Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4099/09 (D. I. i J. I.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4099/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
„!Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4099/09, rješavajući apelaciju Dušana Ivkovića i Jelisave Ivković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Ivkovića i Jelisave Ivković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 183 od 8. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000432 od 14. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj 083-0-P-06-
000062 od 23. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Ivković i Jelisava Ivković (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Majevca, podnijeli su 22. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-
Rev-08-001 183 od 8. oktobra 2009. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000432 od 14. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-P-06-000062 od 23. aprila 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 083-0-P-06-000062 od 23. aprila 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog A.D. „Elektro-Doboj“ Doboj (u daljnjem tekstu: I-tuženi), Slobodana Katanića (u daljnjem tekstu: II-tuženi) i Ozrena Katanića (u daljnjem tekstu: III-tuženi), oba radnici I-tuženog, da apelantima solidarno naknade štetu u ukupnom iznosu od 19.440,00 KM (iznos od 5.000,00 KM na ime nestale gotovine, materijalna i nematerijalna štete nastala zbog isključenja struje za period od 18. avgusta 2005. godine do 29. marta 2006. godine, te naknada materijalne štete na ime putnih troškova, troškova liječenja, uništene pokretne imovine u kući i nabavku nove pokretne imovine, troškova sahrane i troškova prilikom obraćanja organizaciji „Vaša prava“ u Doboju) sa pripadajućim zakonskim kamatama, kao i da tužene obaveže da apelantima naknade troškove parničnog postupka. Presudom je, također, određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je, nakon što je proveo dokaze uvidom u materijalne dokaze (račune, potvrde, fakture, zapisnike, priznanice, prigovore, urgencije, mišljenje ljekara specijaliste i fotografije) te saslušanjem apelanata u svojstvu parničnih stranaka kao i predloženih svjedoka, istakao da su apelanti u u stambenom objektu-kući apelanata u Majevcu vršili potrošnju električne energije, plaćajući od decembra 2004. godine do februara 2007. godine određene iznose na ime te potrošnje prema ispostavljenim fakturama. Nakon što je 18. avgusta 2005. godine od strane II-tuženog i III-tuženog, kao radnika I-tuženog, isključena električna energija iz domaćinstva apelanata, što je među parničnim strankama nesporno, Osnovni sud je naveo da je apelant Dušan Ivković nastavio, a nakon što mu je ponovo uključena električna energija, plaćati određene iznose, ali ne iznose navedene u ispostavljenim fakturama, s obzirom da je uvijek izostavljao plaćanje iznosa od 1.073,90 KM - dofakturisanje energije po zapisniku kontrole broj 2891 od 18. avgusta 2005. godine po računu broj 22-11029408/05 od 24. avgusta 2005. godine, koji iznos se kasnije povećavao s obzirom da je obračunavana kamata zbog neplaćanja računa u roku i koji nije plaćen do zaključenja glavne rasprave, što je među strankama, također, nesporno. Međutim, s obzirom da apelanti svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete temelje na činjenici da su II-tuženi i III-tuženi, kao radnici I-tuženog, neovlašteno izvršili isključenje električne energije u stambenom objektu apelanata, što su tuženi osporili u svom odgovoru na tužbu, Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama, dakle, sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, a shodno tome i da li postoji obaveza tuženih da apelantima solidarno naknade štetu koju potražuju predmetnom tužbom. U tom smislu, Osnovni sud je naveo da bi se ostvarila naknada štete potrebno je da se ispune određene pretpostavke - mora postojati štetna činjenica (događaj) ili radnja, koja mora biti nedopuštena i učinjena aktivnim postupkom samih lica od kojih se traži naknada štete, mora postojati posljedica takvih radnji i uzročna veza između te štetne radnje i posljedice. U predmetnom slučaju, kako je to naveo sud, štetna radnja bi bila neovlašteno-protivzakonito isključenje električne energije u stambenom objektu apelanata od strane II-tuženog i III-tuženog kao radnika I-tuženog, a da li je isključenje električne energije u konkretnom slučaju bilo neovlašteno i protivzakonito bilo je potrebno utvrditi, te je nužno da postoji uzročna veza između neovlaštenog isključenja električne energije i nastalih vidova materijalne i nematerijalne štete, odnosno tražena šteta od strane apelanata mora biti posljedica proizašla iz neovlaštenog isključenja električne energije, nastala u uzročnoj vezi sa tim. Dalje je navedeno da je odredbom člana 108. Opštih uslova za isporuku električne energije („Službeni glasnik RS“ broj 23/04; u daljnjem tekstu: Opšti uslovi), koja je bila na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa između parničnih stranaka 18. avgusta 2005. godine (kada je došlo do isključenja električne energije u stambenog objektu apelanata), određeno da se pod neovlaštenom potrošnjom elekrične energije podrazumijeva, između ostalog, i samovoljno priključivanje potrošača na mrežu isporučioca i trošenje električne energije bez mjernih uređaja ili mimo njih, te da u konkretnom slučaju iz iskaza II-tuženog i III-tuženog proizlazi da su prilikom kontrole utvrdili da u stambenom objektu apelanata postoje dva pancera, da je jedan uredan i snabdijeva strujom sprat objekta, a da drugi odvodi kabl u zid za prizemlje, nakon čega su izvršili isključenje potrošača na krovu jer nisu imali mogućnost isključenja u kući zato što bi se trebalo kopati po zidu i tražiti što nije bilo u njihovoj nadležnosti. Tom prilikom II-tuženi i III-tuženi su sačinili zapisnik u kom su konstatovali da potrošač neovlašteno koristi električnu energiju, na koji zapisnik su apelanti naknadno podnijeli prigovor pa je I-tuženi 22. avgusta 2008. godine ponovo izvršio kontrolu i konstatovao isto stanje kao iz prvobitnog zapisnika od 18. avgusta 2008. godine. Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da apelanti nisu predložili niti jedan dokaz radi utvrđenja da je došlo do neovlaštenog isključenja električne energije u njihovom stambenom objektu, već su samo isticali da su II-tuženi i III-tuženi kao radnici I-tuženog neovlašteno ušli u njihov stambeni objekat kad njih nije bilo, odnosno provalili, na što, prema mišljenju suda, ne upućuje niti jedan predloženi dokaz apelanata, a pogotovo se to nije moglo utvrditi iz iskaza apelanta Dušana Ivkovića saslušanog kao parnična stranka. Osnovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata da su II-tuženi i III-tuženi po nalogu I-tuženog provalili u njihov stambeni objekat, a teret dokaza te činjenice je shodno odredbi člana 123. u vezi sa odredbom člana 126. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) na apelantima, a tvrđenje apelanata da u vrijeme isključenja električne energije nisu bili prisutni u stambenom objektu sud nije mogao utvrditi ni na osnovu iskaza predloženih svjedoka Uroša Kurtinovića, Dragana Kurtinovića i Dalibora Mitrovića, kojima se nije moglo dati u potpunosti povjerenje, uslijed čega prema mišljenju suda postoji vjerovatnoća da se apelantica nalazila u stambenom objektu. Također, Osnovni sud je naveo da iako sa sigurnošću nije dokazano, imajući u vidu prethodno navedeno, da su apelanti u svom stambenom objektu vršili neovlaštenu potrošnju električne energije u prizemlju, isto tako ni apelanti sa sigurnošću nisu dokazali da su traženi vidovi štete, pogotovo ne iznos traženih vidova štete, u uzročnoj vezi sa takvim ponašanjem tuženih. Slijedom navedenog, Osnovni sud je primjenom tereta dokazivanja, a shodno odredbi člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je naveo da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na temelju odredbe člana 384. ZPP, s obzirom da tuženi, koji su uspjeli u postupku, do zaključenja glavne rasprave nisu postavili opredijeljeni zahtjev za naknadom troškova postupka.
4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000432 od 14. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i prvostepena presuda Osnovnog suda od 23. aprila 2007. godine potvrđena.
5. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza, pravilno utvrdio činjenično stanje na način opisan u obrazloženju pobijane prvostepene presude i primijenio materijalno pravo, zaključivši pritom da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, iako tuženi nisu dokazali da se zaista radilo o neovlaštenoj potrošnji električne energije, niti su apelanti nisu dokazali da su pretrpjeli štetu ni po jednom navedenom vidu. Naime, Okružni sud primijećuje da su apelanti tvrdili da 18. avgusta 2005. godine nisu bili u kući i da su II-tuženom i III-tuženi nasilno provalili u kuću i tom prilikom odnijeli 5.000,00 KM, pustili stoku iz staja i isključili struju zbog čega su im takvim nezakonitim postupanjem nanijeli štetu po svim utuženim vidovima, te da je na ove okolnosti prvostepeni sud proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka te uvidom u spis Okružnog tužilaštva Doboj broj Kt-1596/05 kao i ostale mnogobrojne materijalne dokaze uložene u spisu. S tim u vezi, Okružni sud zapaža da je po prijavi apelanata (da su tuženi neovlašteno ušli u njihovu kuću) vođena istraga u predmetu broj Kt-1596/05 od strane Okružnog tužilaštva Doboj koja je nakon provedenih dokaza obustavljena, jer apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje, pa su svi žalbeni prigovori istaknuti u ovom pravcu neosnovani. U odnosu na neovlaštenu potrošnju električne energije, Okružni sud ističe da je I-tuženi postupio po prigovoru apelanata i formirao komisiju od tri člana radi ponovnog uvida na licu mjesta kako bi se utvrdilo da li se zaista radi o neovlaštenoj potrošnji kako je to konstatovano zapisnikom od 18. avgusta 2005. godine. Navedena komisija, u čijem sastavu nisu bili II-tuženi i III-tuženi, je izvršila kontrolu 22. avgusta 2005. godine i konstatovala isto stanje, tj.da se zaista radi o neovlaštenoj potrošnji električne energije pa je stoga, prema mišljenju drugostepenog suda, neosnovan žalbeni prigovor apelanata da ova komisija nije utvrdila neovlaštenu potrošnju električne energije, kao i zaključak prvostepenog suda da tuženi nisu to dokazali. Ukoliko su apelanti smatrali da način na koji je tuženi utvrdio neovlaštenu potrošnju električne energije nije ispravan ili dovoljan, Okružni sud je zaključio da su oni bili dužni predložiti vještačenje na ovu okolnost, odnosno izvođenje dokaza kojim bi osporili valjanost zapisnika komisije I-tuženog od 22. avgusta 2005. godine, na koji u toku postupka nisu ulagali nikakav prigovor. Dalje je navedeno da su neosnovano apelanti tvrdili, a što ponavljaju i u žalbi, da nisu bili prisutni prilikom provjere potrošnje električne energije koju su 18. avgusta 2005. godine vršili II-tuženi i III-tuženi i da su nasilno ušli u njihovu kuću, jer takvu tvrdnju nisu dokazali ni u istražnom ni u ovom postupku. Kako apelanti, također, nisu dokazali ni da su imali gotov novac u iznosu od 5.000,00 KM niti da su ovaj novac tuženi uzeli, kao ni nastanak štete po ostalim vidovima što su bili dužni u smislu odredbe člana 123. ZPP, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio njihov zahtjev kao neosnovan. Žalbom se, isto tako, neosnovano ukazuje na povrede odredaba čl. 8., 124. i 191. ZPP, budući da je prvostepeni sud pravilno cijenio provedene dokaze i o tome dao svoje razloge, a kako pri tome nije počinio povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. ZPP. Zahtjev I-tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu, prema mišljenju Okružnog suda, nije dovoljno određen u smislu odredbe člana 396. ZPP a niti osnovan, jer datim odgovorom nisu iznesene nove činjenice koje bi mogle imati uticaja prilikom odlučivanja o žalbi pa odgovor i nije bilo nužno ulagati zbog čega je na osnovu člana 397. stav 1. u vezi sa članom 387. i člana 396. st. 1. i 2. ZPP isti valjalo odbiti.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 183 od 8. oktobra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 4. septembra 2008. godine. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je pobijana drugostepena odluka pravilna, te da nije osnovan navod apelanata da su nižestepeni sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze, posebno iskaze svjedoka koje su predložili apelanti. Nižestepeni sudovi su, prema mišljenju revizijskog suda, svoje odluke zasnovali na ocjeni svakog izvedenog dokaza zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, pri čemu su dali jasne i uvjerljive razloge, koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, pa je odlučeno je kao u dispozitivu revizijske presude temeljem odredbe člana
248. ZPP.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti su istakli da „Okružno tužilaštvo Doboj nije proslijedilo krivičnu prijavu sudu“, kao i da u predmetnom parničnom postupku „sud pred kojim je vođen postupak nije pravilno cijenio sve okolnosti koje su dovele do pokretanja postupka, te je zbog toga i donio nezakonitu odluku“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa ostalim navodima apelanata, koji se tiču navodne povrede prava apelanata na ličnu sigurnost kao i nepokretanja krivičnog postupka protiv II-tuženog i III-tuženog od strane Okružnog tužilaštva u Doboju, Ustavni sud smatra da iste nije potrebno zasebno razmatrati, imajući u vidu da se oni odnose na činjenice i navode u kontekstu pozivanja apelanata na navodnu povredu prava na imovinu o čemu je Ustavni sud već odlučio.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović