezan da, na ime naknade 84 dospjele neisplaćene plaće za period od marta 1998. godine do marta 2005. godine, isplati tužitelju iznos od 58.920,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, koja za svaki mjesečni iznos plaće teče od 30. dana narednog mjeseca za tekući mjesec, kako je to pobliže označeno u izreci presude, te da mu isplaćuje ubuduće po 495,00 KM počev od 1. aprila 2005. godine pa do povrata na posao, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 30. dana narednog mjeseca za tekući mjesec, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav II izreke presude). Također, apelant je obavezan da isplati tužitelju i troškove parničnog postupka u iznosu od 12.467,00 KM (stav III izreke presude).

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da iz stanja spisa i činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužitelj pokrenuo spor tužbom koja je podnijeta 1. septembra 1998. godine, da je bio radnik hotela «Ero» kod koga je radni odnos zasnovao na neodređeno vrijeme od otvaranja tog hotela, da je radio do 1. jula 1992. godine, a nakon čega je angažovan u vojsci, da je u aprilu 1996. godine ponovo započeo sa radom u hotelu «Mostar», također na neodređeno vrijeme, a koji hotel je u to vrijeme bio u sklopu JU «Hotel Ero», da je 1. januara 1998. godine hotel «Mostar» organizacijskim promjenama pripojen u sastav DP «Hetmos hoteli» Mostar, da je rješenjem broj 65/98 od 31. januara 1998. godine tužitelj raspoređen kod apelanta i to na određeno vrijeme do 28. februara 1998. godine, te da ne radi od marta 1998. godine niti prima plaću. Također, prvostepeni sud je istakao da je nesporno da tužitelju pripada mjesečna plaća u visini navedenoj kao u izreci presude, te da je s obzirom na navedeno, a na osnovu člana 96. stav 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), odlučeno kao u izreci presude. Isto tako, Općinski sud je naveo da je visinu plaće utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke kom nalazu je u cijelosti poklonio vjeru, kao i da tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate, jer je apelant pao u docnju, a što je i navedeno u izreci presude. Konačno, prvostepeni sud je istakao da je, slijedom svega navedenog, odlučio kao u izreci presude.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 018582 08 Gž od 6. februara 2008. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena u st. II i III izreke, na način da je apelant obavezan da na ime naknade neisplaćene plaće za period od 1. marta 1998. godine do 1. marta 2005. godine isplati tužitelju iznos od 41.370,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 3.646,00 KM počev od 1. septembra 1998. godine, na iznos od 21.608,00 KM počev od 27. maja 2002. godine i na iznos od 16.116,00 KM počev od 12. maja 2005. godine pa do isplate, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan, a apelant je obavezan da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 5.969,00 KM. Također, u ostalom dijelu žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena (stav I izreke presude). U obrazloženju presude drugostepeni sud je konstatovao da iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku proizlazi da se tužitelj prijavio na konkurs, koji je raspisao JUP «Hotel Ero» dana 5. aprila 1996. godine za popunu radnog mjesta konobara u hotelu «Mostar», te da je odlukom direktora od 6. maja 1996. godine izabrano osam kandidata, među njima i tužitelj i to na neodređeno vrijeme. Nadalje, sud je naveo da je tužitelj radio na radnom mjestu recepcionara u hotelu «Mostar», koji je poslovao u sklopu JUP «Hotel Ero», sve do 1. januara 1998. godine, kada je preuzet od strane apelanta, a na osnovu dogovora o preuzimanju radnika između predstavnika hotela «Ero» i hotela «Mostar» (zapisnik sa sastanka predstavnika ovih hotela, održanog dana 18. decembra 1997. godine). Zatim, sud je istakao da je rješenje o preuzimanju tužitelja doneseno od strane apelanta pod brojem 65/98 dana 31. januara 1998. godine, da je tim rješenjem tužitelj raspoređen na isto radno mjesto, tj. recepcionar u hotelu «Mostar», ali na određeno vrijeme i to od 1. januara do 28. februara 1998. godine, da je po isteku tog roka apelantu usmeno rečeno da se više ne treba javljati na posao, te da posebno rješenje o prestanku radnog odnosa nije doneseno.

5. Drugostepeni sud je istakao da je, cijeneći činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, tužitelj po mišljenju tog suda radni odnos zasnovao na neodređeno vrijeme i pod takvim uslovom je trebalo da bude preuzet od strane apelanta. Nadalje, sud je naveo da u prilog tome ide i činjenica da ni u raspisanom konkursu nije bilo naznačeno vrijeme trajanja radnog odnosa, a u odluci o izboru kandidata tužitelj je primljen kao radnik na neodređeno vrijeme, kao i da se u spisu predmeta nalazi i rješenje o utvrđivanju godišnjeg odmora za 1997. godinu, koje potvrđuje status tužitelja, kao radnika na neodređeno vrijeme. Drugostepeni sud je konstatovao da je zbog toga, prilikom preuzimanja od strane apelanta (mogućnost preuzimanja radnika nije protivna zakonu, jer je propisana članom 15. tada važećeg-preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa «Službeni list SFRJ» broj 60/89), tužitelj mogao biti preuzet samo kao radnik koji je imao zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme i pod tim uslovom mu je trebalo nastaviti radni odnos. Također, sud je istakao da se tužitelj obratio apelantu dana 29. maja 1998. godine, zahtjevom za vraćanje na posao, smatrajući da je rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme nezakonito, kao i da sama činjenica što tužitelj nije tražio posebnim zahtjevom poništenje tog rješenja, nije od uticaja, jer zahtjevom za vraćanje na posao tužitelj u suštini pobija navedeno rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme. Isto tako, drugostepeni sud je naveo da je u vrijeme vođenja predmetnog postupka, stupio na snagu novi ZOR, koji je povoljniji za tužitelja, jer prema tom zakonu, nije potrebno prethodno obraćanje sa zahtjevom poslodavcu, kao ispunjenje procesno-pravne pretpostavke za podnošenje tužbe sudu, a u skladu sa odredbom člana 103. ZOR, tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 018582 08 Rev od 3. septembra 2009. godine revizija apelanta je odbijena kao neosnovana, a revizija tužitelja djelimično usvojena i drugostepena presuda ukinuta u dijelu u kom je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa kao neosnovanim, te u odluci o troškovima postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud postupio u cijelosti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge i pri tom izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom relevantnih odredaba ZPP-a. Također, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je jasno da se apelant pripajanjem hotela «Mostar» obavezao (donio i rješenje) na preuzimanje radnika hotela «Mostar», kada se kod toga ima u vidu i odredba člana 105. ZOR, a koja se temeljem člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, što nižestepeni sudovi pravilno zaključuju, primjenjuje i na konkretan slučaj. Naime, odredbom člana 105. ZOR-a je propisano da se u slučaju organizacijskih promjena, među koje spada i pripajanje, ugovori o radu prenose na novog poslodavca uz saglasnost zaposlenika, što znači da je apelant morao preuzeti radnike hotela «Mostar», pa i tužitelja, samo sa ugovorima o radu kakve su imali u trenutku pripajanja. Isto tako, Vrhovni sud je konstatovao da se pobijana odluka, kako u dijelu koji se odnosi na blagovremenost tužbe, tako i na osnovanost tužbenog zahtjeva (poništenje rješenja i prestanak radnog odnosa, vraćanje na posao i pravo na plaće), temelji na odredbama čl. 103., 105. i 96. stav 1. tačka 1. ZOR, koje odredbe i propis, iz razloga koji je naveden, su relevantno pravo za odlučivanje u konkretnom slučaju kako o procesno pravnim, tako i materijalno pravnim pitanjima.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je tokom postupka detaljno izložio razloge neutemeljenosti tužbenog traženja posebno ističući prigovor neblagovremenosti tužbe u smislu člana 83. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, tj. 1. septembra 1998. godine. Nadalje, apelant navodi da prema navedenim odredbama tog zakona, radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu prava pred nadležnim sudom, dok je stavom 2. tog člana propisano da se sudska zaštita ne može tražiti ukoliko se ista nije tražila kod nadležnog organa u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje. Zatim, apelant ukazuje da je, kod nesporne činjenice da tužitelj nije poštivao navedene rokove, sasvim očito da tužba nije podnesena blagovremeno, odnosno da je kao takva nedopuštena, kao i da sud nije mogao primjeniti odredbe čl. 54., 103. i 105. ZOR, s obzirom da se iste mogu primjeniti isključivo na procesne situacije u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu tog zakona. Konačno, apelant ističe da je iz navedenog očito da je proizvoljnom primjenom i arbitrarnim tumačenjem odredbi člana

83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te odredbi ZOR-a, postupljeno protivno odredbama člana 6. Evropske konvencije, što je uticalo na donošenje pravilne i zakonite odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović