Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4119/09 (V.Ć)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4119/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4119/09, rješavajući apelaciju V.Ć., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.Ć., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75-0-P-000514-

09-Gž od 8. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75-0-P-000514-06-P od 30. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupaju Goran Vojvodić, advokat iz Mrkonjić Grada i punomoćnik Željko Ćoćkalo iz Mrkonjić Grada, podnio je 23. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75-0-P-000514-09-Gž od 8. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75-0-P-000514-06-P od 30. aprila 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 75-0-P-000514-06-P od 30. aprila 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je N.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prilaznog puta do magistralnog puta Mrkonjić Grad-Banja Luka, upisanog u p.l. 340 k.o. Mrkonjić Grad i to k.č. 70/2-1, od porodične kuće – domaćinstva koje se nalazi na parceli označenoj kao k.č. 54-21-2 i 54/21-3 upisnoj u p.l. 203 k.o. Mrkonjić Grad, tako što je 12. septembra 2005. godine navedeni prilazni put urušio i presjekao ga visokim betonskim podzidom, te apelantu onemogućio prilaz kući, te da se naloži tužiocu da apelantu omogući da koristi prilazni put tako što će ukloniti betonske podzide u roku od 48 časova, kao i da se tuženom zabrani da tako ili slično uznemirava apelanta u korišćenju prilaznog u puta i da mu se naloži da se uzdrži pod prijetnjom novčane kazne. Navedenim rješenjem apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.920 KM u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su izvedeni brojni materijalni dokazi, saslušane parnične stranke i svjedoci, te izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, utvrdio da je tuženi s Republičkom direkcijom za puteve (u daljnjem tekstu: Direkcija) zaključio ugovor o zakupu dijela nekretnine označena kao k.č. 70/2-1, upisane u p.l. 340 k.o. Mrkonjić Grad, radi izgradnje benzinske pumpe, da mu je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 22. juna 2001. godine odobreno da na zakupljenom zemljištu gradi benzinsku pumpu s objektima i izgradi isključno-uključnu traku na regionalni put R-412 Mrkonjić Grad-Banjaluka, te da sporni dio zemljišta predstavlja apelantu pristupni put. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 78 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca, a da je članom 77 istog zakona propisano da se sudska zaštita posjeda može tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja. Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza vještaka geodetske struke, koji je sud prihvatio smatrajući da je sačinjen prema pravilima struke i da nije u suprotnosti s ostalim dokazima, te na osnovu iskaza svjedoka, utvrđeno da sporni dio parcele na kojem je izgrađen betonski zid pripada parceli označenoj kao k.č. 70/2-1, upisanoj u p.l. 340 k.o. Mrkonjić Grad koja je u društvenoj svojini-putevi, te da je navedeni betonski potporni zid izgrađen na osnovu ugovora o zakupu koji je tuženi zaključio s Direkcijom i po urbanističko-tehničkim uslovima datim u projektu uključno-isključne trake i odobrenjem za gradnju, zbog bezbjednosti saobraćaja, a da prilazni put nikada nije egzistirao kao katastarska čestica u operatu već je sastavni dio putnog zemljišta parcele broj 70/2-1 koja predstavlja opštenarodnu imovinu od koje je apelantu na osnovu prijavnog lista dodijeljeno 164 m². S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji smetanje posjeda, odnosno kod tuženog nema protivpravnosti, jer je on postupao prema dokumentima koji imaju karakter odluke državnog organa. Dalje, Osnovni sud je ukazao na to da je za postojanje smetanja posjeda neophodan stvarni protivpravni zahvat, odnosno takva radnja lica koje smeta, koja ima posredno ili neposredno za posljedicu oštećenje tuđe državine, a do koje je došlo bez saglasnosti držaoca ili bez opšteg dopuštenja zasnovanog na zakonu ili punovažnog naređenja državnog organa. Budući da u konkretnom slučaju postoji odluka državnog organa, prema stavu Osnovnog suda, radnja tuženog, odnosno izgradnja betonskog zida, ne predstavlja smetanje posjeda. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi uzeo u posjed veću površinu zemljišta od one koja mu pripada po ugovoru o zakupu, te je izgradnja benzinske pumpe s pratećim sadržajima izvan okvira zakupljenog zemljišta što je dovelo do smetanja posjeda, jer je za rješenje konkretne stvari važno da li je betonski zid izgrađen na zemljištu koje je predmet ugovora o zakupu, a ne kolika je površina zemljišta iz ugovora, a osim toga, vještak je izvršio poređenje zakupljenog zemljišta prije izvedbenog stanja i sadašnjeg stanja gdje je dobio razliku od 45 m² koja je u okviru putnog zemljišta.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 75-0-P-000514-09-Gž od 8. oktobra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv Rješenja Osnovnog suda broj 75-0-P-000514-06-P od 30. aprila 2009. godine i osporeno rješenje je potvrđeno.

5. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju kod tuženog nema protivpravnosti jer je njegovo postupanje bilo pravno dopušteno, s obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je betonski potporni zid izgrađen u skladu s urbanističko-tehničkim uslovima, odobrenjem za gradnju i projektnom dokumentacijom vezanom za izgradnju benzinske pumpe, nakon što je prema projektu obezbijeđen prilaz postojećim apelantovim objektima, asfaltiranjem zaobilaznog puta, a što je bio uslov da dobije građevinsku dozvolu za izgradnju benzinske pumpe. Osim toga, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je shodno odredbi člana 75 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, kojim je propisano da svaki posjednik ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je tuženi radnju izgradnje potpornog betonskog zida preduzeo u skladu s odobrenjem nadležnog državnog organa. Okružni sud je, takođe, zaključio da su neosnovani i apelantovi navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka zbog toga što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka na koje je on stavio prigovor, jer sud nema mogućnost da nalaz i mišljenje vještaka podvrgne provjeri ili kritici vještačenjem drugog vještaka ukoliko to stranka nije predložila.

6. Apelant smatra da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su osnovi razlozi za podnošenje apelacije „nedostatak više instance od one koja je odlučivala o žalbi, potpuna pristrasnost prvostepenog i drugostepenog suda, i potpuna različitost stavova i mišljenja oba suda, koja se ogleda u različitosti odluka drugostepenog vijeća i uređujućeg sudije“. Dalje, apelant je naveo da se „kršenje prava i slobode izražavanja ogleda u načinu vođenja postupka, što je u suprotnosti sa pravom na nepristrasnu sudsku zaštitu“. Pored toga, apelant je naveo da je on imao put preko svog zemljišta koji je vodio do njegovih nekretnina, ali da je tuženi suprotno urbanističko-tehničkim uslovima podigao betonski zid i prekinuo mu pristup putu. Naime, apelant tvrdi da je tuženom Vlada Republike Srpske dala saglasnost za jednosmjerno korišćenje puta iz pravca Mrkonjić Grad-Crna Rijeka, ali da je za dvosmjerno korišćenje iz pravca Banjaluka-Mrkonjić Grad tuženi trebalo da se ispune određeni uslovi, tj. da se proširi put u tom dijelu kako bi se obezbijedio pristup kući apelanta i drugih domaćinstava zaseoka Breše, a što tuženi nikada nije uradio, ali da su sudovi uprkos tome odbili njegov tužbeni zahtjev. Pored toga, apelant je istakao da se vještak geometar, koji je načinio svoj nalaz na licu mjesta, nije izjasnio oko površine zemljišta koju zahvata sporna benzinska pumpa, kao ni oko toga da li izgrađeni betonski zid presijeca apelantov pristup kući, te da ni nakon apelantovih primjedbi nisu otklonjene ove nedoumice. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant takođe smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi i ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4119/09 (V.Ć) | Sudska praksa | Aktio