Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4095/09 (I. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4095/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4095/09, rješavajući apelaciju Ismeta Sefera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Sefera podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-08-000 470 od 6. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 011224 07 P od 13. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Sefer (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jablanice, koga zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-08-000 470 od 6. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 011224 07 P od 13. juna 2008. godine.
2. Apelant je kod Općinskog suda pokrenuo tužbom protiv Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: tužena) parnični postupak radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina. Prema navodima tužbe apelant je, na osnovu zaključka Skupštine Opštine Jablanica broj 01/3-023-40/92 od 19. juna 1992. godine, sa tuženom zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina broj 406/92 od 19. juna 1992. godine, kojim se tužena obavezala apelantu dati zemljište upisano u ZK ul. broj 944 K.O. Jablanica označeno kao k.č. broj 830/3 površine 600 m , a on tuženoj u zamjenu dati zemljište označeno kao k.č. broj 22/66/1, PL br. 659 K.O. Doljani površine 1000 m . U tužbi je dalje navedeno da je zamjena predmetnih nekretnina vršena namjenski, tj. da apelant na nekretnini, koju je dobio od tužene, izgradi proizvodni pogon-pilansku halu, a tužena da dobiveno zemljište pretvori u katoličko groblje. S tim u vezi je apelant u tužbi naveo da je, u periodu koji je uslijedio nakon zaključenja predmetnog ugovora, dobio urbanističku saglasnost za izgradnju poslovnog objekta, odobrenje da može pristupiti izgradnji pilanske hale, a nakon što je izgradio objekat podnio je zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole koja mu nije data do podnošenja tužbe. Po ocjeni apelanta, nisu ispoštovane obaveze preuzete prilikom zaključivanja ugovora o zamjeni nekretnina, zbog čega on predlaže sudu da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina oglasi ništavim, naloži promjenu upisa podataka o vlasništvu u Zemljišnim knjigama i obaveže tuženu da zemljište označeno kao k.č. broj 22/66/1 PL br. 569 K.O. Doljani površine 1.000 mdovede u stanje kakvo je bilo 19. juna 1992.godine, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka. U odgovoru na tužbu, tužena je osporila postavljeni tužbeni zahtjev u cjelosti, ističući prigovor neurednosti tužbe, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, prigovor apsolutne zastare potraživanja i apsolutne nenadležnosti suda u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, tužena je istakla da su neosnovani navodi da je vršena namjenska zamjena zemljišta, s obzirom da u predmetnom ugovoru o zamjeni nekretnina nisu određeni posebni uslovi i ciljevi u koju svrhu se isti zaključuje, te da su obaveze po navedenom ugovoru ugovorne strane izvršile, uključujući i uknjižbu u zemljišno-knjižne evidencije, čime je postupak zamjene nekretnina i okončan. U pogledu privođenja zemljišta krajnjoj namjeni, činjenica je da je isto učinjeno, jer je na zemljištu u Doljanima formirano katoličko groblje, a na zemljištu u Bokulji izgrađen objekat, kao i da je zemljište koje je tužena preuzela javno dobro, te kao takvo ne može biti predmet povrata u prvobitno stanje. Zbog navedenog, tužena je predložila sudu da se tužilac odbije sa tužbenim zahtjevom u cjelosti i tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Općinskog suda odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 960,00 KM.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su u toku postupka provedeni dokazi uvidom: u ZK izvadak broj 944 K.O. Jablanica, u dopis Skupštine opštine Jablanica - Proširenje groblja u MZ Doljani broj 01-26/82 od 1. februara 1982. godine, u zahtjev za proširenje groblja MZ Doljani broj: 01-11/91 od 19. marta 1991. godine, u Zapisnik o komisijskom pregledu groblja u MZ Doljani broj 01/2-12-56 od marta 1982. godine, u Ugovor o zamjeni sklopljen između apelanta i Ruže Jozipović od 10. juna 1992. godine (bez broja), u Zaključak Skupštine Opštine Jablanica broj 01/3-023-40/92 od 22. juna 1992. godine, u Ugovor o zamjeni sklopljen između Nijaza Ivković, predsjednika Skupštine Opštine Jablanica i apelanta broj 01/3-023-40/92 od 19. juna 1992. godine, u Katastarsko-knjižni izvadak broj 354 od 4. aprila 2007. godine, u KKU Izvadak broj 131 od 4. aprila 2007. godine, u KKU izvadak broj 76 od 4. aprila 2007. godine, u KKU izvadak broj 1368 od 4. aprila 2007. godine, u Skicu dopunskog premjera, u Kopiju plana LS 38 i SP 40-Doljani-38 FF 8, u Ugovor o zamjeni nekretnina između apelanta i tužene od 19. juna 1992. godine, u Zaključak Skupštine Opštine Jablanica broj 01-3-
023-40/92 od 19. juna 1990. godine, u Rješenje Sekretarijata za prostorno uređenje Općine Jablanica broj 10-634-18/96 od 16. aprila 1996. godine, u Građevinsku dozvolu, odnosno Rješenje broj 05-2/3-
361-16/92 od 31. marta 1997. godine, u Obavijest od 14. maja 2006. godine, u odgovor Načelnika Općine Jablanica od 24. novembra 2006. godine, u Zemljišno-knjižni izvadak broj 34 K.O. Jablanica, u pisanu korespondenciju između apelanta i Mjesne zajednice i drugih institucija u vezi namjenske dodjele zemljišta za izgradnju pilane, u Zaključak Općine Jablanica broj 10-25-2-866/02 od 27. novembra 2006. godine o spajanju zahtjeva za izdavanje upotrebne dozvole, u Zapisnik sa sjednice Općinskog vijeća dostavljen zahtjev za pristup informacijama. Osim uvida u naprijed navedene materijalne dokaze, Općinski sud je istakao da su u dokaznom postupku saslušani i svjedoci Enes Baljić , Alma Pinjić, Nedžad Nezirić, Nebojša Manigoda, Munevera Ivković, Salem Dedić, Uzeir Muratović, Nijaz Ivković i apelant.
5. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo da prigovore, koje je tužena u svom odgovoru na tužbu istakla, sud nije prihvatio iz razloga što prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta ne stoji jer apelant treba da ima aktivnu legitimaciju tj. pravo podnošenja tužbe a o pasivnoj legitimaciji može se govoriti samo na strani tužene. Prigovor apsolutne nenadležnosti suda isto tako nije osnovan jer je sud nadležan, u na zakonu zasnovanom postupku, utvrditi ništavost ugovora. Prigovor apsolutne zastare, također prema mišljenju suda, ne stoji jer se, u skladu sa odredbama člana 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pravo da se zahtjeva utvrđivanje ništavosti ugovora ne gasi. Općinski sud je istakao da, iz tužbenog zahtjeva i činjeničnog opisa navedenog u tužbi, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li je isti usmjeren na utvrđivanje ništavosti ugovora iz razloga nezadovoljavanja zakonom propisane forme, na što ukazuje punomoćnik apelanta u završnoj rječi i što je sadržano u petitu tužbe, ili je usmjeren na raskid ugovora radi neispunjenja ugovornih obaveza, što prizilazi iz činjeničnog opisa navedenog u tužbi i dokaza koji su predloženi od tužitelja. S tim u vezi je sud naveo da, ukoliko je tužbeni zahtjev usmjeren na raskid ugovora zbog neispunjenja ugovornih obaveza, sud iz provedenih dokaza nalazi da je predmetni ugovor zaključen radi zamjene zemljišta i u istom ni u jednoj tački nije navedeno da je izvršena namjenska zamjena nekretnina, s obzirom da je iz citiranog ugovora jasno vidljivo da tužena daje zemljište označeno kao k.č. broj 830/3 K.O. Jablanica u površini od 600 m2, u zamjenu za zemljište čiji je vlasnik apelant, upisano u P.L. broj 383 K.O. Doljani, kao parcela k.č. broj 22/66/1, zv. „Podgrebljenica“. Iz provedenog dokaznog postupka u dijelu koji se odnosi na saslušanje svjedoka, te pitanja koja su tom prilikom istim postavljana, jasno je vidljivo, kako je to naveo sud, da je interes apelanta prevashodno usmjeren na pribavljanje upotrebne dozvole i određivanje prilaznog puta za već izgrađeni objekat-pilanu. Općinski sud je konstatovao da saslušani svedoci u svojim iskazima nisu ukazali na razloge iz kojih bi sud našao opravdanim donošenje odluke o raskidu ugovora iz razloga neispunjenja ugovorne obaveze. Iz dokaza koji su sudu dostavljeni na uvid, nesumljivo je, prema mišljenju suda, da je navedeni ugovor proizveo pravne posljedice, odnosno da je zemljište koje je tužena preuzela proglašeno javnim dobrom i na istom je formirano katoličko groblje, a zemljište u Zemljišnim knjigama upisano sa pravom raspolaganja u korist tužene, što je vidljivo iz KKU broj 76 K.O. Doljani, dok je zemljište koje je dodijeljeno apelantu, također, privedeno namjeni i na istom je izgrađena poslovna zgrada u privredi, uz trajno pravo korištenja zemljišta u korist „Sefer Treid" export-import d.o.o. Jablanica, što je vidljivo iz KKU broj 1368 K.O. Jablanica. Dalje je navedeno da je, prema odredbama člana 103. stav 1. ZOO, ugovor ništav ako je protivan javnom poretku, ako vrijeđa opšte društvene interese i ako je suprotan načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo, kao i da je odredbama člana 107. stav 2. ZOO propisano da, ako je zabrana bila manjeg značaja a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati. U tom smislu, Općinski sud je istakao da je iz materijalnih dokaza vidljivo da, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, cilj nije bila prosta zamjena zemljišta u privatnoj svojini za zemljište u društvenoj svojini, nego da je zemljište apelanta, u stvari, predstavljalo nenovčanu naknadu, za čiju vrijednost je umanjena novčana naknada i renta za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište koje je dodijeljeno na korištenje „Sefer Treid" export-import doo. Sud je u ovom slučaju našao da nastalo stanje predstavlja promjenu imovinskih odnosa koji u potpunosti odgovaraju volji stranaka, koja je izražena prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pa bi nedostatak forme - ovjere od strane suda, s obzirom na činjenicu da je isti izvršen, predstavljao zabranu manjeg značaja, zbog čega se u skladu sa odredbama člana 107. stav 2. ZOO, ništavost ne može isticati.
6. Pored navedenog, a u skladu sa odredbama člana 73. ZOO, Općinski sud je kod donošenja odluke cijenio da je temeljem pravnog posla - dodjele gradskog građevinskog zemljišta na korištenje - čiji je sastavni dio bio i predmetni ugovor, na gradskom građevinskom zemljištu upisanom u ZK ul. broj 944 K.O. Jablanica označeno kao k.č. broj 830/3, površine 600 m , preneseno pravo korištenja, u korist „Sefer Treid" export-import d.o.o., sa kojim pravom je isto i upisano u zemljišne knjige (kku broj 1368 KO Jablanica), a zemljište označeno kao k.č. broj 22/66/1, PL br. 659 K.O. Doljani površine 1000 m , proglašeno javnim dobrom i tužena je stekla pravo raspolaganja, sa kojim pravom je i upisana u zemljišne knjige (kku br. 76 K.O. Doljani). Prema opšte prihvaćenom stavu sudske prakse, Općinski sud je istakao da je pravno valjan ugovor o prenosu prava vlasništva i ako se i utvrdi da nije sklopljen u propisanom obliku, odnosno i u slučaju nedostatka obavezne forme, kad je ugovor u cjelini realizovan i stranke ispunile ugovorom preuzete obaveze. Sud je posebno vodio računa o značaju društvenih interesa koji su doveli do sklapanja ovakvog ugovora, kao i moralnim normama društvene sredine, a posebno o savjesnosti obje ugovorne strane, pa kako je u toku postupka dokazano da ne postoji osnov da se predmetni ugovor raskine zbog neispunjenja ugovorenog, proglasi ništavim zbog nedostatka propisane forme ili nedozvoljenog raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem, odlučeno je kao u dispozitivu presude. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio temeljem odredbi člana 386. stav 1., u vezi sa članom 395. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 17. Zakona o javnom pravobranilaštvu.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-08-000 470 od 6. oktobra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 13. juna 2008. godine.
8. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je odredbama člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94), koji se primijenjuje na ovaj pravni odnos, propisano da ugovor, na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti, mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, te da je prema stavu 3. istog člana, izuzetno od odredbe prethodnog stava, propisano da će ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodit pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Prema odredbama člana 27. st. 1. i 2. navedenog zakona, ugovor o prometu nepokretnosti u ime općine, zaključuje lice koje odredi Skupština Opštine i to na osnovu općeg akta donesenog na sjednici skupštine, ili ako takav akt nije donijet, na osnovu pojedinačnog akta skupštine ili organa koji skupština ovlasti za donošenje takvog akta. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da iz izvoda iz zapisnika sa 7. sjednice Skupštine Opštine Jablanica od 5. decembra 1991. godine proizlazi da je na ovoj sjednici usvojeno rješenje o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta sinu apelanta - Amiru Seferu, uz zaključak da se utvrdi iznos naknade za zemljište i renta, koja će se umanjiti za iznos vrijednosti zemljišta apelanta u Doljanima, te da je iz izvoda iz zapisnika sa sjednice SO-e Jablanica od 19. juna 1992. godine vidljivo da je tužena dala saglasnost da se izvrši zamjena zemljišta zainteresiranih vlasnika i to „klasična zamjena zemljišta“, a s ciljem realizacije odluke o proširenju groblja. S obzirom da je tužena pristupila zaključenju navedenog ugovora na osnovu akta donesenog od strane Skupštine Opštine Jablanica u smislu člana 27. Zakona o prometu nepokretnosti (zaključak tužene broj 01/3-023-40/92 od 22. juna 1992. godine), te kako je ugovor u cjelosti realiziran (parnične stranke ušle su u posjed zamijenjenih nekretnina i iste privele krajnjoj namjeni - apelant je izgradio poslovni objekat, a tužena izvršila proširenje groblja), Kantonalni sud je zaključio da je predmetni ugovor punovažan, pa je stoga pravilna odluka prvostepenog suda u pogledu odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva. Tokom postupka, kao i u žalbi, apelant se pozivao i na raskid ugovora u smislu člana 112. stav 3. ZOO, ali je drugostepeni sud istakao da je odredbama citiranog člana propisana mogućnost poništenja ugovora radi rušljivosti iz člana 111. ZOO, a pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora (član 117. stav 3. ZOO), koji rok je, kako je to Kantonalni sud, već protekao, pa se apelant ne može pozivati na „raskid ugovora" u tom smislu. Drugostepeni sud je konstatovao da je, na osnovu zaključenog predmetnog ugovora, apelant dobio zemljište za izgradnju pilane, da je od tužene dobio urbanističku suglasnost i odobrenje za građenje, te da je ostalo još da pribavi upotrebnu dozvolu, a da iz iskaza apelanta i ostalih svjedoka, saslušanih u dokaznom postupku, proizlazi da je postupak izdavanja upotrebne dozvole u toku, da isti traje od 1998. godine, da je prvostepeno rješenje doneseno 2007. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole, jer je na osnovu obavljenog uviđaja utvrđeno da izgrađeni objekat ne odgovara tehničkoj dokumentaciji iz odobrenja za građenje. Nakon izjavljene žalbe, nadležno kantonalno ministarstvo poništilo je navedeno rješenje i vratilo predmet na ponovno rješavanje. Kantonalni sud je dalje istakao da je tužena je pokušala i da riješi pitanje prilaznog puta izgrađenom objektu, ali da apelant nije prihvatio ponuđeno rješenje tako da upravni postupak još uvijek traje.
9. Također, Kantonalni sud je istakao da apelant u ovom postupku nije tražio raskid ugovora zbog neispunjenja, već je tužbeni zahtjev isključivo usmjerio na utvrđenje ništavosti zaključenog ugovora, zbog nedostatka propisane forme, te da izdavanje upotrebne dozvole za pilanu, kao krajnji cilj ugovora, nije naznačeno ni u ugovoru, a niti u dokumentaciji, koja je prethodila njegovom zaključenju. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina u cijelosti izvršen, tako što su zamijenjene nekretnine privedene krajnjoj namjeni, pa je neosnovano apelantovo pozivanje na ništavost ugovora jer nije ostvaren njegov cilj. Neosnovan je, prema mišljenju drugostepenog suda, i žalbeni navod o počinjenim povredama odredaba parničnog postupka u vezi sa ispitivanjem svjedoka, jer iz zapisnika sa glavne rasprave od 8. oktobra 2007. godine i nastavka od 11. decembra 2007. godine, te 13. maja 2008. godine, proizlazi da je prvostepeni sud dao mogućnost apelantu da postavlja pitanja svjedocima, koji su detaljno saslušani na okolnost tužbenih navoda. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbi člana 226. ZPP.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. Apelant je naime istakao da je tokom postupka uspio dokazati da je zamjena zemljišta između njega i tužene bila namjenska i da tužena nije u cjelosti ispunila svoje ugovorne obaveze koje se imaju posmatrati, prema mišljenju apelanta, u širem kontekstu. Također, apelant je naveo da je pogrešan zaključak redovnih sudova u osporenim odlukama da je predmetni-sporni ugovor o zamjeni nekretnina valjan, iako postoji nedostatak forme istog u pogledu ovjere potpisa ugovornih strana.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U odnosu na apelacione navode, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku radi poništenja Ugovora o zamjeni nekretnina broj 406/92 od 19. juna 1992. godine, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović