Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4096/09 (Đ. V. iz Bijeljine, M. J. iz Bijeljine i B. V. iz Ugljevičke Obriježi)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4096/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4096/09, rješavajući apelaciju Đorđa Vidakovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Vidakovića, Miodraga Jočkovića i Bore Vasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 300 od 5. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-

64/05 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P: 1063/02 od 22. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Vidaković iz Bijeljine, Miodrag Jočković iz Bijeljine i Boro Vasić iz Ugljevičke Obriježi (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 23. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-

Rev-08-000 300 od 5. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-64/05 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 1063/02 od 22. oktobra 2004. godine.

2. Osnovni sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata donio Presudu broj P: 1063/02 od 22. oktobra 2004. godine kojom je, stavom 1. izreke, odbio u cijelosti tužbeni zahtjev koji je glasio: «Utvrđuje se da je ugovor o udruživanju sredstava radi građenja, zaključen između tužilaca i tuženog 5. marta 2000. godine i ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini pod br. Ov 1978/2000 od 21. marta 2000. godine ništavan, što je tuženi dužan priznati i trpiti i tužiocima platiti troškove ovog spora, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti ove presude». Istom presudom i to stavom 2. izreke, Osnovni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev protivtužitelja-tuženog Sofre Jovanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) koji je glasio: «Utvrđuje se da ugovor o udruživanju sredstava od 5. marta 2000. godine, koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Bijeljini pod br. Ov 1978/2000 od 21. marta 2000. godine, predstavlja ugovor o obeštećenju tuženog – prvotužitelja Jovanović Sofre za iznos od 120.000,00 KM i da su tužitelji-protivtuženi za taj iznos prodali tuženom-protivtužitelju poslovni prostor u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na k.č. broj 2033 označen kao PR-4 poslovni prostor u privredi, površine 19m2 i stan na II spratu iste stambeno-poslovne zgrade označen kao 2-16 jednosoban stan, površine 44 m2, koji su upisani u podulošku broj 3 k.k. uloška broj 2010 k.o. Bijeljina I, pa su tužitelji u ispunjenju ovog ugovora dužni predati u posjed tuženom-protivtužitelju navedeni poslovni prostor i stan, a tužilac-protivtuženi Vidaković Đorđe trpiti da se tuženi –protivtužitelj upiše kao etažni vlasnik navedenog poslovnog prostora i stana sa dijelom 1/1, uz istovremenu isplatu iznosa od 4.100,00 KM od strane tuženog –protivtužitelja tužiteljimaprotivtuženim, a svi tužitelji –protivtuženi su dužni da solidarno naknade tuženom-protivtužitelju štetu u vidu zakupnine u iznosu od 9.750,00 KM i to sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 2003. godine kada je za naplatu dospio cio iznos, pa do konačne isplate, te tuženom-protivtužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.690,00 KM u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja».

3. U obrazloženju je navedeno da je predmet spora zahtjev apelanata da se utvrdi da je ugovor o udruživanju sredstava radi građenja (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) koji je zaključen između parničnih stranaka 5. marta 2000. godine ništav, temeljeći zahtjev na činjenici da su sporni ugovor zaključili pod prinudom, jer tuženi nije uložio nikakva sredstva za izgradnju objekta, da nisu mogli ishoditi urbanističku i građevinsku dozvolu jer tuženi nije htio dati saglasnost za gradnju, te da se radi o fiktivnom i nemoralnom ugovoru. Sa druge strane tuženi pak smatra, kako je obrazloženju navedeno, da sporni ugovor prikriva dva ugovora i to ugovor o obeštećenju tuženog zbog umanjenja vrijednosti njegove nekretnine i ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovno-stambene zgrade prema kom su apelanti trebali da tuženom isplate iznos od 120.000,00 KM, tako da sporni ugovor zapravo predstavlja ugovor o poravnanju, pa je tuženi zbog neispunjenja ugovora pretrpio štetu koju potražuje u protivtužbenom zahtjevu.

4. Osnovni sud je u cilju utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva izvršio uvid u sporni ugovor kojim je, tačkom 1., precizirano da tuženi apelantima kao investitorima ustupa iznos od 120.000,00 KM u cilju izgradnje objekta i ujedno daje saglasnost da apelanti, kao investitori, izgrade objekat P+4+potkrovlje, a radi dobijanja urbanističke saglasnosti i građevisnke dozvole, tačkom 2. spornog ugovora je precizirano da će apelanti izgraditi stambeno-poslovni objekat do 31. decembra 2001. godine, dok je tačkom 3. regulisano da će tuženom pripasti poslovni prostor u prizemlju površine 20m2 i stan na II spratu površine 40m2. Za Osnovni sud nije bilo sporno da tuženi nije uložio iznos od 120.000,00 KM radi izgradnje objekta, kako je to navedeno u spornom ugovoru, međutim za taj sud je bilo sporno zašto je takva odredba uopšte navedena, te da li se u konkretnom slučaju zaista radi o ugovoru u udruživanju sredstava za gradnju. Polazeći od stvarnog sadržaja i smisla ugovornih odredbi, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o udruživanju sredstava za gradnju stambeno-pslovnog objekta, nego o ugovoru o obeštećenju tuženog. Naime, iz iskaza parničnih stranaka je proizašlo da je iznos od 120.000,00 KM u ugovoru naveden samo okvirno i to na ime naknade štete što će stambena zgrada zaklanjati i smetati stambenom objektu tuženog. U svom iskazu apelant Đorđe Vidaković je istakao da objektu tuženog nije pričinjena šteta, ali da on nije nadležan da to procjenjuje, dok je apelant Boro Vasić u svom iskazu naveo da mu se čini da je prilikom dogovora sa tuženim spomenuto da će izgradnja stambeno poslovne zgrade zaklanjati kuću tuženog, dok je iskazom saslušanog svjedoka Miodraga Stojanovića potvrđeno da tuženi nije dao nikakav novac, ali da mu je apelant Jočković rekao da šteta koju tuženi trpi vrijedi 120.000,00 KM. Osnovni sud je još naveo da je iskazom saslušanog svjedoka Jezidmira Spsaojevića samo potvrđena nesporna činjenica među strankama, da je bila podnesena peticija da se ne dozvoli izgradnja stambeno-poslovnog objekta.

5. Iz naprijed navedenih iskaza Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o obeštećenju tuženog, jer su apelanti na ime štete koju su počinili objektu tuženog bili u obavezi da mu daju u vlasništvo stan i poslovni prostor. Prema ocjeni Osnovnog suda tržišna vijednost nekretnine tuženog je umanjena za najmanje 30% o čemu se decidno izjasnio vještak Dragoslav Lukić u svom nalazu i mišljenju od 28. maja 2004. godine, koji je sud ocijenio kao objektivan i tačan i usklađen sa ostalim dokazima u spisu i dat od lica u čiju se stručnost taj sud više puta uvjerio. Prigovor punomoćnika apelanata na nalaz i mišljenje vještaka je od strane suda ocijenjen kao neosnovan, a prijedlog apelanata da se uradi ponovno vještačenje ocijenjen je kao suvišan iz razloga što je upravo punomoćnik apelanata predložio navedenog vještaka da vještači u predmetu.

6. Osnovni sud je još pojasnio da sporazum stranaka u spornom ugovora predstavlja jednu vrstu ugovora o nagodbi, u smislu odredbe člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/95, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO) jer su uostalom stranke doborovoljno pristale da zaključe takav ugovor, te se saglasile da na ime obeštećenja tuženi dobije stan i poslovni prostor u vlasništvo, tako da se u konkretnom slučaju ne radi o nikakvoj prevari ili prinudi tuženog prema apelantima, te se ugovor ne može pobijati zbog prekomjernog oštećenja.

7. Uvidom u k.k. ul. broj 2010 k.o. Bijeljina I, utvrđeno je da je apelant Đorđe Vidaković upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1 na spornom stanu površine 44 m2 i poslovnom prostoru površine 20 m2. Budući da je u spornom ugovoru navedeno da je površina poslovnog prostora koji treba da pripadne tuženom 20 m2, a površina stana 40 m2, te budući da je u ugovoru o zajedničkoj gradnji zaključenom između apelanata i «RAD» Bijeljina 15. maja 2000. godine, utvrđeno da je cijena poslovnog prostora po 1 m2 1.500,00 KM, a cijena 1 m2 stambenog prostora iznosi 1.400,00 KM, te kada se uzme u obzir razlika u površini poslovnog i stambenog prostora, proizlazi da je tuženi dužan apelantima isplatiti iznos od 4.100,00 KM.

8. Kada je u pitanju naknada štete koju je tuženi pretrpio neispunjenjem ugovora na ime zakupnine u iznosu od 9.750,00 KM, Osnovni sud usvojio taj dio protivtužbenog zahtjeva jer je u saglasnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka, budući da je u njegovom izvještaju navedeno da je mjesečna zakupnina za stan i poslovni prostor 250, KM, odnosno 400,00 KM, te uzimajući u obzir period od 15 mjeseci, dobije se upravo taj iznos.

9. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude donio Presudu broj Gž-64/05 od 15. oktobra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije učinio neku povredu postupka da bi se stoga moglo smatrati da je osporena presuda nepravilna i nezakonita i da bi je trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a razlozi koje je dao prvostepeni sud su u suštini jasni, dovoljni i pravno valjani.

10. Okružni sud je istakao da je neosnovan žalbeni prigovor apelanata da je prvostepeni sud učinio povredu postupka time što je odbio da se sasluša novi vještak građevinske struke jer je nalaz nepotpun, nejasan i protivurječan. Naime, iz pismenog nalaza i mišljenja i izkaza vještaka građevinske struke Dragana Lukića proizlazi jasno i određeno u čemu se sastoji šteta koju je tuženi pretrpio izgradnjom petospratne stambeno-poslovne zgrade apelanata izgrađene u neposrednoj blizini stambenog objekta tuženog. Nadalje, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti bili upoznati sa nalazom i mišljenjem vještaka Drage Lukića i da su na ročištu raspravljali o njegovom nalazu i mišljenju i njegovom iskazu, te da nisu posebno tražili da taj vještak ponovo vrši uviđaj i da apelanti nisu osporili da je tuženi pretrpio štetu koja se iskazuje u novačanom obliku u vidu umanjenja tržišne vrijednosti stambenog objekta tuženog, kao i da je nesporno među parničnim strankama, da su oni predmetnim ugovorom prikrili zaključenje ugovora o naknadi štete u formi ugovora o udruživanju sredstava radi građenja. Za Okružni sud su provedeni dokazi sasvim dovoljni za donošenje valjane i meritorne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

11. Okružni sud je još naveo da apelanti neosnovano žalbom ukazuju da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio relevantne činjenice od kojih zavisi zakonito presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, te da je sporni ugovor ništav iz razloga što je fiktivan i nemoralan. U vezi sa ovim prigovorom Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju sporni ugovor ne može smatrati ugovorom o udruživanju sredstava radi građenja, bez obzira na okolnost što je tako nazvan, a upravo iz razloga što je među strankama nesporno da nisu zaključile ugovor o udruživanju sredstava radi građenja. Prema tome, prema ocjeni Okružnog suda, sporni ugovor je ništav kao ugovor o udruživanju sredstava radi građenja, te takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Međutim, iz nespornih navoda parničnih stranaka proizlazi da su parnične stranke zaključile prikriveni ugovor o naknadi štete (tuženi ga naziva ugovorom o obeštećenju) u formi ugovora o udruživanju sredstava radi građenja, prema kojem su se apelanti obavezali da tuženom daju u vlasništvo poslovni prostor površine 20 m2 i stan u površini od 40 m2 u okviru svoje stambeno poslovne zgrade koju su trebali izgraditi, a kao naknadu izvjesne štete koja bi nastala izgradnjom njihove stambeno-poslovne zgrade u blizini stambenog objekta tuženog, protivno urbanističkim propisima. Prema ocjeni Okružnog suda naznačeni prikriveni ugovor o nakandi štete je punovažan, u smislu odredbe člana 66. ZOO-a, budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su apelanti takav ugovor zaključili pod prinudom koja dovodi do ništavosti ili rušljivosti ugovora i ne postoje propisi iz kojih bi proizašlo da je nemaralno zaključenje ugovora o naknadi štete na naprijed navedeni način i da je shodno tome takav ugovor ništav.

12. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je stavom 1. izreke Presude broj 118-0 Rev-08-000 300 od 5. novembra 2009. godine reviziju kao neosnovanu odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da obligaciono pravni ugovor predstavlja saglasnost volja ugovornih strana o nastanku, mijenjanju ili prestanku obligacionih odnosa. Kod teretnih ugovora (kakav je predmetni ugovor) jedna ugovorna strana duguje drugoj naknadu za davanje ili činjenje koje od njega primi, a koje može biti u novcu ili u naturi (u obliku direktne ili indirektne koristi). U obrazloženjenju je pojašnjeno da je osnovno pravilo u ispunjenju ugovora dužnost učesnika da izvrše svoje obaveze iz ugovora, a koji su odgovorni za neispunjenje ugovorne obaveze. Saglasno ovom pravilu, povjerilac u obligaciono pravnom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti ugovorenu obavezu savjesno i u svemu saglasno odredbi člana 262. stav 1. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju parnične stanke zaključile sporni ugovor koji su nazvali ugovor o udruživanju sredstava radi građenja, a kojim je tuženi obavezan da apelantima isplati iznos od 120.000,00 KM radi izgradnje objekta, a kojim je tuženi, istovremeno, apelantima dao saglasnost «radi dobijanaj urbanističke saglasnosti» za gradnju objekta, a apelanti su se istim ugovorom obavezali da će tuženom prenijeti u vlasništvo poslovni prostor i stan. Vrhovni sud je još pojasnio da tuženi apelantima nije isplatio iznos 120.000,00 KM, budući da to i nije bila njegova obaveza, a što je proizašlo iz iskaza apelanata, jer zapravo stvarna volja parničnih strana i nije bila da tuženi «ustupi» apelantima navedeni iznos radi izgradnje objekta, nego da tuženi «povuče zabranu» za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju zgrade, a za uzvrat bi mu apelanti prenijeli u vlasništvo poslovni prostor i stan.

13. Iz nalaza vještaka građevinske struke Dragoslava Lukića proizlazi da su apelanti zbog uslova lociranja objekta tražili saglasnost tuženog da im omogući gradnju objekta na rastojanju od pet metara, tj. manjem od propisanih 12 metara dužnih od objekta tuženog, te da im je saglasnost za izgradnju izdata tek nakon što je tuženi pred nadležnim organima uprave opštine Bijeljina odustao od zahtjeva za učešće u postupku zabrane davanja urbanističke saglasnosti, te kada je dao saglasnost za izgradnju stambeno poslovnog objekta na predmetnoj lokaciji. U istom nalazu i mišljenju vještak se izjasnio i o okolnostima koje su vezane za izgradnju objekta na navedenom rastojanju zbog koje je tržišna vrijednost nekretnine tuženog umanjena za 30%.

14. Prema ocjeni Vrhovnog suda pravilan je zaključak drugostepenog suda, da je sporni ugovor prividan (simulovani) ugovor, u smislu odredbe člana 66. stav 1. ZOO-a, međutim kako taj prividan ugovor prikriva drugi (disimulovani) ugovor tj. ugovor o obeštećenju, po nalaženju tog suda, taj disimulovani ugovor je ugovor o obeštećenju, pa kod činjenice da su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost taj ugovor važi. Vrhovni sud je istakao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je disimulovani ugovor zapravo «ugovor o naknadi štete» što pobijanu presudu samim tim ne čini nezakonitom. Sporni ugovor, kao prividni ugovor, nema dejstvo među ugovornim stranama, ali taj ugovor u sebi prikriva ugovor o obeštećenju, pa je stoga pravilan stav nižestepenih sudova da prikriveni ugovor koji je sadržan u spornom ugovoru nije protivan prinudnim propisima i pravnom poretku i time nije ništav, u smislu odlredbe člana 103. ZOO-a, pa zato i revizioni navodi koji su usmjereni u tom pravcu nisu osnovani.

15. Za Vrhovni sud nisu osnovani ni prigovori revizije da je nejasno o kakvom se ugovoru radi jer je u izreci prvostepene presude navedeno da sporni ugovor predstavlja ugovor o obeštećenju kojim su apelanti «nekretnine prodali». U vezi sa ovim prigovorom Vrhovni sud je pojasnio da je prvostepeni sud utvrdio da je sporni ugovor po svom sadržaju ugovor o obeštećenju kojim je tuženi obeštećen poslovnim prostorom i stanom u vlasništvu, te da je obeštećenje tuženog u ugovoru zajedničkom voljom ugovorača procijenjeno u novčanom iznosu od 120.000,00 KM, a da će se tuženi obeštetiti, umjesto u novcu, davanjem u vlasništvo poslovnog prostora i stana, tako da se ovakva formulacija u izreci prvostepene presude odnosi na način obeštećenja tuženog, a ne na prodaju nevedenih nekretnina za pomenuti novčani iznos.

16. Navodima apelacije se ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, te ukazuju na primjedbe na tok prvostepenog i drugostepenog postupka jer je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Dragoslava Lukića, koji je površan, nedorečen i urađen bez prisustva apelanata. Apelacijom se ukazuje da je navedeni vještak građevinski tehničar u penziji, a sud je odbio da, na prijedlog apelanata, odredi drugo vještačenje po vještaku građevinske struke sa adekvatnom stručnom spremom i višegodišnjim radnim stažom. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je sporni ugovor prividan ugovor, koji je ništav, shodno odredbi člana 66. stav 1. ZOO-a, ali da je tim ugovorom prikriven ugovor o naknadi štete koji je punovažan, u smislu citirane odredbe. Za apelante je nesporno da su ugovorači u momentu zaključenja ugovora znali da tuženi neće isplatiti iznos od 120.000,00 KM za izgradnju zgrade čime je ugovor bio ništav u momentu nastanka, pa prema ocjeni apelanata nema uslova za konverziju spornog ugovora na način kako su sudovi odlučili.

17. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je, između ostalog, istakao da ne stoje navodi apelanata da im tokom postupka nije bilo omogućeno provođenje svih dokaza koje su predložili. Osnovni sud je u vezi sa navedenim istakao da je punomoćnik apelanata na ročištu održanom 2. oktobra 2003. godine predložio da se obavi vještačenje po vještaku građevinske struke, predloživši upravo vještaka Dragoslava Lukića, što je taj sud prihvatio. Za Osnovni sud je sporno zašto apelanti sada osporavaju njegovu stručnost tvrdeći da se radi o tehničaru u penziji, kada su upravo oni predložili njega da vještači u predmenom postupku. Osnovni sud vještaka Dragoslava Lukića smatra stručnim i iskusnim u šta se taj sud uvjerio mnogo puta do sada.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. U vezi sa navodima apelacije da apelantima nije bilo omogućeno provođenje svih dokaza jer im sud nije dozvolio provođenje novog vještečanja po drugom vještaku, Ustavni sud podsjeća da su se o ovom navodu dovoljno jasno izjasnili i Osnovni i Okružni sud u obrazloženjima osporenih presuda i Osnovni sud u odgovoru na apelaciju. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da su apelanti tokom postupka imali mogućnost da se u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka imenovanog od strane advokata apelanata izjasne, Ustavni sud iz navedenog i priložene dokumentacije, ne vidi ništa što bi, u odnosu na ovaj prigovor, ukazalo da je pravo apelanata na pravično suđenje na bilo koji način povrijeđeno.

22. Navodima apelacije se još ukazuje da je primjena meterijalno pravnih propisa od strane redovnih sudova bila proizvoljna što je rezultiralo donošenjem osporenih odluka. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon provedenog dokaznog postupka (uvid u sporni ugovor i druge materijalne dokaze, nalaz i mišljenje vještaka, i posebno iskazi parničnih stranaka i svjedoka), te ocjene tih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključio da sporni ugovor nema elemente ugovora o udruživanju sredstava radi građenja, već da se u konkretom slučaju, u smislu odredbe člana 66. ZOO-a, radi o prividnom ugovoru i to ugovoru o obeštećenju, jer je zapravo stvarna namjera parničnih stranaka bila da se tuženi obešteti na ime umanjenja vrijednosti njegove porodičnu kuće prouzrokovane izgradnjom objekta apelanata, protivno urbanističkim propisima. Osnovni sud je za svoju odluku dao sasvim jasno obrazloženje. Ustavni sud zapaža da su apelanti u žalbi i reviziji isticali identične navode ovim iz apelacije, a o čemu se su se dovoljno jasno izjasnili i Okružni i Vrhovni sud dajući za svoje stavove precizna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, imajući u vidu navedeno, a naročito stav Ustavnog suda naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i precizna, te da ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud također ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, ni u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović