Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4068/09 (V.K.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4068/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4068/09, rješavajući apelaciju V.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.K. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Mal 000582 08 Gž od 2. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 Mal 000582 07 Mal 2 od 19. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V.K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, koga zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 21. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Mal 000582 08 Gž od 2. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 Mal 000582 07 Mal 2 od 19. septembra 2008. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Ankica Krešić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 7. marta 2006. godine podnijela protiv apelanta tužbu Općinskom sudu u kojoj je navela da je 1. avgusta 2005. godine sa suprugom prisustvovala svadbi u svadbenom salonu „Lav“ u Gabeli gdje se udavala kćer apelanta, da je zbog ranijih nesporazuma tužiteljica zatražila od Ane Krešić-kćerke apelanta da joj vrati poklon koji joj je u obredu „kupljenja jabuke“ dala te da je čeka u hodniku kod izlaznih vrata. Dalje je u tužbi navela da je Ana Krešić došla u pratnji svoga oca-apelanta do izlaznih vrata gdje se nalazila tužiteljica te traženo vratila, nakon čega je apelant otvorenom pesnicom udario tužiteljicu u predjelu lica, kojom posljedicom udarca je tužiteljica zadobila povredu u vidu prijeloma krunice zuba u gornjoj čeljusti a da bi otklonila posljedice tužiteljica je morala obaviti novi protetski rad koji je obavio stomatolog dr. Lubina iz Čapljine i za koji je ona platila 1.950,00 KM, pa je predložila sudu da obaveže apelanta da joj, na ime materijalne štete, isplati iznos od 1.950,00 KM te naknadi troškove postupka. U odgovoru na tužbu, apelant je u cjelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, tvrdeći da nije prouzročio navedenu povredu kod tužiteljice pa joj nije pričinio ni štetu, predloživši sudu da odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice i obaveže je da mu naknadi troškove postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 53 Mal 000582 06 P od 10. maja 2007. godine apelant je obavezan da tužiteljici isplati novčani iznos od 1.950,00 KM, na ime materijalne štete, te da istoj naknadi troškove postupka u iznosu od 912,00 KM. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-GŽ-07-
000929 od 15. oktobra 2007. godine, temeljem odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), ukinuta je prvostepena presuda od 10. maja 2007. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio relevantne činjenice te nije pravilno ocijenio dokaze, a i da je izostala ocjena pojedinih dokaza.
4. Presudom Općinskog suda broj 07 53 Mal 000582 07 Mal 2 od 19. septembra 2008. godine apelant je obavezan, na ime materijalne štete, isplatiti tužiteljici iznos od 1.950,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 3. avgusta 2005. godine pa do isplate, te joj naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.392,00 KM, a sve u roku od 15 dana.
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku pročitao zapisnike o saslušanju tužiteljice i apelanta kao parničnih stranka, svjedoka Dominika Lubine, Marija Jurića, Željke Krešića, Ane Udženije i Mladena Lopine (a koji su saslušani i u predhodnom postupku), saslušao svedoka Mirjanu Arar, pročitao zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, prekršajnu prijavu i službenu bilješku broj 1030-VIII-3/05 od 1. avgusta 2005. godine, rješenje Općinskog suda za prekršaje broj 1294/01 od 30. decembra 2005. godine a koja pismena se nalaze u spisu Općinskog suda za prekršaje broj 11924/05, status pacijenta stomatološke ordinacije Čapljina od 2. avgusta 2005. godine te nalaz KB Mostar 571/2005 dr. Marija Jurića, kao i prijavu o povredi na ime tužiteljice. Dalje je u obrazloženju navedeno da sud u parničnom postupku nije vezan za krivnju koja je eventualno utvrđena u prekršajnom postupku, ali da iz svega proizlazi da je u prekršajnom postupku podnesena prekršajna prijava na temelju koje je doneseno pravomoćno rješenje Općinskog suda broj I-053-0-Pr-06-
001-303 od 3. aprila 2008. godine, a kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta i tužiteljice, zbog apsolutne zastare za vođenje prekršajnog postupka. Općinski sud je konstatovao da su tužiteljica i apelant u naprijed navedenom prekršajnom postupku dali gotovo identične iskaze o relevantnim činjenicama kao u ovom postupku, izuzev što je apelant u parničnom postupku ustvrdio da tužiteljicu nije „zakačio“ po glavi, dok je u prekršajnom postupku izjavio „tada sam ja mojom rukom ostvario kontakt po licu Ankice Krešić, ne znam točno gdje“. Iz nalaza i mišljenja dr. Marija Jurića broj 571/05 od 1. avgusta 2005. godine, koji je saslušan na glavnoj raspravi kao svjedok, proizlazi, prema mišljenju suda, da je kod tužiteljice utvrđen prijelom krunice zuba (u od ranije načinjenom protetskom radu) u gornjoj čeljusti zub broj 1., a da je ista prelomljena u polovici svoje duljine koso, neravno sa oštrim rubovima, pri čemu je tužiteljica upućena da napravi pregled kod stomatologa koji joj je već ranije radio protetski rad. Dalje je sud istakao da je svjedok dr. Mario Jurić u svom iskazu izjavio je da se ne sjeća tužiteljice, ali da je nakon dobivanja poziva pregledao protokol i našao da je 1. avgusta 2005. godine tužiteljica bila u ambulanti te da je postavljena dijagnoza koja je upisana na nalazu.
6. Općinski sud je naveo da je iskaze saslušanih stranaka i svjedoka cijenio i pojedinačno i u vezi sa pismenim dokazima, te da je iz nalaza KBC Mostar vidljivo da se tužiteljica odmah nakon sporne noći, znači istog dana (1. avgusta 2008. godine), javila u KB Mostar i da joj tada utvrđen prelom krunice zuba broj 1. u gornjoj vilici. Cijeneći naprijed izloženo, sud je utvrdio da je apelant, kako je i sam u prekršajnom postupku priznao, rukom udario tužiteljicu u lice čime je prouzročio navedenu povredu. Kako se kod tužiteljice radi o lomu krunice zuba u fiksnom mostu, a koji je zamjena za zube, Općinski sud je zaključio da je apelant tužiteljici nanio tjelesnu povredu, pri čemu je dužan istoj naknaditi troškove liječenja. Slijedom naprijed navedenog, sud je odlučio kao u izreci presude, temeljem odredbe člana 195. stav 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93; u daljnjem tekstu: ZOO) a u vezi sa članom 190. istog Zakona, te obvezao apelanta na naknadu materijalne štete, koja je nastala posljedicom tjelesne povrede, u iznosu od 1.950,00 KM, sa zakonskom kamatom počev od 3. avgusta 2005. godine, kao dana kada je tužiteljici utvrđena visina troškova. Odluku o troškovima postupka sud je donio temeljem odredbe člana 386. stav 1. ZPP.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 Mal 000582 08 Gž od 2. oktobra 2009. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda Općinskog suda od 19. septembra 2008. godine preinačena u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate, na način što se apelant obavezuje istu isplatiti tužiteljici počev od 7. marta 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
8. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da apelant u žalbi ističe da prvostepeni sud nije na pouzdan način utvrdio da je on udario tužiteljicu šakom u lice, zatim da je činjenica da je u holu svadbenog salona došlo do verbalnog duela između tužiteljice i apelanta, te da je apelant izjavio da nije udario tužiteljicu u lice, nego je samo zakačio po ruci. S tim u vezi, drugostepeni sud je istakao da se ne može zanemariti činjenica da je apelant u prekršajnom postupku priznao da je tužiteljicu udario rukom u lice, a kako je to njegova prva izjava nakon spornog događaja, prema mišljenju Kantolalnog suda, ona se može smatrati vjerodostojnom jer je uobičajeno da su prve izjave date poslije incidentnih situacija istinite i lišene bilo kakve kalkulacije. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se tužiteljica odmah obratila liječniku u KBC Mostar gdje joj je dijagnosticiran prijelom krunice zuba broj 1 u gornjoj vilici, te da je svjedok dr Mario Jurić, koji je dijagnosticirao ovaj prijelom, istakao je da on nastaje isključivo izravnim djelovanjem tupog zamahnutog predmeta. Cijeneći sve naprijed istaknute činjenice, drugostepeni sud je utvrdio da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant udario tužiteljicu u lice pri čemu je došlo do frakture zuba, odnosno da je apelant pričinio materijalnu štetu tužiteljici koju je dužan naknaditi shodno odredbama čl. 154. i 190. ZOO, kao i da je visinu štete prvostepeni sud pravilno utvrdio na temelju iskaza i potvrde dr Dominika Lubine, iz kojih proizlazi da je kod tužiteljice došlo do frakture krunice, a djelomično i do frakture metala u mostu, pa se sve moralo raditi iznova i konačno da su troškovi izrade 1.950,00 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je kamatu dosudio od dana kada je tužiteljici utvrđena visina troškova, na što osnovano ukazuje žalba apelanta. Stoga je ovaj sud kamate dosudio od dana podnošenja tužbe, jer tužiteljica nije dokazala da je ranije platila opravku zuba. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na temelju odredbe člana 229. tačka 4. ZPP.
9. Apelant smatra da redovni sudovi, u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete, nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, kao i da nisu naveli jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke, te da data obrazloženja ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U odnosu na apelacione navode koji se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović